Branko Tuđen, bivši glavni urednik Večernjeg lista, bio je u ponedjeljak navečer na predstavljanju knjige Ive Goldsteina. U nastavku prenosimo njegovo izvješće kojeje objavio na Facebooku.

“Došao sam večeras s dva predznanja na predstavljanje knjige doktora, sveučilišnog profesora i diplomate Ive Goldsteina „POVIJESNI REVIZIONIZAM I NEOUSTAŠTVO – Hrvatska 1989. – 2022.“ Knjigu (oko 700 stranica) sam kupio početkom kolovoza za 40 eura u knjižari Fraktura i već 15. kolovoza na svom fb profilu napisao prvi dojam, tako da večeras nisam bio posve neupućen. Drugo predznanje proizašlo je iz mojih različitih saznanja u doba samoupravnog socijalizma.Knjigu su osim autora predstavili Goran Hutenec, docent na odsjeku za povijest Filozofskog fakulteta u Zagrebu, te dvojica dobro poznatih novinara Vuk Perišić (urednik knjige) i Tihomir Ponoš, obojica s već ostvarenim karijerama.

Očekivao sam puno zanimljivoga, ali se predstavljanje pretvorilo uglavnom u žestoku kritiku prvog hrvatskog predsjednika dr. Franje Tuđmana. U dvorani Novinarskog doma bilo je 130 posjetitelja, manje nego na rano ljetnim predstavljanjima knjiga Slobodana Uzelca i Jadranke Kosor.Uoči početka predstavljanja podsjetio sam se svojih posljednjih susreta s tom vrstom problematike pri kraju Jugoslavije, 1988. i 1989. Izvještavao sam 21. studenoga 1998. sa dvodnevnoga znanstvenoga skupa u Srpskoj akademiji u Beogradu pod naslovom „Jasenovac 1948.-1968“. Uvodničar i voditelj bio je Vladimir Dedijer, iz pozadine, neformalno, djelovao je Šešelj. Dedijer se obračunavao s hrvatskim komunistima Vrhovcem i Krajačićem. Nacionalisti Tuđman i Kuharić još nisu bili na dnevnom redu. Vasilije Krestić je uzvikivao: „Korijeni hrvatske genocidnosti nisu počupani“.

Smilja Avramov i Milan Bulajić su ustajali ratnički raspoloženi: „I Maček je kriv“! Skup, kao i onaj dva dana prije, doživio sam kao najveći mogući izljev velikosrpskog nacionalizma, željnog osvete. Dva dana ranije održan je, naime, čuveni „miting na Ušću“. Bilo je možda i milijun ljudi. Izvještavali su drugi moji redakcijski kolege (Ivanković i Vasić), a mene je tadašnji glavni urednik poslao prepoznati eventualne „pozadinske namjere“. Pred gomilom sam u strahu pobjegao od Ušća do hotela Beograd-InterContinental gdje sam imao sobu. Potom sam se našao, već prije akreditiran, na znanstvenom skupu u Srpskoj akademiji. Prema ovome, osma sjednice CK Srbije u rujnu 1987. s koje sam također izvještavao, bila je plitak potok.Drugi važan događaj vezan za formate Drugog svjetskog rata, ustaštva i Jasenovca bilo je izvještavanje s trodnevnog međunarodnog znanstvenog skupa „Stradanje Jugoslavena u Drugom svjetskom ratu“ od 25. do 27. listopada 1989. u Jasenovcu.

Organizatori su bili Instituti iz Beograda, Slavonskog Broda i Spomen područje Jasenovac. Glavni u sporu bili su prof. dr. Ljubo Boban (1993.-1994.) najveći hrvatski moderni povjesničar koji se u nekom dobu također sporio s predsjednikom Tuđmanom i dr. Milan Bulajić (1928.-2004.) pisac dvotomne beogradske knjige „Ustaški zločini genocida“. U prilog Bobana nastupao je novinar Mirko Peršen (1921.-2012.) i sam logoraš, pisac knjige „Ustaški logori“ (Zagreb, 1966.) koji je interno za Bakarića napravio procjenu broja žrtava (od 100 do 200 tisuća). Radomir Bulatović (1935.-2014.), tada još djelatnik u Sarajevu i Bulajićev sljedbenik, predstavio je brojku milijun i 110 tisuća srpskih žrtava samo u Jasenovcu.

