S božićnog domjenka Srpskog narodnog vijeća (SNV), događaja koji mnogi smatraju glavnim političkim, ali i društvenim zbivanjem otkako je 2004. godine tadašnji hrvatski premijer Ivo Sanader na njemu izgovorio »Hristos se rodi«, svake se godine šalju važne političke poruke. Tako je bilo i ove godine, kada su aktualni hrvatski premijer Andrej Plenković i srpski ministar vanjskih poslova Ivica Dačić najavili »gradnju mostova« i »odleđivanje odnosa«, a Milorad Pupovac, predstavnik srpske zajedice u Hrvatskoj i Tomislav Žigmanov, predstavnik Hrvata u Srbiji te ministar u srpskoj Vladi, uoči domjenka potpisali Deklaraciju o suradnji Srba iz Hrvatske i Hrvata iz Srbije, sve s ciljem da dvije susjedne države, koje imaju relativno velik broj problema, konačno počnu komunicirati.

Među uzvanicima u zagrebačkom hotelu Westin bio je i Simo Rajić, čovjek koji je veći dio svoga radnog vijeka bio profesionalni političar, bio je i potpredsjednik posljednje socijalističke hrvatske Vlade i potpredsjednik prvog višestranačkog Sabora 1990., te aktivan u srpskim udrugama i institucijama u Hrvatskoj. Kada je 1991. godine dao ostavku u Saboru, nakon čega je isključen i iz SDP-a, rekao je zbogom politici i tome je ostao vjeran do današnjih dana. Aktivan je samo, kaže, u Privredniku, humanitarnoj organizaciji koja se bavi stipendiranjem školovanja djece slabijeg imovinskog statusa. No, prati politička zbivanja, osobito razvoj hrvatsko-srpskih odnosa, ostajući i danas »odan i svom srpskom narodu i svojoj hrvatskoj domovini«, kao što je bio i u vremenima kada se od njega tražilo da se opredijeli, što je opisao u svojoj knjizi naslovljenoj »Između Hrvata i Srba – Ostati svoj u olovnim vremenima nije bilo lako«, javlja Novi list.

Karizme vođa manjina

– Nije to lako ni danas, reći će 81-godišnji Rajić kojega su, kaže, u prvi mah poruke s ovogodišnjeg domjenka SNV-a »oduševile«.

– Ne mogu odnosi Hrvatske i Srbije biti zamrznuti vječno. Takvi odnosi između dviju zemalja koje su »kičma Balkana« štete ne samo njima, nego i cijelom Balkanu. Zna se što znači osovina Zagreb-Beograd i što znači normalizacija odnosa između te dvije zemlje. Zato je inicijativa Vučića da pošalje izaslanike sa zadatkom da pokrene »odmrzavanje odnosa« mudar državnički potez. Osobito jer je zadužio za to, između ostalih, čovjeka hrvatske nacionalnosti u vladi Republike Srbije koji je vrlo jak kao osoba i, po mojem mišljenju, intelektualac i pacifist. On je prihvatio da s predstavnikom srpske zajednice u Hrvatskoj Miloradom Pupovcem bude medijator. I jedan i drugi imaju karizmu manjinskih vođa, nisu »ljudi od kabineta«, nego ljudi koji znaju što puk misli i u stanju su artikulirati određenu politiku. S te osnove je dobro što su za to zadužena ova dva čovjeka, iako im uloga nije nimalo laka. Naime, iza njih treba stajati zrela i odgovorna politika dviju država. Ako se to ne dogodi, ti će se ljudi iskompromitirati, a to bi bilo loše. Imamo mi već dosta tih pokušaja, i deklaracija, i komisija. Ovdje su dvije manjine uzele preveliku ulogu da kormilare i nose cijeli proces, da oni budu ti mostovi. No, činjenica je da su to slabašni stupovi ako ga iskreno ne prihvate na neki način i jedna i druga strana, i to na najvišim razinama državne vlasti. No, ono što me brine, s obzirom na to da Hrvatska u svome sustavu ima sukreatorstvo vanjske politike s predsjednikom države, jest da bi tu moglo biti »kratkih spojeva«.

