Ivan Lovrinović, profesor na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu i bivši saborski zastupnik, piše o uzrocima i posljedicama rata u Ukrajini.

“Kada točimo gorivo trebamo znati da njegova cijena nije rezultat odnosa ponude i potražnje već geopolitičkih odnosa s proizvođačima nafte i plina. U tom smislu Rusija je treći najveći proizvođač nafte poslije SAD i S. Arabije, ali je prva po obujmu izvoza u svijet. U isto vrijeme je najveći proizvođač prirodnog plina. Oko 60% ruske nafte kupuju članice OECD-a, a tamo su najrazvijenije, mahom zapadne zemlje.

Što se tiče članica EU one oko jednu trećinu plina uvoze iz Rusije. U ovih par podataka vidljiva je velika ovisnost mnogih zemalja o ruskim energentima. Još 2009.g. objavljena je knjiga „Gazprom – novo rusko oružje“ koja govori o toj, jednoj od najvećih energetskih kompanija u svijetu nastalu još u vrijeme SSSR-a, a na kojem Rusija danas gradi svoju geoekonomsku i geopolitičku moć. Gazprom svojim vlasništvom nadzire preko 400 tisuća kilometara plinovodnih sustava. Gazprom je država u državi.

Budući su energenti uistinu moderno oružje i presudno važna komponenta hibridnog rata jasno je da promjena cijena i proizvodnje može teško pogoditi određene zemlje ili unije. Ovdje je zanimljivo reći da su problemi s naftom, a posebno plinom nastali kao posljedica stava Zapada prema rusko-ukrajinskom ratu u kojem su stale na stranu Ukrajine. Činjenica jest da je Rusija izvršila agresiju, ali rijetko ili nikako se ne razmatra činjenica da jedna vojna super sila poput Rusije neće dopustiti da joj na vratima bude članica NATO pakta i da želi imati neku vrstu tampon zone. Tako bi se ponašale i druge super sile u sličnoj situaciji.

No, ovakvo promatranje stvari ne postoji u mainstream medijima kako u Hrvatskoj tako i u EU. Da je Ukrajina ostala neovisna i svoja onda svega ovoga vjerojatno ne bi bilo. No, o tome će i ukrajinski narod ubrzo i sve češće postavljati pitanja posebno svome predsjedniku.Ljudi sve više shvaćaju da ovo nije samo rusko-ukrajinski rat već rat Rusije i Zapada u kojemu je Zapad neka vrsta investitora, a Ukrajinci izvođači na svome teritoriju. Razaranja i brojne ljudske žrtve su ogromni i u takvom ambijentu gdje rade emocije i subjektivnost, te medijsko formatiranje stavova i mišljenja teško je očekivati drugačije promišljanje ovoga problema.

Prisjetimo se da je ukrajinski predsjednik tražio zatvaranje neba iznad Ukrajine a NATO je to odbio jer bi to bio uvod u nuklearni rat. Time je odmah bilo jasno da se SAD ne želi uplesti u sukob izravno, već neizravno. EU je već u šest navrata donijela niz sankcija s ciljem ekonomskog uništenja Rusije. Time je EU zapravo potaknula rast cijena energenata koje joj Rusija nije prestala izvoziti jer su shvatili da je to dobra situacija za ogroman rast zarade i promocija upotrebe rublje u međunarodnim plaćanjima. Rusi svaki dan od izvoza energenata zarade milijardu dolara. Upravo je uvjetovanje plaćanja plina u rubljama onaj najopasniji potez koji je Rusija povukla prema Zapadu, odnosno dolaru i euru. A prije svega dolaru.

No, rezultati tih sankcija su pogubni za one koji su ih pokrenuli, a prije svega za EU. Zapravo, uloga EU u rješavanju ovoga rata nije jasna jer EU ne može ništa riješiti. Niti je država, niti ima svoju jedinstvenu vojsku. Iz tih razloga će gospodarstva članica nastradati i razmjeri toga ne mogu se izmjeriti, ali će biti ogromni. Bilo bi vrlo zanimljivo po kojoj cijeni Rusi prodaju svoje energente pojedinačno članicama EU. Je li cijena ista za Mađare, Talijane, Nijemce itd. Vjerojatno nije, a to ovisi o tome kako se tko postavio. S druge strane se zna da Kinezi dobivaju naftu koja je jeftinija oko 30$ u odnosu na tržišne cijene.

