Svake godine visoka državna izaslanstva, obitelj, suborci, prijatelji i štovatelji njihove žrtve za domovinu odaju počast 12-orici hrvatskih redarstvenika koji su poginuli u Borovu 2. svibnja 1991.

Svečani program je ove godine započeo na ulazu u to mjesto kod “12 čempresa”, nakon čega su sudionici mimohodom sjećanja duž Ulice Dvanaest redarstvenika stigli do Spomen-obilježja poginulim hrvatskim redarstvenicima gdje su položeni vijenci i zapaljene svijeće te održana komemoracija.

“Prošle su 33 godine od stravičnog zločina u Borovu Selu, kada su srpski pobunjenici iz zasjede mučki ubili i masakrirali 12 hrvatskih policajaca. Zločin je to koji nas je 1991. zavio u crno ali i još snažnije povezao hrvatski narod u želji za slobodnom Hrvatskom“, poručio je s komemoracije ministar obrane Ivan Anušić.

MOŽDA ĆE VAS ZANIMATI: Poznati HRT-ov novinar ima tešku bolest gotovo 40 godina: Bio je na pet operacija

Posebno je istakao kako su tim mladićima odali počast i zahvalnost na žrtvi i doprinosu u obrani Domovine, a njihova će imena zauvijek biti upisana u povijest stvaranja samostalne i suverene Republike Hrvatske.

Jedan od tih dvanaest stradalih redarstvenika bio je i Željko Hrala, rođen 7. ožujka 1968. u Retkovcima kod Vinkovaca, kao najstarije od troje djece Ane rođ. Rajković i Antuna Hrale. Prva četiri razreda osnovne škole Željko je pohađao u Retkovcu, a ostala četiri u nedalekom Ivankovu, gdje se obitelj bila preselila.

Srednju poljoprivrednu školu, mehaničar za strojeve, završio je u Vinkovcima, a potom je odslužio vojni rok u Banja Luci. Željka opisuju kao izrazito mirnog mladića, uz to vrijednog i radišnog koji je pomagao svojima u kući ili u obavljanju poljoprivrednih radova, a od sportova volio je uz nogomet igrati stolni tenis te pikado.

Kako je nakon prvih višestranačkih, slobodnih, izbora sredinom 1990. novoizabrana demokratska hrvatska vlast bila izložena stalnim napadima velikosrpske politike, uz brojne hrabre mladiće, i Hrala se odlučuje staviti u službu obrane zemlje. U ljeto 1990. završio je tečaj Prvi hrvatski redarstvenik te počinje raditi kao policajac, najprije u temeljnoj, a potom kao pripadnik Specijalne policije. 

Za njega i njegove kolege, četvrtak, 2. svibnja 1991. trebao je biti običan radni dan, bili su smješteni u Vukovaru kao ispomoć lokalnim policajcima. Međutim, u noći s 1. na 2. svibnja tijekom redovite ophodnje pripadnici srpskih paravojnih postrojbi u Borovu su zarobili dva hrvatska policajca.

Skupina pripadnika vinkovačke Specijalne policije dobila je zadatak otići u to mjesto kako bi ih pokušali izbaviti. Krenuli su u autobusu. Kad su ušli u to selo, primijetili su da su sve kapije bile zatvorene, rolete spuštene, a ulice gotovo puste. Bilo je tek nešto iza podneva kada su srpski pobunjenici na njih otvorili paljbu sa svih strana, pucali su po autobusu rafalno, podizali su čak i crijepove s kuća i odatle ih gađali. Bacali su na njih i bombe.

Hrvatski policajci koji odmah nisu stradali, izvlačili su se, mnogi od njih ranjeni, iz autobusa i pokušavali ući u neku od okolnih kuća koje su također bile zaključane. Iz svega je bilo očito da je to bila pripremljena zasjeda, u kojoj su, kako se kasnije pokazalo, uz lokalne srpske pobunjenike sudjelovali i poslani vojnici i policajci iz Srbije.

Dok je pretrčavao iz autobusa u jednu od tih kuća Hrala je bio ranjen u nogu, u preponu, zbog čega je teško krvario. Suborci su ga uspjeli uvući unutra i polegli na ležaj. On je samo tražio vode. Unatoč stalnoj izloženosti pucnjavi, uspjeli su mu je donijeti, no, nije mogao piti. Kako nije dobio odgovarajuću medicinsku pomoć, ubrzo je iskrvario. U tom masakru poginulo je 12 hrvatskih policajaca, a 23 su ranjena.

