Nedovoljno je poznato u javnosti da je prvi poginuli hrvatski branitelj u obrani Vukovara bio dragovoljac iz Slunja – Božo Bionda. Imao je 21 godinu. Poginuo je na Trpinjskoj cesti 25. kolovoza 1991. godine na dan koji se općenito uzima kao početak Bitke za Vukovar.

Rođen je u Videkić selu pored Slunja, kao treće, najmlađe, dijete u obitelji Jure Bionde i Marije rođene Bukovac. Osnovnu školu je pohađao u obližnjem Lađevcu, a srednju, za elektrohetničara, u Slunju. Nakon toga odlazi na odsluženje vojnog roka.

Nakon demokratskih promjena u Hrvatskoj 1990. javlja se na natječaj koji su novoizabrane hrvatske vlasti raspisale u srpnju 1990. i postaje polaznik Prvog tečaja za hrvatske redarstvenike.

MOŽDA ĆE VAS ZANIMATI: Drugo mišljenje: Poznati Bad Blue Boys objasnio zašto najžešći Dinamovi navijači pjevaju ustaške pjesme

Najprije je bio u postrojbi Prvi hrvatski redarstvenik, a početkom rujna te godine prelazi u Antiterorističku jedinicu Lučko s kojom sudjeluje u akcijama suzbijanja srpske pobune u Hrvatskoj s ciljem uspostave javnog reda i mira. Bio je i na Plitvicama na „Krvavi Uskrs“ 1991. godine.

U toj postrojbi se zbližio s Robertom Zadrom, sinom Blage Zadre, legendarnog zapovjednika obrane Borova Naselja. Često su zajedno išli u Vukovar, a Božo je pritom posjećivao svoju sestru Rozu koja je živjela u Osijeku, a tamo je namjeravao upisati i fakultet.

Kako su započinjali sve češći napadi bivše JNA i srpskih paravojnih postrojbi na Vukovar, odlučio se priključiti obrani tog grada. Kada su Robert i njegov otac Blago, krajem srpnja 1991. odlazili iz Zagreba, i on je dragovoljno, nakon što je uspio ishoditi dopuštenje od svog zapovjednika, došao za njima u Vukovar.

Tog 25. kolovoza Bionda je zajedno s drugima bio na položajima kod mosta nedaleko od vukovarske luke. Nakon toga su, prema pričanju suboraca, otišli kupiti svježi kruh i svi su se uputili prema zdanju mjesne zajednice na Trpinjskoj cesti. Bilo je oko 7 sati ujutro.

”Bilo nas je puno, pričali smo o izlascima, curama i svojim doživljajima, a Božo se toga jutra toliko smijao, na sav glas, i kako je bio visok i jak, činilo se da cijela Trpinjska cesta odzvanja od tog njegovog gromoglasnog smijeha. Bio je iznimno veseo i raspoložen, jeli smo taj vrući kruh onako sam, kidajući ga međusobno, smijali se i šalili, skoro do pola devet“, rekao je jedan od njegovih suboraca.

Nakon toga se većina razišla kako bi malo odspavala, a ispred mjesne zajednice ostali su samo Božo, Robert Zadro i još jedan branitelj. Međutim, nakon sat vremena stigao je poziv na hitno okupljanje jer je JNA krenula s tenkovima i transporterima na Borovo Naselje.

Skupina u kojoj je bio i Bionda, zauzela je položaje na izlazu prema Borovskoj cesti. Tenkovi i transporteri JNA otvorili su vatru na jedan vagon na pružnom prijelazu koji su branitelji postavili kao prepreku. Jedan transporter JNA je pak zauzeo položaj na križanju Trpinjske i Borovske ceste.