Diskont za plin je također značajan. U tome je i važan dio objašnjenja zašto Kina još uvijek ima nisku inflaciju jer niže cijene energenata znače i nižu inflaciju, ali i povećavanje konkurentnosti kineskog izvoza u odnosu na izvoz EU-a. A što će se tek dogoditi ako Rusi tamo negdje u Studenom zavrnu plinske ventile? Već sada se uvježbavaju u tome na slučaju famozne plinske turbine proizvedene u Njemačkoj, servisirane u Kanadi za koju se sada Rusiji ne žuri. Podzemna skladišta plina u članicama EU su na povijesno na najnižim razinama.

Ako se zavrnu ventili, onda više nije nije samo problem inflacija već trenutni nastup ne recesije, već depresije za koju je riječ stagflacija blaga. Ako dođe do toga, doći će do sve većeg raskola unutar EU koji je već sada vidljiv, a monetarna unija i zajednička valuta – euro mogu potpuno propasti. U svemu tome moramo gledati našu poziciju i interese. Ovo nije naš rat, a iskustvo iz našega Domovinskog rata kada smo bili prepušteni sami sebi dovoljna je pouka. Umjesto gledanja naših nacionalnih interesa pojedinci, a prije svega premijer su odlazili u Ukrajinu i odatle „lajali pred vratima Kremlja“.Dakle, sankcije su najviše naškodile onima koji su ih pokrenuli.

Rusi odlično zarađuju izvozeći manje količine ali uz drastično više cijene. Rublja im je jača nego prije rata. Trgovinu energentima i ostalim robama preusmjerili su prije svega na Kinu, Indiju i druge zemlje Azije. Ako s tim zemljama stvore monetarnu uniju onda će to biti najveći udarac koji mogu nanijeti Zapadu a prije svega SAD-u koji svoju dominaciju u najvećoj mjeri može zahvaliti dolaru.Uostalom; što to EU želi riješiti u rusko-ukrajinskom rat i koji su stvarni razlozi sankcija i time svjesnog pristanka na duboku krizu koja je tek počela?

Je li famozna sintagma „narušavanja europskih vrijednosti“? Ili, empatija prema ukrajinskom narodu? Ili namjera da se Rusiju iscrpi pa potom, prebogatu resursima, podijeli? Je li to sve skupa interes i naroda svih članica EU ili samo upravljačkih struktura za svoje interese?Nažalost, očito je da umjesto završetka rata prevladava namjera njegovog trajanja na neodređeno vrijeme. Ukrajinski narod će najviše patiti zbog ovih geoekonomskih i geopolitičkih obračuna. Pitanje je imaju li snage da iz svoga dvorišta istjeraju sve one koji su im donijeli ovaj pakao. I još nešto. Trudio sam se u statistikama pronaći podatke o međusobnoj trgovini Rusije i EU.

Niti jedna statistička agencija nakon početka rata ne prikazuje takve podatke. Ako je to tako, onda se očekivalo da će i svaki uvoz energenata iz Rusije prestati. A nije. Trguje se dinamično a da čitavi narodi EU nemaju pojma kako i u kojim razmjerima. Jer kada se nešto radi „ispod žita“, statistika tu samo smeta i šteti, jer bi ljudi previše znali i mogli bi povezati stvari.Kao što rekoh – ovo nije naš rat. Hrvatska treba djelovati samo humanitarno i nastaviti trgovati i komunicirati sa svim drugim zemljama. Tada će inflacija biti znatno niža i nećemo se baviti tuđim ratovima koji „našoj“ Vladi putem poslušnih medija služe kao ogroman prostor za potiskivanje domaćih problema, korupcije i klijentelizma”, ističe Ivan Lovrinović.