Umro je novinar, radijski voditelj i glazbeni urednik Siniša Švec (61), objavili su s Yammat radija gdje je Švec radio i kojega je osnovao nakon Radija 101 gdje je postao prepoznatljiv glasom i uredničkim potpisom. Siniša Švec je u radijskom eteru postao poznat još 1984., u vrijeme Omladinskog radija odnosno kasnije Radija 101. Autor je niza glazbenih emisija na ‘stojedinici’ gdje je proveo 27 godina te vodio i uređivao niz glazbenih emisija kao što su “One Man Music Show”, “Radio tulum”, “Službeni početak vikenda” i druge zbog kojih je, između ostalog, taj radio bio rado i puno slušan.

Romano Bolković se prigodnim riječima oprostio od Siniše Šveca.

“Na 101 sam došao negdje između Nostalgije i Žrtvovanja Andreja Takrovskog. Dakle, između 1984. i 1986. godine. Vinko Grubišić kaže 1985., on sve pamti, tada se vratio s odsluženja vojnog roka. U svakom slučaju, pričao sam u Moši o jednom od ta dva filma, a Tin Radovani je kazao: Zašto to ne napišeš i odneseš Mihletiću na 101?

Tekst je bio dug, pet, šest stranica, no kad ga je Mihletić pročitao, zatražio je za svaku emisiju “Tri laka komada” kritiku tjedna.

I tako sam počeo gubiti vrijeme po medijma.

U mediju kakav je na Horvaćanskom bio Radio 101, a bio je košnica, svi znaju sve i sve o svima, i mimo svoje volje. S nekima od tih ljudi ostao sam prijatelj za cijeli život, s mnogima sam radio u raznim medijima i okolnostima, a sa svima sam uspostavio doživotno zajedništvo kakvo u američkim filmovima dijele bivši vojnici u Vijetnamu, čemu je dokaz i PTSP koji je jamačno popudbina rada na Stojedinici.

Ono što je neobično u tim poznanstvima jest što ona nisu bila nužno osobna: Švec je recimo bio prisutan kao Eho, kao glas bez tijela. Tu osobinu dijelio s Vrbancem i Maminjom, i svaki od tih glasova, idealnih radijskih glasova, bio je upečatljivo karakteran, osobit i osoben.

Maminju sam postao kum. Šveca nisam često sretao. Ali bez obzira na to, Švec je bio prisutan svih tih godina, svih tih desetljeća. Mislim da Švec nije imao dvojbi u pogledu svoga usuda: on je znao da je njegova srž zvučna, da odzvanja u tom glasu, i stoga je prepoznavši sudbinu ostavio unosno zanimanje odgovarajući na nesiguran, ali glasan poziv.

Kod takvih sretnih biografija, koje znaju što im je činiti na ovome svijetu, unatoč usponima i padovima nema u bitnom oscilacija: Švec je od početka bio Švec, u dodiru s eterom odmah je postao ono čemu bijaše da bude (sorry, TIne), i stoga je život koji je proživio potpun, ostvaren i savršen život: Švec je radio ne samo ono što voli, jer volio je i kuhati pa nije bio chef, nego je Švec radio ono po što je na ovaj svijet poslan. Ustvari, Švec nije radio: on je to naprosto bio, samo je trebao studio i mikrofon.

Naravno da je Švec otišao prerano. A opet, on je odavno napravio sve što je trebao učiniti, i stoga je njegov odlazak samo prividan: njegov je glas zauvijek u nama, ima svoju boju i timbar, poput glasa bližnjih, i Švec će biti uvijek tu, sve dok ima nas koji smo ga čuli, na Radiju 101 ili na Yammatu, svejedno.

Jednom je Jorge za jednog ubogog pariškog grofa kazao da je nametnuo sliku o sebi suvremenicima; to bi se moglo kazati za glas Siniše Šveca.

Više od toga čovjeku nije moguće postići”, napisao je Bolković.

Antun Krešimir Buterin, poduzetnik i bivši Vjesnikov novinar, zapazio je da je Siniša Švec umro na isti dan kad i prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman. Prisjetio se i toga da je tada Siniša Švec govorio o Tuđmanovoj bolesti bez imalo poštovanja i da je zbog toga jedno vrijeme bio suspendiran na Radiju 101. Švec je, ako se ne varamo, govorio o “kapilarnim krvavicama”, a tada su doktori spomenuli i dijagnosticirali kapilarno krvarenje kod Franje Tuđmana. I to je zaista bilo degutantno.

“Kao i mnogi zagrebački klinci s kraja 80-ih, dobar dio urbanog odgoja dugujem kultnoj 101-ici i njenim fenomenalnim voditeljima. Trčao sam doma iz škole uloviti Švecov i Maritin “One Man Music Show”, navečer sam se uspavljivao uz Švecov “Van Struje”. Zahvaljujući njima k’o lud sam snimao kompilacije po stotinama kazeta koje i danas čuvam.

Čovjek nam je svojim izborom glazbe otvarao vrata u zarazni svijet Pixiesa i Smithsa, svojim nevjerojatnim glasom otkrivao svoj ludi dobri duh, a izborom riječi utiskivao u nas opaki smisao za crni humor. Koliko sam ga puta u Jabuci oko 2-3 ujutro čekao da mi iz mračnog DJ kutka pusti Happy Mondayse ili New Order kako bih se napokon rasplesao po klubu… Bio je pun razumijevanja za dosadne klince poput mene jer je shvaćao da ga pratimo k’o šiparice. Nažalost, kad je Tuđman umro, tog 10.12. 1999. malo je i pretjerao. Kapilarne krvavice opravdano su ga koštale suspenzije na 101-ici, a meni je pao u očima.

I kako to u životu biva, Švec nas je napustio na obljetnicu Tuđmanove smrti – 10. prosinca. Na današnji dan otišla su, dakle, dva čovjeka koja sam godinama neopisivo cijenio. Pogreške im pamtim, zbog njih sam bio i bijesan i tužan, ali ostaje činjenica da su mi nepopravljivo oblikovali život.

Tuđman je u nemogućim uvjetima vodio stvaranje države koju volim, a Švec me svojim glasom u mojim formativnim godinama oblikovao rajskom glazbom pa i uvrnutim humorom, zajedno s Alanom Fordom i filmskom braćom Zucker. I zato na ovaj 10.12. obojici još jednom HVALA”, napisao je Antun Krešimir Buterin.

Od Siniše Šveca se oprostio i Petar Štefanić.

“Nepristojno je kad netko umre govoriti o sebi, poznato je. No, izuzetke radim u situacijama poput ove da sam, valjda prije tjedan dana, igrom slučaja, s par ljudi iz žirija dao Švecu nominaciju za Zlatni studio. Znali smo za bolest, no bolest je očito znala i više. Sjećam se da kad god sam mu ranije spomenuo te nominacije da sam dobio klasično “kume, ja to nikad ne bum dobil”. I to čuveno “kume” sam skupio od njega… Bio je najbolji radijski voditelj u povijesti ovog naroda, to je tak jasno. Kume, bila mi je čast s tobom jednom bit u eteru. A nagradu ćeš dobiti sad, tako to ide s najvećima”, napisao je Štefanić.

Foto: Facebook