Predsjednik Milanović ove godine nije bio niti pozvan na domjenak.

– Ja to ne bih tako napravio, trebao je biti pozvan jer on je institucija. Možeš o njemu misliti što god hoćeš, ali kao legitimisti i demokrati moramo poštovati institucije. Bilo bi dobro da je on bio pozvan i da su se on i Plenković sreli u toj atmosferi domjenka koji je imao cilj zbližavanja i pomirenja nečega što naizgled izgleda nepomirljivo. Po mojem mišljenju, to bi već na startu bio pun pogodak.

Smatrate li da je srbijanski šef diplomacije Ivica Dačić bio prava osoba za pokretanje procesa »odleđivanja odnosa« Srbije i Hrvatske?

– I jest, i nije. Meni smeta da problem tih odnosa rješavaju ljudi čija je pozicija u vladi, i srbijanskoj i hrvatskoj, gotovo marginalna. Pitanje jesu li ministri koji su u toj vladi samo predstavnici manjinskih zajednica, koji su u izvršnoj vlasti samo zato što nekom odgovara da na tom mjestu imaju takve ljude, u stanju iznijeti tako velik teret. Možda bi bilo dobro da je ovaj domjenak imao već unaprijed zadane okvire kako započeti proces odleđivanja odnosa, da je stvorena platforma koju su verificirali najviši organi obje države i rekli – krenimo odmrznuti odnose! Jer, što ako ovi ljudi kojima je dan taj zadatak ne uspiju. Oni će onda biti žrtvena janjad. I Milorad Pupovac, i Tomislav Žigmanov, i Anja Šimpraga. Trebalo je dogovoriti kako registrirati sva pitanja koja opterećuju dvije države te staviti sve na stol i konačno razgovarati, bez ultimatuma, jer s njima se ne ide na razgovore, i krenuti od lakših prema težim pitanjima.

No, to se čeka već 30 godina. O nužnosti »izgradnje mostova« vi ste govorili još u svome poznatom govoru u Saboru 1990. godine, zar ne?

– Da, 30 godina. Ali, ponavljam, ne mogu odnosi u politici biti vječno zamrznuti, netko ih mora početi odmrzavati. Ja nisam uspio, ni mnogi iza mene, ali možda će oni koji sada šalju takve poruke konačno uspjeti. Treba živjeti u skladu s vremenom. Mladi danas kažu: »Više nam je dosta vaših priča!« Pogledajte koliko je danas isprepletena privreda Srbije i Hrvatske, pogledajte koliko je ljudi iz Zagreba čekalo novu godinu u Beogradu i koliko je ljudi iz Beograda došlo na Advent u Zagrebu, pogledajte skoro normalnu kulturnu suradnju, pa i sportsku, ako izuzmemo nogomet koji je posebna priča. Dakle, ima puno toga, ali politika kao da to sve ne vidi i ide svojom stazom. Vox populi se ne čuje. Politika treba pratiti život, a to se ne događa. Znam da su posljedice rata ogromne, iza nas su razaranja, agresije, ratni zločini, nestali… Zato kažem da se bojim hoće li ovi ljudi koji su na sebe preuzeli taj teret izgradnje mostova, to zaista moći i učiniti. Trebalo im je, ponavljam, dati okvire. Pupovac i Žigmanov su mali kotačići u realizaciji toga procesa, prije svega u segmentu manjinskih politika. No, postoji i većinska politika koju treba urediti. A što se tu radi? Natječemo se tko će se bolje naoružati, dok Hrvatska ima milijun ljudi na rubu gladi, a Srbija još i više. Narod nestaje, demografska politika je nikakva, a mi pričamo o naoružavanju… Važni su Rafali i MiG-ovi, a jedni su u NATO-paktu, a drugi pričaju o svojoj neutralnosti.

