Bivši glavni urednik Večernjeg lista o ljubavnom životu Mike Tripala: Imao je dvije žene i ljubavnicu Jovankinu sestru Nadu

Bivši glavni urednik Večernjeg lista o ljubavnom životu Mike Tripala: Imao je dvije žene i ljubavnicu Jovankinu sestru Nadu

Bivši glavni urednik Večernjeg lista Branko Tuđen bio je napredstavljanju knjige Jovana Vejnovića „Posljednji Jugoslaveni, Sjećanja savjetnika Ante Markovića“. okupilo se 120 ljudi, među kojima i bivši predsjednik Stjepan Mesić. Izvješće Branka Tuđena prenosimo u cijelosti.

U Novinarskom domu predstavljena je večeras knjiga Jovana Vejnovića: „Posljednji Jugoslaveni, Sjećanja savjetnika Ante Markovića“. Bilo je 120 ljudi, među njima i bivši predsjednik Stjepan Mesić. Knjiga ima 230 stranica i dijeljena je besplatno. Promotori bili su Vuk Perišić, književnik i urednik u Frakturi za kojega ponekad pomislim da se još nije pomirio s hrvatskim osamostaljenjem. Zatim Tomislav Jakić u prošlosti istaknuti televizijski novinar i savjetnik predsjednika Mesića, a kao treći jedan od danas medijski najeksploatiranijih povjesničara, dr. Hrvoje Klasić, profesor na Filozofskom fakultetu. Zbog njega sam najviše i došao.

O Vejnovićevoj knjizi pisalo se dosta proteklih tjedana i mjeseci. Srbin iz Knina, rođen 1943. aktivan u Savezu antifašističkih boraca, na čelu društva J.B. Tito! Bio je i hrvatski veleposlanik u Libiji, ali je 15. veljače 2010. opozvan. Ne iz političkih razloga. Republika Hrvatska na kraju mu je ipak bila majka, a ne maćeha. Vejnović je napisao zanimljive memoare, ali standardne po shvaćanju i sadržaju. Tito, Ante Marković, jugoslavenstvo, a onda „ti razorni nacionalizmi koji su sve uništili“!

MOŽDA ĆE VAS ZANIMATI: VIDEO: Karolina Vidović Krišto podsjetila na mučeničku smrt Melite Jagar: Uništili su je kamatari i jedna banka. A Ivan Turudić se dokazao u zaštiti lopovluka

Tomislav Jakić izrekao je mišljenje suprotno Vejnovićevom: „Ante Marković je tipičan produkt marksističkog gledanja na društvo. Marković je pred sugovornicima previše davao na značenju svojih reforma, a podcijenio je snagu nacionalizama“.

Moja očekivanja da će Klasić pokrenuti prava pitanja tek su se djelomice ostvarila. Klasić je iznio dvije zanimljive teze: „Da li je jugoslavenski raspad bio neminovan – da, da li je trebao završiti u krvi – da. Jugoslavija je poslije Titove smrti, a već i prije bila u fazi raspada. Nitko iz inozemstva nas nije posvađao!“ Dobro je započeo o prilikama na Baniji u doba njegove rane mladosti: „Postojao je paralelni svemir“. Onda se prihvatio usporedbe sadašnjih i ondašnjih rukovodilaca u Hrvatskoj. Potakao je publiku na podsmjeh kada je spomenuo sadašnjeg ministra vanjskih poslova. Klasić je napisao knjigu o Špiljaku i „ukrao“ nam je njegovo zagorsko podrijetlo. Imali smo trojicu predsjednika. Doduše, treći je bio samo s jednogodišnjim mandatom!

Mene je „škakljalo“ da pred bivšim predsjednikom, sveučilišnim profesorima (bio je i dr. Dejan Jović), bilo je novinara i drugih poznatih postavim pitanje, ali sam odustao. Nije bio trenutak. Zašto su Srbi u Hrvatskoj tako teško prihvaćali raspad Jugoslavije i osamostaljenje Hrvatske još pet godina prije Oluje? Tobože su izbačeni iz ustava! Čini mi se da je taj slogan još prisutan.

Miko Tripalo (1926.-1995.), kratko i predavač na Pravnom fakultetu, za kojega se ne može reći da je mrzio Srbe – prva žena Srpkinja Smilja Polovina, druga žena Vinka Tomić iz Beograda, te navodna ljubavnica Jovankina sestra Nada, prema navodu iz dnevnika Ivana Ćire Bukovića – sudjelovao je na okruglom stolu u Muzeju Mimara od 20. do 22. studenoga 1993. iza zatvorenih vrata, bez prisustva medija, u organizaciji udruge Erasmus Gilde koju su utemeljili Slavko i Ivo Goldstein, te Vesna i Zoran Pusić. Raspravu je objavio Erasmus, časopis za kulturu i demokraciju u 5. broju od veljače 1994. u 3.200 primjeraka.