MOŽDA ĆE VAS ZANIMATI: Fred Matić usporedio Penavinu inicijativu sa svinjskom kugom: On donosi tihu jezu građanima Vukovara

S namjerom da taj transporter pogodi tromblonom, Bionda je pokušao pretrčati jednu čistinu kako bi zauzeo bolji položaj. Tada je pogođen rafalom iz mitraljeza s tog transportera. Kasnija obdukcija je pokazala da je pogođen sa sedam metaka, jedan je bio u srce. Njegova sestra Roza Skender kasnije će se s tugom prisjetiti posljednjeg bratovog poziva.

”S Božom sam se posljednji put čula 23. kolovoza 1991. godine, dobro pamtim jer je nazvao kako bi suprugu i meni čestitao godišnjicu braka. Tom prigodom mi je rekao kako bi bilo dobro da negdje odem s djecom, jer ovo neće brzo završiti. Dva dana kasnije, u poslijepodnevnim satima, javili su mi kako je poginuo“, kazala je.

Na vijesti o Božinoj pogibiji, nekoliko njegovih suboraca iz Antiterorističke jedinice Lučko krenulo je iz Zagreba u Vukovar. Išli su kroz Bogdanovce i kukuruzište, izvukli su njegovo tijelo u mrtvačkim kolima najprije do patologije u Osijeku, a potom do Karlovca.

Tri dana kasnije, 28. kolovoza, preko Slunja je, i to uz pratnju vozila JNA koje ih je nadziralo, jer takve su tada bile okolnosti na tom području, ispraćeno do groblja u Lađevcu. Uz članove obitelji, rodbinu i prijatelje te dio suboraca iz ATJ Lučko pokopan je u obiteljskoj grobnici.

Dugo godina je vrlo mali broj ljudi, tek obitelj i suborci, znao tko je prvi poginuli branitelj u borbenim djelovanjima u obrani Vukovara. U zadnje vrijeme se to postupno ispravlja te se sada i u javnosti o tome više zna.

Tako je ove godine u Donjem Lađevcu kod Slunja obilježena 32. obljetnice njegove pogibije misom u crkvi sv. Jurja i polaganjem vijenaca na Božinu grobu i spomen obilježju poginulim hrvatskim braniteljima, civilima i mještanima toga kraja.

Bio je prisutan i ministar hrvatskih branitelja Tomo Medved, karlovačka županica, gradonačelnica Slunja, brojni njegovi suborci, članovi obitelji, a na komemoraciji je govorila i njegova nekadašnja učiteljica.

„I dalje vidim sliku visokog, tananog i ljepuškastog dječaka, dobrog učenika. Utihnuo je smijeh, jedna mladost je pokrivena trobojnicom, a mi svi znamo da nije uzalud. Božo, mi svi živimo tvoj san“, poručila je.

Njegov suborac je ispričao i anegdotu koja se i dalje prenosi o Biondi da je otišao braniti Vukovar u papučama. „Bio je u sjedištu ATJ ‘Lučko’ i nije bio obuven kad je vidio da vozilo kreće u Vukovar, pa je za njima istrčao u papučama bojeći se da ne odu bez njega“, kazao je, dodajući da je to priča koju ne može potvrditi jer nije bio tamo, ali dovoljno govori o Boži.

Istakao je kako je snaga te postrojbe bila u tome što su bili mladi, uvježbani i spremni dati život za Hrvatsku. Ali je i dodao: „Znali smo da ćemo biti izvučeni, ako bismo bili ranjeni, odnosno dostojno pokopani ako poginemo“.

Sestra Roza je pak kazala kako obitelj nije imala ništa protiv toga da se Božo priključi obrani Hrvatske, ali su ga, ističe, svi molili da se čuva jer su u njihovoj obitelji ginuli u svim ratovima. Rekao je: ‘Idem. Il’ pokojnik il’ pukovnik’, prisjetila se.

Ministar Medved istaknuo je pak da su u Vukovaru poginuli branitelji iz raznih krajeva Hrvatske koji su bez razmišljanja bili spremni dati živote za svaki komad hrvatske grude.