Novi vjesnici Balkana

Kažete da to treba riješiti na najvišoj razini. U svojoj knjizi objavljenoj 2017. godine, između ostaloga, pišete kako ste se dolaskom na vlast u Hrvatskoj Andreja Plenkovića i u Srbiji Aleksandra Vučića nadali »novom početku« jer se, kako pišete, »na sceni pojaviše dvojica, relativno gledano, generacijski mladih ljudi, obrazovanih, demokratičnih i po stilu rada sličnih političara.« Kako danas gledate na njih dvojicu, njihov politički rad? Imaju li šanse, kako ste tada zabilježili, da budu »upamćeni u našoj svijesti kao državnici koji su započeli graditi odnose mira i blagostanja za nove naraštaje«?

– To što sam napisao pokazatelj je moga optimizma. Ništa ljepše nego kad vidiš dva obrazovana čovjeka, s tolikim kvantumom znanja i iskustva, mladosti… Kada je Vučić u vrijeme mandata Kolinde Grabar-Kitarović bio u Zagrebu, pozvali su i mene na jednu večeru. Pale su tada zdravice i velike riječi, a ja sam im tada u mojoj knjizi napisao posvetu, i jednome i drugome: »Budite vi novi vjesnici Balkana, učinite nešto, dosta je ovoga«. Vraga su oni to pročitali!

Istina, Vučić ima hipoteku iz onoga rata i sada treba učiniti sve da mu i drugi vjeruju, kao što mu vjeruju Srbi koji ga biraju. On ima iza sebe i vladu i parlament. On je čovjek koji je izrastao da bude institucija, ali na neki način druge institucije nisu u funkciji u kojoj bi trebale biti i to nije dobro. S druge strane, Plenković je izrastao u moćnu i snažnu osobu kojemu grlata manjina daje atribucije da je činovnik, ćata… Međutim, mi u Hrvatskoj ne priznajemo što je taj čovjek sve učinio da ima takvu poziciju u Europskom vijeću kakvu ima. On je u stanju mnogo toga učiniti i mnogo toga je učinio što vjerojatno ne bi niti jedan Hrvat da je tamo na tom mjestu. Učinio je to svojim znanjem, umijećem, diplomatskom mantrom koja prolazi. Sada mora pripaziti da ga ne ponesu uspjesi koje ima i koji su nesporni i da se kloni poltrona koji od njega prave mit, te da bude tolerantan i demokratičan jer on to i jest.

Zašto mislim da bi Plenković i Vučić, da su zajedno, da rade na programu, relaksirali odnose? Zato što time ne bi bile na dobitku samo Hrvatska i Srbija, riješilo bi se brže i Kosovo, i Bosna, i Crna Gora u kojima vrije. Izreći ću sada za neke heretičku misao: kada bi taj EU primio Srbiju u svoju obitelj, i ovako nedovršenu, i da su ta dva čovjeka za istim stolom s Macronom, Schultzom i ostalima, kažem vam da bi se drukčija pjesma pjevala u Bosni, a Kosovo bi se riješilo. Kosovo je uteg Srbiji, ali i EU-u. Kosovo je realnost, kako je rekao pokojni Đinđić, »bespravno sagrađena građevina pred koju kad dođeš, ne znaš bi li je rušio ili legalizirao«. EU je donosio u zadnje vrijeme dosta političkih odluka kada je u pitanju prijem i kandidatura nekih zemalja. Mislim da prijem Srbije ne bi bila najlošija odluka, a time bi i sjedenje na dvije stolice postalo bespredmetno.

Što biste vi učinili s Kosovom?

– Ja bih raspisao referendum. Pitao bih srpski narod što misli, može li se Kosovo vratiti u srpsku državu ili ne. Mislim da bi narod u demokratskoj raspravi​ glasovao da se ne vrati u Srbiju. Vučić traži rješenja za Kosovo, stalno govori da treba spriječiti rat i da treba naći kompromis. Međutim, to čedo, to Kosovo, je netko stvorio. Ta nova država projekt je Amerike i zapadnih zemalja i one sada ne mogu doživjeti poraz, to je borba Davida i Golijata. Srbija mora naći modus, ali ne ratom jer je dosta bilo ratovanja. Zato kažem, Vučić može puno toga napraviti. Kao i Plenković, iako ima »nategnut« parlament i problem između dva brda. No, on dobro kormilari.

U svojoj knjizi ste mu zamjerali da je neodlučan i da vas podsjeća na Račana po pitanju neodlučnosti u donošenju odluka.

