Krešo Beljak dao je veliki intervju “Pupovčevim Novostima” kojeg prenosimo u cijelosti.

Prilikom glasanja u Saboru navikli smo na prilično jasnu polarizaciju. Pri ratifikaciji ugovora o pristupu Finske i Švedske NATO-u saborski klub HSS-a i Radničke fronte glasao je jedini protiv. Kako je moguće da ste u tome zaista ostali usamljeni?

Siguran sam da postoji još više saborskih zastupnica i zastupnika koji isto razmišljaju, ali zbog stranačke stege nisu glasali protiv. Naše glasanje bilo je sukladno jednoglasnoj ocjeni predsjedništva HSS-a. Naš glas protiv ne znači da smo mi protiv Finske i Švedske, nego smo protiv eskalacije bilo kakvih sukoba na europskom tlu. HSS je mirotvorna stranka. Smatramo da širenje NATO-a u ovom trenutku vodi samo prema daljnjem zaoštravanju suprotstavljenih strana. Iako je taj moj saborski govor ignorirala većina medija, na društvenim mrežama uglavnom su pozitivni komentari. Očito jedan dobar dio stanovništva vidi što se događa i ima isti stav kao i HSS.

Smatrate da su suprotstavljena dva imperijalizma, američki i ruski, na štetu Europe?

Europa se već dugo nalazi na rubu. Ona je 2.000 godina na neki način bila centar svijeta. Poslije Prvog, a posebno nakon Drugog svjetskog rata centri moći su izvan Europe. Sve do prije 30 godina, kad je pala željezna zavjesa, Europa je bila podijeljena. Nakon toga je opet bila na dobrom putu da postane jaka, ali ovaj rat će je dugoročno u tome spriječiti. Nigdje ne vidim da bilo tko poziva na primirje, što me zabrinjava, ali nema ni velike daljnje eskalacije sukoba i sve mi to sliči na neki asimetrični rat koji će blokirati političke, ekonomske i gospodarske odnose između EU-a i Rusije. Naravno, na obostranu štetu, a u korist trećeg. Daljnje poskupljenje energenata i produljenje velike ekonomske krize ojačat će i ekstremne političke opcije unutar same EU. Bojim se tog scenarija.

Za razliku od Katarine Peović iz RF-a, vaš glas protiv išao je zbog nerješavanja izbornog zakonodavstva u BiH. Zašto?

Imamo ponovno zazivanje, zveckanje oružjem, ne može to biti dobro za Hrvatsku. Bošnjačke stranke pozivaju na masovne prosvjede. Sigurno je gora situacija na području bivše Jugoslavije nego u Skandinaviji. Ukoliko to žele velike sile, gospodari rata i mira, situaciju u BiH mogu riješiti kako ne bi došlo do eskalacije sukoba, još jednog rata na europskom tlu. Opet govorimo o miru, koji je hrvatski strateški interes. Najdulja državna granica nam je s BiH i svaki incident odrazio bi se na hrvatski turizam, a ne moramo govoriti što nam turizam znači za proračun i ekonomiju.

U ovo vrijeme bez ikakvih izbora na vidiku kao zastupnik ostali ste odani predsjedniku Milanoviću. Niste izabrali ni ulogu žetončića HDZ-a kao mnogi među manjim parlamentarnim strankama. Koja je cijena takvog političkog stava?

Cijena je tavorenje na dnu političke scene, borba za opstanak. U nadi da će ljudi progledati što prije. HSS je jedna od rijetkih stranaka iza koje ne stoji baš nitko. Nikakav strani kapital, strani špijuni. U ovoj vrsti demokracije novac ide uz politički uspjeh. Tu nema izuzetaka ni na ljevici ni na desnici. Činjenica je da je velika većina u politici zbog osobnih interesa, bez ideologije. Po svaku cijenu nastoji se doći na vlast, jer se na vlasti može raditi sve ono što radi HDZ. Mnogima je nevjerojatno da HSS ništa ne želi u vlasti, samo da država funkcionira. Što se tiče predsjednika Milanovića, ne bih ja to tako gledao. U ovom slučaju podudarili su nam se politički stavovi. Nama u HSS-u je drago da je tako. Ali siguran sam da se još saborskih zastupnika s njim slaže. Naravno, ne možemo se složiti oko svega, to ne bi bilo dobro.

