Provedba operacije Oluja na Banovini razmjerno je česta medijska tema. Godinama se ponavlja priča o neuspjehu generala Ivana Basarca, potom dolasku generala Petra Stipetića koji je „spasio“ operaciju, ne samo na Banovini, već i šire.

Direktiva načelnika Glavnog stožera HV za zadaću Zbornog područja Zagreb napisana je istog dana kada i za ostala zborna područja koja su bila predviđena za sudjelovanje u operaciji, znači 26. lipnja 1995. Sve četiri direktive 1996. je objavio general Janko Bobetko i stoga nisu nepoznanica. U odnosu na planirano ZP Zagreb od predviđenih ojačanja u operaciji nije dobilo 81. gardijsku bojnu jer je bila angažirana u jugozapadnoj Bosni i novljansko-kutinsku 125. domobransku pukovniju koja je sudjelovala u operaciji, ali u sastavu ZP Bjelovar. Prvotno je uloga ZP Bjelovar bila osiguranje operacije i obrana državne granice na rijeci Savi prema Bosni i Hercegovini. Drugim operativnim zapovjedništvima ZP Zagreb pridodalo je tri svoje brigade koje su angažirane na Kordunu, Lici i Dalmaciji.

MOŽDA ĆE VAS ZANIMATI: Thompson je poslao snažnu poruku “gospodi i drugovima Jugoslavenima”: To se nije svidjelo jednom novinaru

Prema direktivi načelnika Glavnog stožera HV zadaća ZP Zagreb bila je da glavninom snaga razbije srpske snage i smjerovima Novo Selo – selo Taborište – selo Klinac i selo Mokrice – selo Gora – selo Luščani – selo Bačuga – Klinac okruži Petrinju, a okružene snage potom prisili na bezuvjetnu predaju ili uništi. Razrada zamisli napada izrađena je u zapovijedi generala Basarca, zapovjednika ZP Zagreb od 1. kolovoza. Operacija se planirala provest u dvije etape s postojećim snagama i predviđenim ojačanjima. U prvoj, dvodnevnoj etapi, glavne snage ZP trebale su odsjeći Petrinju, uništiti ili ih natjerati na bezuvjetnu predaju okružene srpske snage i osloboditi Petrinju. Na pravcu od Sunje preko sela Mračaj pomoćne snage ZP trebale su osloboditi Kostajnicu i izbiti na crtu Kostajnica – Donja Bačuga – selo Viduševac. U drugoj, također dvodnevnoj etapi, planirano je glavnim snagama ZP preko sela Maja osloboditi Glinu, a potom izbiti na crtu od sela Obljaj do sela Žirovac radi spajanja sa snagama 5. korpusa ABiH. U zapovijedi je planirana uporaba 125. domobranska pukovnije, no ona je dan kasnije dobila bojnu zadaća od zapovjednika Zbornog područja Bjelovar.

Nesumnjivo je Petrinja bila glavni cilj ZP Zagreb u prvoj etapi operacije i za tu zadaću grupirane su jake snage koje su trebale napraviti obuhvat i oslobađanje grada. Zapravo sam napad na grad izaziva dvojbe, je li bio dobro taktički postavljen, posebice kada se zna da je u direktivi načelnika GS HV tražen obuhvat i odsijecanje Petrinje a potom eliminiranje srpskog uporišta u njemu? Je li način na koji je 2. gardijska brigada angažirana u operaciji bio dobro odabran?  Sve je to danas u sferi spekulacija. Nedavno je postuhmno objavljena memoarska knjiga generala Ivana Basarca koja ne unosi previše svijetla u problem.

No činjenica je da napad 2. gardijske nije tekao sukladno očekivanjima, posebice njezine namjenske taktičke skupine s ojačanjima iz pričuvnih sastava koja je napala na smjeru od Moščenice prema Petrinji. Ona je 4. kolovoza oslobodila zaselak Kolonija Češkog Sela, razbila srpske snage u tvornici Finel nakon čega je uz velike gubitke zaustavljena u centru Češkog Sela. Poginulo je šest gardista uključujući i zapovjednika bojne, teže je ranjeno 10 i lakše 20 boraca. Uništena su dva tenka T-55 i jedno bojno vozilo pješaštva M-80, jedan tenk T-55 s uređajem za razminiravanje se zaglavio, a jedno oklopno bojno vozilo je zarobljeno od strane srpskih snaga. U pokušaji pružanja pomoć od strane lijevog susjeda, sisačke 57. brigade poginuo je zapovjednik brigade i dozapovjednik 2. bojne, što je nepovoljno utjecalo na moral i bojnu spremnost te postrojbe. Ni 5. kolovoza s tog smjera nije bilo pomaka prema Petrinji. U ponovljenom napadu na Češko Selo uništen je jedan tenk T-55. Uslijedio je srpski protunapad na Koloniju koji je odbijen uz pomoć specijalne postrojbe MUP-a iz Siska nakon čega se ponovno krenulo u napad na Petrinju. Napad nije uspio i u njemu je bilo ranjenih i poginulih boraca, uništen tenk T-55 i bojno vozilo pješaštva.