Tripalo je u diskusiji uz ostalo rekao: „Teorija konstitutivnih naroda Jugoslavije srušena je samim raspadom Jugoslavije. Prema tome, Srbi koji žive u Hrvatskoj nisu mogli pretendirati da budu konstitutivni narod u novoj državi. Oni su postali etnička zajednica, nacionalna manjina, ali nije točna teza da su Srbi izbačeni iz ustava”, piše Branko Tuđen.

DONOSIMO BIOGRAFIJu MIKE TRIPALA KOJU JE OBJAVIO CENTAR ZA DEMOKRACIJU I PRAVO MIKO TRIPALO

Ante Miko Tripalo (Sinj, 16. studenog 1926. – Zagreb, 11. prosinca 1995.), hrvatski političar i autor.

Miko Tripalo rodio se 16. studenog 1926. godine u uglednoj sinjskoj obitelji. Kao gimnazijalac Tripalo se priključio antifašističkom pokretu 1941. godine. Studij prava započeo je na Pravnom fakultetu u Zagrebu, a završio u Beogradu. Kao predsjednik omladine Hrvatske i studenata i omladine Jugoslavije istaknuo se širinom, otvorenošću i sposobnošću okupljanja i motiviranja ljudi. Od jeseni 1962. djelovao je u Zagrebu, gdje je uveo novi stil politike, demokratizirao proces odlučivanja i uključivao mlade i obrazovane ljude te potaknuo živost u kulturnom životu. Time se profilirao u značajnog reformatora, a nakon afere Ranković 1966. godine i ispitivanja uloge tajne policije postao je vodeći reformni političar. Kao predstavnik Hrvatske ušao je 1969. u najviši partijski i državni vrh Jugoslavije. Sa skupinom reformatora koju je predvodio povezao je nastojanje za demokratizacijom društveno-političkog sustava s radikalnim preustrojem jugoslavenske federacije, kojim bi se republike afirmirale i razvijale kao federalne, ravnopravne države. Takva je politika otvorila javni prostor različitim političko-kulturnim inicijativama, dovela je do procvata slobode tiska i pojave novih listova i časopisa različitih orijentacija.

U Hrvatskoj se 1971. godine pojavio čitav niz političkih aktera (studentski pokret, Matica hrvatska, različite intelektualne skupine), koji su stvorili pluralističko ozračje u nacionalno-demokratskom gibanju nazvanom Hrvatskim proljećem. Kao jedan od vođa Hrvatskog proljeća Tripalo je, nakon sjednice u Karađorđevu 1971., uklonjen sa svih položaja, isključen iz političkog života i prisiljen na dugogodišnju šutnju. U vrijeme dugogodišnjega policijskog nadzora i zastrašivanja njegovo je ime postalo simbol otpora, a njegove ideje nadahnućem slobodoumnih ljudi.

Početkom 1990. objavio je memoarsku knjigu Hrvatsko proljeće i ušao u politiku kao izvanstranačka ličnost u Koaliciji narodnog sporazuma, potom je bio jedan od osnivača Hrvatske narodne stranke i njezin zastupnik u Saboru RH. Dosljedno se zauzimao za hrvatsku neovisnost, obranu hrvatskog suvereniteta i upozoravao da se Hrvatska brani i svojim demokratskim ustrojem, ravnopravnošću i boljim životom građana. U kolumni Politika na dlanu, koju je od travnja 1992. do smrti iz tjedna u tjedan objavljivao u Novom listu, analizirao je autoritarnu politiku i njezine posljedice – tajkunsku privatizaciju, korupciju, rastuću nezaposlenost, sužavanje građanskih sloboda, međunarodnu izolaciju. Istupao je protiv politike diskriminacije i nesnošljivosti te se angažirao u različitim inicijativama civilnog društva i nevladinih organizacija.

Početkom travnja 1993. sudjelovao je u osnivanju Hrvatskoga helsinškog odbora za ljudska prava, kojemu je bio potpredsjednik. Od studenoga 1993. godine bio je predsjednik  Upravnog odbora  Instituta otvoreno društvo Hrvatska. U ljeto 1994. pokrenuo je  inicijativu za ujedinjenje socijaldemokratskih stranaka i skupina, iz koje je nastala Akcija socijaldemokrata Hrvatske. Umro je 11. prosinca 1995. godine u Zagrebu. Bio je plodan publicist, kolumnist i autor četiriju knjiga. Njegovim je imenom 1997. nazvana nagrada za ljudska prava Hrvatskoga helsinškog odbora.

Naslovna fotografija: Savka Dapčević Kučar, Miko Tripalo i Josip Broz Tito

Foto: Wikipedia