Spomenuli ste u Saboru državu koja je u prošlosti mogla reći “ne” istoku i zapadu. Jeste li jugonostalgičar, kao što su vas mnogi odmah okarakterizirali?

Neoboriva je činjenica da je Jugoslavija u određenom povijesnom periodu, do smrti predsjednika Tita, uspješno balansirala između istoka i zapada. Koliko god to izgledalo nostalgično ili ne, bili smo na čelu treće, nesvrstane opcije koja se zalagala za mir. Hrvatska je u sklopu Jugoslavije bila svjetski faktor, danas, nažalost, nismo nikakav, ni europski, a kamoli svjetski. To nije nostalgija za državom koja je bila neodrživa, prije svega zbog našeg mentaliteta gdje uvijek većina želi nametnuti svoju volju manjini. Relativna većina u Jugoslaviji bili su Srbi, Milošević je svoju volju nastojao nametnuti ostalima, relativna većina u Hrvatskoj bili su Hrvati i Srbi su se osjećali ugroženi. Naš mentalni sklop nije dao da zažive građanske opcije, što je bilo vidljivo na prvim demokratskim izborima na kojima su nacionalne stranke odnijele pobjedu. Politika čvrste ruke u Jugoslaviji nije bila dobra jer se zbog vica moglo završiti u zatvoru, ali u smislu pozicioniranja države u svijetu i obuzdavanja mentaliteta svih naših naroda ta je država funkcionirala. Ne zaboravimo da su političari poput Vojislava Šešelja ili Alije Izetbegovića za vrijeme Jugoslavije bili u zatvoru. Nije se proganjao samo hrvatski nacionalizam, nego svi nacionalisti. Da je Jugoslavija kojim slučajem opstala, što je nemoguće, vjerujem da bi bila u istoj poziciji kao Hrvatska danas. Živimo u doba globalizacije, demokracije i vrijednosnog sustava koji nameće prije svega SAD, što je dovelo do toga da nijedna država Europe, pa ni Njemačka ni Francuska, ne može voditi samostalnu ili drugačiju politiku od one koju nameće glavna sila NATO-a.

Dočekujemo obilježavanje “Oluje” pod dojmom nedavnih prepirki na relaciji Beograd – Zagreb zbog pokušaja privatnog posjeta predsjednika Srbije Aleksandra Vučića Jasenovcu. Ima li naznaka rasterećenja međunacionalnih odnosa u korist iskrenijeg i trajnijeg mira?

Naša zajednička povijest bila je krvava, s ogromnim žrtvama na svim stranama u zadnjih 80 godina. I u Hrvatskoj, i u Srbiji, i u BiH političari rade veliku štetu kad se uvijek vraćaju na teme Jasenovca, “Oluje”… Što predsjednik Srbije Vučić ima raditi u Jasenovcu u privatnom posjetu, osim da izaziva? Politika Beograda prema Srbima iz Hrvatske je pogrešna. To nije pomoć, to je odmaganje. Naravno, tu je s druge strane hrvatski nacionalizam, ali ne zaboravimo na Miloševićevu demonstraciju nacionalizma na Kosovu Polju u vrijeme dok je hrvatski političar bio veliki Stipe Šuvar. Svatko treba počistiti u svom dvorištu i zato uvijek govorim o srpskim žrtvama u “Oluji”. Ne smije se zaboraviti stradanje Hrvata 1991., ali ni Srba 1995., kad nismo bili na razini na kojoj smo trebali biti. Priznanje vlastitih zločina bio bi najbolji put do općeg mira. Podsjetit ću na usku suradnju Radića i Pribićevića, kasnije Mačeka i Pribićevića uoči Drugog svjetskog rata. To je uvijek bila HSS-ova politika. Srbi iz Hrvatske i Hrvati uvijek su bili na istoj strani, sve do 1941. i ničim izazvanih ustaških zločina. Jedini način rješavanja naših međunacionalnih tenzija je sustavno, dogovorno obrazovanje, a to se neće desiti. Vladajuće elite u sve tri države jednostavno žive nacionalizme na način da mogu opljačkati državu, da je kao u slučaju HDZ-a mogu koristiti kao svoj bankomat i da se kad god dođe do neke afere, kao što je pad aviona ili nešto slično, izvlače međunacionalni problemi.

Foto: Hina