Zanimljivo, tada je sa srpske strane jasno priopćena teza (barem sam ju ja prvi put čuo) kako hrvatski narod još dugo, a možda i nikada, ne može računati na osamostaljenu državu, zbog ustaških zločina u Drugom svjetskom ratu. Prethodno nije bila rijetkost čuti kako su Hrvati svoje pravo na osamostaljenje iskoristili 1918. pristajanjem na ujedinjenje sa Srbijom i Slovenijom i ostalima tada nepriznatima, da je to pravo potrošeno i da se ono ne može obnavljati (odnosi se to na verbalni duel na tribini u Društvenom domu na Kaptolu između Bobana i Branka Petranovića s kojeg sam 1987. također izvještavao).

Neka od tih pitanja zatvorila su se i bez Goldsteina. Osamostaljena hrvatska država, međunarodno priznata, u titoističkim granicama, bez krnjeg suvereniteta, članica OUN postoji, ali po večerašnjim nastupima to i nije baš tako, ili nije trebalo biti tako. Nije doduše doveden u pitanje legitimitet današnje hrvatske države, ali se neprestano nametala pravovaljanost njezina postojanja. Ona da je nastala na povijesnom revizionizmu, a ne pravu hrvatskog naroda na svoju državu. Tako se činilo kad se slušalo večerašnju četvoricu. Apsurd je i u tome da je Golstein pet godina bio veleposlanik takve države u Francuskoj!Kao glavni krivac za povijesni revizionizam i neoustaštvo u Hrvatskoj od 1989. do 2022. istaknut je prvi hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman.

Nije bio ustaša, ali je revizionizmu i neoustaštvu otvorio vrata. Glavni faktor u cijeloj priči je nestručno Tuđmanovo bavljenje poviješću. Tuđman je napravio trajnu štetu. Revizionizam je politički projekt HDZ-a. Revizionizam počiva na laži. Iza nas je 30 godina narodnog posrnuća. Tuđman bio je neobrazovan. Želio je popraviti svoju biografiju. Tuđman je trebao provesti politiku pomirbe sa Srbima, a ne ustašama.Na večerašnjem predstavljanju nije bilo dubinskog ulaženja u problematične teme. Samo politikanstvo.

Knjiga se može čitati jer stare teme propituje na nov način. Postoji opravdan strah od povijesnog revizionizma i neoustaštva, a u javnosti traje nezainteresiranost za ta pitanja, pa knjiga, kako je rekao Vuk Perišić, može biti poticaj, no kako je večeras to učinjeno, može donijeti i drugu vrstu sporova.Goldstein je u knjizi oštar prema Crkvi koja večeras praktički uopće nije tretirana.

Jedno poglavlje nosi naslov: „KATOLIČKA CRKVA STOŽERNI JE FAKTOR POVIJESNOG REVIZIONIZMA I NEOUSTAŠTVA.“ Onda ide obrazloženje: „Crkva je iskazala zavidnu čvrstoću kada je trebalo braniti NDH ili vrijednosti koje je promovirala kao i ustaše, ali ni približno istu hrabrost da se suoči s realnošću ustaškog zločinstva kojem je neposredno svjedočila…Crkva se trebala pokajati, priznati grijehe i tražiti oprost. Činjenica da je to Katolička crkva u Hrvatskoj nesposobna učiniti velika je sramota…Nadbiskup Alojzije Stepinac podržavao je tu tvorevinu u većoj mjeri nego li je to tražila puka lojalnost vlastima”, piše Branko Tuđen.

Foto: Hina