Bionde se prisjetila i Policijska akademija ‘Prvi hrvatski redarstvenik’ u Zagrebu. Podsjetili su kako je u obrani Vukovara 1991. sudjelovalo više od sedam stotina policajaca iz cijele Hrvatske.

„Oni su ti hrabri hrvatski ratnici koji su se s oskudnim naoružanjem, uz nadljudske napore, ne žaleći svoj život, borili do zadnje kapi krvi te u trenucima beznađa hrabro prkosili sudbini braneći Vukovar i svoju domovinu“, napisali su i dodali kako je među njima bio i Božo Bionda.
Na godišnjicu njegove smrti zapalili su spomen-svijeću pred spomenikom ‘Prvom hrvatskom redarstveniku’ u sjećanje na njega, ali, istaknuli su, i kao znak da se žrtve hrvatskih policajaca i njihov doprinos u Domovinskom ratu neće zaboraviti.

Neće ga sigurno zaboraviti ni njegovi suborci. „Božo, prijatelju, bili smo generacija ’69…O tebi će se znati dok je god nas živih koji smo bili s tobom. Hvala ti za Republiku Hrvatsku, našu Domovinu. Nadam se da će mlađe generacije znati tko je bio Božo Bionda!“, rekao je jedan od njih.

MOŽDA ĆE VAS ZANIMATI: Jean-Michel Nicolier: Ja sam kao dragovoljac došao u Vukovar. To je moj izbor, i u dobru i u zlu

Većina ga pamti kao veselu osobu punu duha, razigranu. „Plijenio je radošću i veseljem. Voljeli su ga svi borci zbog tog veselog duha“, govore.

Poznato je da su se u Vukovaru i oko njega vodile borbe još od svibnja 1991. Uostalom, 12 hrvatskih policajaca je mučki ubijeno u Borovu selu 2. svibnja te godine, kasnije je poginulo još nekoliko pripadnika Zbora narodne garde u odvojenim napadima u Vukovaru.

Međutim, 25. kolovoza 1991. je bivša JNA s pobunjeničkim srpskim postrojbama krenula na grad iz svih smjerova i sa svim raspoloživim naoružanjem, uključujući tenkove i zrakoplove te se stoga taj datum smatra početkom Bitke za Vukovar.

Krenuli su bahato, najavljivali su da će obranu tog hrvatskog grada na Dunavu slomiti za „tri do sedam dana“, a tako nešto predviđali su i neki, kako su se predstavljali, zapadni vojni analitičari.

Agresori su mislili da će sve brzo biti gotovo kada su tog 25. kolovoza poslali tenkovske kolone i pješake koji su ih sa strane pratili prema Vukovaru. „Nisu mislili da će naići na takav otpor, mislili su se samo uštetati…“, rekao je jedan od branitelja s Trpinjske ceste.

„Oni su mislili da ćemo se mi, kada vidimo tu silu i tehniku, predati, no, to im nije prošlo. Napadali su i napadali, ali nisu prolazili“, kazao je. Tijekom tog općeg napada namjeravali su odmah ovladati Trpinjskom cestom i odvojiti Borovo Naselje od ostatka Vukovara kako bi ga lakše slomili.

No, umjesto toga, Trpinjska cesta je, pogotovo od sredin rujna, postala groblje srpskih tenkova, malobrojni branitelji su se i na tom području kao i u ostalim dijelovima Vukovara hrabro i umješno branili i postali simbol hrvatskog otpora odolijevajući neprijateljskim napadima skoro tri mjeseca. Dovoljno dugo da iznenade svijet svojom odlučnošću i hrabrošću.

Božo Bionda, hrvatski branitelj iz Slunja, pao je kao prva žrtva Bitke za Vukovar. Pao je u borbi pokušavajući zaustaviti napad tenkova i transportera JNA na Borovo Naselje. Zbog te hrabrosti i odlučnosti te spremnosti na žrtvu za slobodu domovine, kako je netko već zapisao, zaslužio je da Hrvatska zapamti njegovo ime.

Foto: Screenshot

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2023. godinu.