– Rekao sam to jer sam bio ljut na njega, znao sam da može više i išao sam ciljano da ga uvrijedim zbog Jasenovca i »Za dom spremni«. Bio sam ljut kada je tamo počeo govoriti kako je to »delikatno pitanje«, da treba formirati komisiju… To je loša čerčilovska formula. Jasenovac je jasna stvar i što tu imamo raspravljati! Zato sam bio ljut. Plenković je europski čovjek, kozmopolit. To pokazuje i u svome odnosu prema manjinama. On izaziva svoje biračko tijelo i kaže: »Ne odustajem od prava manjina da ih integriram u hrvatsko društvo, da budu dio hrvatskog građanstva.« To je civilizacijski i hrabar potez.

Da, spominjao je da mostove suradnje gradi, svjesno i namjerno, neovisno o tome što mu to može štetiti. I Milorad Pupovac često spominje da se izlaže i da ga napadaju s obje strane »jer tako je onima koji se kreću između dvije vatre«. Zadnji slučaj kada je to rekao je bilo kada je spriječen dolazak Vučića u Jasenovac. Vi ste velik dio svoje političke karijere proveli između dvije vatre, između Hrvata i Srba, kako je i naziv vaše knjige. Podnaslov vaše knjige je »Ostati svoj u olovnim vremenima«. Vremena su drukčija, ali olovnih utega još uvijek ima, ali može li se i kako ostati svoj, pa i kada znate da bi vam to moglo štetiti?

– Ovo s otvaranjem vrata Vučiću da dođe u Jasenovac uopće nije trebalo doći u javnost. Ali došlo je. Vjerojatno je čovjek imao dobru namjeru, ali problem je da se danas uvijek od sporednih stvari napravi glavna tema. Živimo u vremenu gdje su margine u fokusu, a prava pitanja ostaju na marginama. To nije dobro. Javnost živi od pojedinih slučajeva koje u suštini ne znače mnogo, ali kvare i tako loše odnose. U tome treba pobijediti sebe i reći da ne treba raditi probleme oko sitnica i da, ako se već trebamo sukobiti, onda se sukobimo oko nekih važnijih stvari, oko kojih se treba sukobiti.

Pa pogledajte, na primjer, odnos dvaju najviših predstavnika hrvatske vlasti, premijera i predsjednika države. Ja sam rastao uz istaknute komuniste i gledao ih. Vi ste u Hrvatskoj imali dva diva, Krležu i Bakarića, koji se nisu voljeli, ali oni su svoje probleme rješavali u četiri oka i to o čemu su razgovarali nikada nije došlo u javnost. Neki bi rekli da je to socijalistički model, ali nije. Javna riječ je još od Platona i Cicerona važna. U Dubrovniku na Kneževoj palači piše: »Ostavi privatno, misli i djeluj javno«. Ti si opće dobro, ti moraš razmišljati u tom kontekstu. Puk te je odabrao, njemu moraš stvarati uvjete za život, nisi više samo svoj.

Djela su ta koja govore

Kako gledate na te sukobe hrvatskog premijera i predsjednika?

– Razmišljam kako bi bilo dobro da je na čelu države Ante Gotovina. Kada sam to rekao jednom mojem prijatelju, rekao mi je: »Ma što je tebi, Simo!?« No, taj čovjek ima karizmu. Ono što je on rekao na aerodromu: »Poklonimo se žrtvama, rat je iza nas, okrenimo se budućnosti«, to bi trebao biti transparent u svakoj kancelariji. U poraću morate imati jake ljude koji su u stanju zaustaviti »nestašne dečke« kako ih ja zovem. A za to treba imati karizmu. Malo je ljudi nažalost iz Domovinskog rata koji su stanju voditi državu, vladu… Oni su dali velik doprinos na bojišnici, ali bitna je i logistika, a ti ljudi koji su najveći teret podnijeli u ratu, budimo pošteni, teško bi obavljali te funkcije. Predsjednik države mora biti realni autoritet, mudrac, mora biti čovjek čija riječ zvoni.

Foto: Hina