Tek kasno poslijepodne nakon masakra u to mjesto ulazi bivša JNA pod izlikom razdvajanja sukobljenih strana i hineći neutralnost, a zapravo su, kako se ubrzo pokazalo, djelovali u dogovoru s pobunjenicima. Tada u mjesto ulazi i Hitna pomoć koju je predvodio mladi liječnik iz vinkovačke bolnice i izvlači ranjene hrvatske policajce.  

Potom su nakon poziva jednog od oficira JNA navečer otišli još jednom u Borovo Selo. U jednoj od tamošnjih kuća, u prostoriji na katu, na krevetu je ležalo beživotno tijelo Željka Hrale. Pored njega na stoliću je bila čaša s vodom. Stavili su ga na nosila i iznijeli do vozila Hitne pomoći. Dok su išli, kako je liječnik kasnije ispričao, stotine krvožednih, naoružanih osoba slavilo je taj masakr.

„Mi ga nosimo, a oni viču: ‘Ako nije gotov, dajte ga nama da ga dokrajčimo”, psuju nam svima majku ustašku, no eto, uspjeli smo ga izvući…“, rekao je taj liječnik dodajući kako, iako je kasnije tijekom rata bilo i težih dana, to „nikada neće zaboraviti, to se ureže u mozak“.

Potresno svjedočenje ispričao je i patolog iz vinkovačke bolnice u koju su dovezena tijela osmorice poginulih redarstvenika, a tijela četvorica su ostala u vukovarskoj. Kako se zbog cijele situacije popustile i uobičajene kontrole na ulazu u bolnicu, u jednom trenutku, 3. svibnja, pred sobom je ugledao stariju osobu u civilu.

Kad ga je upitao koga treba, on je tiho kazao kako su mu javili da mu je sin poginuo i da je došao vidjeti je li mu tijelo tu. Pri pregledu zastao je kod drugog tijela i rekao: „To je moj sin“. Neko je vrijeme stajao pored njega i gledao ga, rekao je patolog, bili smo skamenjeni obojica, a onda je tiho rekao: „Hvala“ – i izašao. Kaže kako taj prizor nikada neće zaboraviti. Bio je to otac Željka Hrale.

Poslije su se, priča taj liječnik, susretali na obljetnicama. „Uvijek bi mi se javio, tiho i dostojanstveno, kao i tog dana“, kaže. Željko je pokopan 4. svibnja u obiteljskoj grobnici na groblju u Ivankovu. Nakon njegove pogibije, obitelji su predane njegove stvari – češljić, sat i novčanik s dokumentima.

„Na novčaniku se vidi trag metka koji je kroz njega prošao. Otac je do smrti te stvari čuvao u kutiji, sada su kod mene“, kazala je Željkova mlađa sestra. Starija je pak, na dan njegove pogibije, majci pomagala urediti njegovu sobu.

 “Složila sam mu ormare, presložila robu, jedva sam čekala da dođe i vidi kako smo mu lijepo uredile sobu. Nažalost, nikada to nismo dočekale“, rekla je dodajući kako njihovoj majci tog dana nije bilo dobro, kao da je nešto predosjećala.

Nakon masakra u Borovu, većini u Hrvatskoj je postalo jasno kako će se morati žestoko boriti za svoju slobodu jer je srpska politika iz Beograda tim masakrom najavila na koji na čin misli provoditi svoj velikodržavni projekt. Stoga ne čudi kad se ispostavilo da su nalogodavci i organizatori ovog masakra u Borovu bile osobe povezane sa vrhom bivše JNA i srbijanskim MUP-om u Beogradu.  

Hrvatska čuva uspomenu na svoje junake, hrabre policajce koji su u početku bili glavni nositelji otpora protiv velikosrpske agresije. Na to je i ove godine upozorio ministar unutarnjih poslova Davor Božinović.

“Sjećamo se svih hrvatskih branitelja i s ponosom se sjećamo i uloge hrvatske policije koja je u tim prvim razdobljima rata odigrala ključnu ulogu u obrani Hrvatske. Bila je glavna meta i dala je prvu žrtvu Josipa Jovića, ali i prvu kolektivnu žrtvu, dvanaest redarstvenika”, rekao je.  

Posebno je istaknuo kako je ubojstvo hrvatskih redarstvenika označilo početak oružanih sukoba i agresije na Hrvatsku, „Riječ je o jednom od najokrutnijih, najpodmuklijih i najsvirepijih zločina tijekom Domovinskog rata“, zaključio je.

Foto: Hina

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2024. godinu.