Na glavnom smjeru napada 2. gardijske brigade, zapadno od Petrinje, prvog su dana oslobođena sela Sibić, Gora, Graberje i dio sela Strašnik. Zbog pet poginulih pripadnika među kojima je bio i zapovjednik jedne satnije, brigada je imala prolaznu krizu koja se odrazila u nepotpunom zauzimanju sela Strašnik. Tijekom 5. kolovoza brigada je zauzela sela Šanja, Vilusi, Pecki i pola sela Luščani. U borbama je oštećeno jedno oklopno vozilo.

Sporije napredovanja 2. gardijske brigade od očekivanog utjecalo je na ostale snage ZP Zagreb koje je u smiraj drugog dana operacije Oluja imalo najmanji učinak nas ratištu. Kriza je bila tolika da je osobno predsjednik Republike morao intervenirati. Predvečer 5. kolovoza na bojište je stigao general Petar Stipetić koji je po zapovijedi predsjednika Franje Tuđmana imenovan za zapovjednika hrvatskih snaga na Banovini. On nije smijenio generala Basarca kako se često tvrdi, već je imenovan za zapovjednika svih snaga u toj regiji, a to su bile snage zbornih područja Zagreb i Bjelovar, odnosno dio koji je bio angažiran u operaciji uz rijeku Unu. Snage ZP Bjelovar se redovno ignoriraju, vjerojatno zbog neznanja, no one su u prva dva dana operacije zapravo „spasile“ stvar na Banovini. ZP Bjelovar je uvedeno bez pripreme u operaciju i kao kompenzacija za dio snaga koji nije pridodan ZP Zagreb. Postrojbe ZP Bjelovar su prvo 4. kolovoza nasilno prešle rijeku Savu i tijekom dana izbile na prilaze Dubici, a 5. kolovoza su je oslobodile i napredovale uz Unu do sela Baćin. Tog su dana po zapovijedi načelnika Glavnog stožera HV dio snaga usmjerile i prema snagama ZP Zagreb na smjeru Sunja – Kostajnica kako bi olakšale njihovo napredovanje. Tijekom ta dva dana snage ZP Bjelovar su zapravo razbile desni bok 39. korpusa pobunjenih Srba, tako da ishod bitke za Banovinu nije bio uopće upitan, čak i ako se gleda izvan šireg konteksta operacije Oluja, a što se redovno čini.

Usprkos Stipetićevom dolasku ZP Zagreb nije operaciju okončao po očekivanjima u Glavnom stožeru HV-a. U osvrtu na operaciju koji je načelnik Glavnog stožera HV general Zvonimir Červenko poslao predsjedniku Republike kaže se da uspjeh do kojeg je postignut „po dolasku i odlukama generala Stipetića nije u cijelosti iskorišten jer je nestručnošću i kontradiktornim odlukama“ zapovjednika ZP i njegovog načelnika stožera „došlo do nepotrebnog usporavanja prodora snaga“ 2. gardijske brigade, „a time i do izvlačenja znatnijeg dijela borbene tehnike 39. banijskog korpusa i korpusa spec. snaga SRK“. Červenko je u svojoj ocijeni možda i previše bio oštar jer eventualno blokiranje dijela 39. i Korpusa specijalnih jedinica teško da bi prošlo bez gubitaka i na hrvatskoj strani, a izmiješanosti srpske vojske i civila nije pogodovala lakoj i bezbolnoj zadaći. Stoga za tim ne treba previše žaliti.

Na koncu da spomenemo i kontekst kompletne operacije. Knin je već u podne 5. kolovoza bio slobodan, a spajanje HV i ABiH u bihaćkom džepu i presijecanje Krajine u Lici je bilo pitanje trenutka. U sumrak 5. kolovoza srpska krajina je bila propali politički projekat. Dani koji su slijedili bili su dani njezinog potpunog sloma, negdje je to išlo brže, a negdje sporije. Stoga se uloga Petra Stipetića u Oluji ili precjenjuje ili podcjenjuje, što je čini mi se konstanta.

*Davor Marijan hrvatski je povjesničar i vodeći autoritet za Domovinski rat. Autor je 13 knjiga i 45 znanstvenih članaka, a zaposlen je u Hrvatskom institutu za povijest. Rođen je 1966. u Priluci kod Livna, gdje je završio osnovnu školu i gimnaziju, a diplomirao i doktorirao na Filozofskom fakultetu u Zagrebu

Naslovna Fotografija: Davor Marijan

Foto: Hina

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2025. godinu.