Bivši glavni urednik Večernjeg lista Branko Tuđen pročitao je knjigu Ivice Đikića o komunističkom moćniku Budimiru Lončaru i ostao je poprilično razočaran. Smatra da je Đikićeva knjiga lošija kopija knjige Tvrtka Jakovine, a uočio je i to da Đikić kao i Jakovina pokušavaju Lončara predstaviti bližim hrvatskom osamostaljenju bližim nego što je bio. Prikaza Branka Tuđena prenosimo u cijelosti.

“Još za vrijeme predstavljanja knjige Ivice Đikića, novinara Novosti, “Budimir Lončar, prije i poslije kraja” u utorak navečer, dvojio sam hoće li knjiga donijeti nešto nova što još nisam pročitao i poznavao. Privlačilo me to što je prvi reklamni ulomak objavljen prije gotovo sedam mjeseci, 8. rujna prošle godine u tjedniku Novosti, pa sam pomislio kako će to biti nešto drugo od 800 stranica debele knjige Tvrtka Jakovine objavljene prije pet godina koja je izazvala veliku javnu pažnju. Posebno me izazivalo što unatoč tako ranom početku reklamiranja knjiga nije bila otisnuta ranije i prodavana prije 2. travnja kada je i predstavljena na 101. Lončarov rođendan. Smatrao sam kako ima neki razlog.

MOŽDA ĆE VAS ZANIMATI: VIDEO: Oglasio se i emotivni Marko Perković Thompson. Svojim obožavateljima podario i novu pjesmu. Sigurno će biti veliki hit

A onda sam ostao iznenađen. U odnosu na Jakovininu knjigu to je knjižica omanjeg formata 20X14 cm na 235 stranica. Đikić se poziva na sedmogodišnje druženje i dopisivanje s Lončarom i tisuće pročitanih stranica iz njegove biblioteke, što nije nemoguće, ali 70 posto sadržaja izgleda kao sažeci iz Jakovinine knjige. Glavni likovi su Tito, Tuđman i Koča Popović. Đikić to ispisuje tako kao da Lončar priča njemu i to u prvom licu. Vrlo neobično! Jakovina se nije naljutio. On je knjigu najavio i predstavio. Možda je i logički. Hvali knjigu, zna da ga ne može ugroziti, a sve skupa djeluje kao uzdizanje i čuvanje Lončareva životnog puta. Na predstavljanju to nije tako istaknuto. Vlasnik Frakture Seid Serdarević je rekao kako su to dvije različite knjige koje govore o istom. Da se razlikuju po tome što u Đikićevoj Lončar govori o budućnosti. Đikića je fasciniralo koliko je Lončar okrenut budućnosti u poznim godinama, detaljno upućen u svjetska, ali i kulturna i nogometna (posebno o Hajduku) zbivanja. To u knjizi nisam tako eksplicitno prepoznao, a posebno će biti nezadovoljni navijači Hajduka. Zorislav Srebrić, dugogodišnji tajnik HNS-a, je bio na promociji i rekao mi je kako je jedino Lončar znao pravu istinu o svojedobnom prijelazu Vukasa iz Zagreba u Hajduk. Đikić to ne piše, a Srebrića nisu pozvali za govornicu kako bi tajnu otkrio.

Budimir Lončar bio je najistaknutije hrvatsko ime u jugoslavenskoj diplomaciji svih vremena: ambasador u Jakarti, Bonnu i Washingotonu, te ministar vanjskih poslova u vladi Ante Markovića. Lončar je tako istaknut i zbog toga što su u 73-godišnjoj povijesti obje Jugoslavije samo dvojica Hrvata – Josip Vrhovec i Budimir Lončar – bili ministri vanjskih poslova u pravom smislu. Ante Trumbić bio je ministar u prvoj vladi Kraljevstva SHS od 20. prosinca 1918. do studenog 1920. a Ivan Šubašić od ožujka do listopada 1945. u privremenoj vladi maršala Tita. Premda je Tito bio vrhovni šef vanjske politike i vojske, Srbi su u titoizmu 25 godina uzastopce bili na čelu jugoslavenske diplomacije i 25 godina uzastopce, od 1967. pa do hrvatskog priznanja 1992. bili i jugoslavenski ministri obrane. Prvi pravi ministar vanjskih poslova Josip Vrhovec dobio je ulogu tek 1978. godine.

Postavlja se pitanje zašto je Budimir Lončar toliko prisutan u medijima (svakako i zbog 100 godišnjeg trajanja), iako on nije bio među vodećim ličnostima Hrvatske u titoizmu. Pogotovo ne ispred Bakarića o kojem je doduše sveobuhvatnu, ali ne toliko debelu knjigu napisao Dino Mujadžević 2011. godine. Ni u diplomaciji Lončar nije bio baš jedini. Josip Đerđa, stariji od Lončara, također rođen pokraj Zadra 1911. bio je pomoćnik ministra, te ambasador u Albaniji, Bugarskoj, Indiji i Egiptu, ali je kao proljećar poslije Karađorđeva podnio ostavku, 1972. godine.

Lončar osim svojih diplomatskih sposobnosti – Lončar bi razgovarao s nepoznatim kao dobrim znancem, pa tako i sa mnom puno puta, a možda nije ni znao tko sam, ali je strpljivo odgovarao o Vrhovcu, Mojsovu, Leu Matesu, Veljku Mićunoviću… – imao je i ima vrlo jaku podršku danas vodećeg hrvatskog povjesničara sveučilišnog profesora dr. Trvrka Jakovine i može se reći njegova neformalnog kruga. Kao novinar poznavao sam sve najvažnije hrvatske povjesničare od Bogdana Krizmana i Ljube Bobana, pa do Jakovine, te one najpoznatije iz emigracije. Odlazio sam na intervjue s Jere Jarebom i Bogdanom Radicom, u Washington i New York. Bilo je to 1990. u vrijeme najvećih sloboda u hrvatskom tiskanom novinarstvu. Jakovina ima iznimnu snagu i upornost kojom objašnjava i brani Lončara i poslije smrti.

Lončara se dovodi u pitanje u dvije delikatne stvari. To je njegovo sudjelovanje u jugoslavenskim sigurnosnim službama i pristanak uz rezoluciju Vijeća sigurnosti 25. rujna 1991. kojom se uvodio embargo na uvoz oružja u tadašnju Jugoslaviju. Mnogi smatraju da je tom rezolucijom bila oštećena Republika Hrvatska, a da je JNA i tako bila dobro naoružana, iako je Kadijević 1991. odlazio u Moskvu, ali ga je Gorbačov odbio. Lončar je bio angažiran kod predsjednika Mesića i Josipovića i sada se pokušava dokazati njegova bliskost – ali uz dosta važne ograde – s prvim predsjednikom Tuđmanom i hrvatskim osamostaljenjem.

Lončar je tu dosta kalkulirao. Tih zadnjih dana mjeseca rujna 1991. u kritičnoj situaciji za Hrvatsku general Anton Tus prebjegao je iz JNA i prihvatio se dužnosti načelnika glavnog stožera Hrvatske vojske. Jest da je Tus zadržao svoje privilegije, osigurao mirovinu i očuvao čast, ali je rizik bio stvarno velik. Lončar je čekao gotovo do zadnjeg dana i nije se stavio na raspolaganje”, ističe Branko Tuđen.