Bivši glavni urednik Večernjeg lista Branko Tuđen bio je na predstavljanju knjige Ive Goldsteina ” Jasenovac”. Kritički se osvrnuo na njegov rad i upozorio na ne tako male propuste ovog povjesničara: Izvješće Branka Tuđena prenosimo u cijelosti.

“Večeras sam bio na predstavljanju proširenog i promijenjenog izdanja monografije Jasenovac (tisuću stranica za 50 eura), najnovije knjige dr. Ive Goldsteina, sveučilišnog profesora u trajnom zvanju i pet godina hrvatskog veleposlanika u Francuskoj koji je poznat po jakom otporu svakoj promjeni tumačenja prošlosti, bez obzira koliko nova istraživanja bila argumentirana, a dosadašnji mitovi lažni. Knjiga o Jasenovcu predstavljena je u knjižari Frakture koja je i izdavač zajedno sa Židovskom vjerskom zajednicom “Bet Izrael” i uz potporu Savjeta za nacionalne manjine. Promotori su bili vlasnik Frakture Seid Serdarević i docent na Filozofskom fakultetu dr. Goran Hutinec koji je prošle godine objavio knjigu “Ustaški teror u velikoj župi Zagorje”. Hutinec nije u toj knjizi iz prve ruke dokazao da je Budak u Varaždinu 1941. uskliknuo “Srbe na vrbe”, što pokazuje koliko se i znanstvenici mogu zanijeti stereotipima i lažnim mitovima.

MOŽDA ĆE VAS ZANIMATI: Tko je čovjek koji je utjerao strah u kosti bahatim trgovcima: Prijetili su mu smrću, povezivali s Glavašem, a sukobio se i s novinarom Dragom Hedlom

GOLDSTEIN MISLI DA JE BROJKA IZMEĐU 80 I 100 TISUĆA UBIJENIH U JASENOVCU DEFINITIVNA I DA JE SADA BITNO HRVATSKO PRIZNANJE GENOCIDA NDH NAD SRBIMA. Neki nastupi Goldsteina prethodnih godina naišli su na velika osporavanja, čak i podsmjeh (navod o ustaškoj drobilici za ljudske kosti poslanoj iz Berlina pri samom kraju rata), a pogotovo njegov nastup na promociji prethodne knjige “Povijesni revizionizam i neoustaštvo”, prije 16 mjeseci u Novinarskom domu, kada su on i njegovi promotori Hutinec, Ponoš i Perišić žestoko napadali prvog hrvatskog predsjednika dr. Franju Tuđmana. Napadali su ga za revizionizam i neoustaštvo i gotovo da su doveli u pitanje pravovaljanost hrvatskog osamostaljenja. Imao sam dojam da su potpuno predani raznim mitovima koji prate srpska stradanja u jasenovačkom logoru, a u pozadini napada na Tuđmana bilo je to što je u knjizi Bespuća doveo u pitanje “najmanje 700 tisuća ubijenih Srba samo u Jasenovcu, a vjerojatno i više od milijun.” Time nisu dovedena u pitanje stradanja Srba, kao i mučenja, umiranja i smrt Židova, Roma, Hrvata i ostalih, ali je raskrinkana namjera velikosrpskog imperijalizma da putem izmišljenih brojki drži Hrvate pod prismotrom, optužuje ih za zločinstvo u genima i ograničava u pravu na samoopredjeljenje do odcjepljenja.

Goldstein je večeras poručio kako više i nije najvažniji definitivan broj umorenih ljudi u Jasenovcu. Po njemu je to između 80 i 100 tisuća. Sada je bitno da Republika Hrvatska prizna kako je NDH izvršila genocid nad Srbima u drugom svjetskom ratu.

KAO NOVINAR VEČERNJEG LISTA IZVJEŠTAVAO SAM SA ČETIRI KLJUČNA POKUŠJA DA SE HRVATI SLOME I PRIHVATE UNITARISTIČKI PREUSTROJ. JEDAN JE BILA OPTUŽBA ZA SURADNJU KOMUNISTA I USTAŠA U VRIJEME TZV. LIČKOG USTANKA. Posebni pritisci oko broja stradalih Srba u Jasenovcu, kao i o suglasju ustaša i hrvatskih komunista rujna 1932. tijekom tzv. ličkog ustanka, događali su se krajem osamdesetih godina prošlog stoljeća poslije osme sjednice srbijanskog CK, pobjede Miloševića i serije antibirokratskih mitinga na kojima je rušen ustavni poredak, a od kojih je posljednji u Beogradu 19. studenog 1988. okupio milijun ljudi. Kao i dva znanstvena skupa posvećena Jasenovcu, beogradski i jasenovački. U Hrvatskoj je na snazi bila tzv. hrvatska šutnja. Hrvatska politika se držala po strani od aktualnih zbivanja, iako je hrvatsko pitanje dominiralo od ujedinjenja 1918. godine. Šef Partije Srbin Stojčević i dr. Ivo Družić, član CK SKJ bježali su od sučeljavanja (od straha ili zbog uvjerenja?) i ostavljali dr. Šuvara i Vrhovca u bitkama s Beogradom koje nisu mogli dobiti.

MOŽDA ĆE VAS ZANIMATI: Potrošačka platforma “Halo, inspektore” poziva građane: Tjedan dana nemojte kupovati u Lidlu, DM-u i Eurospinu. I nemojte kupovati ove proizvode

Kao novinar Večernjeg lista prisustvovao sam svim tim događajima: završnom antibirokratskom mitingu na Ušću, zatim dva dana kasnije na “naučnom skupu” u Srpskoj akademiji (SANU) pod naslovom “Jasenovac 1948. – 1988.”, te od 25. do 27. listopada 1989. u Jasenovcu na skupu “Stradanje Jugoslavena u Drugom svjetskom ratu”. Događaj na Ušću i skup u SANU su imali međusobnu poveznicu. Trebalo je još više pritisnuti i prestrašiti Hrvate i tadašnje hrvatske komuniste, te ih prisiliti na unitarističku promjenu Ustava. Predsjedatelj i uvodničar na “naučnom skupu” bio je Vladimir Dedijer, čuveni pisac poznatih knjiga o Titu, a njegov pomoćnik pukovnik JNA Antun Miletić (92), rukovodilac vojnog arhiva na kojega se Dedijer pozivao. Miletić je bivši Hrvat iz Slobodnice pokraj Slavonskog Broda koji je napisao najviše knjiga o Jasenovcu, sada se javlja iz Bosanske Gradiške i plaće što ne može u Hrvatsku. U međuvremenu je postao Srbin jer da su Miletići pod prisilom prevedeni na katoličku vjeru u 18. stoljeću i on se vratio srpstvu. Slušam ga na televiziji Bosanska Gradiška kako tvrdi da nikada nije govorio o 700 tisuća, a kamo li milijun, nego o 140 tisuća, ali se 1988. u Beogradu i godinu kasnije 25. listopada 1989. u Jasenovcu, kada je bilo najvažnije, nije javljao, nego je šutio. Bio sam tamo i gledao iz neposredne blizine. Dedijer je u uvodu oštro napao hrvatske komuniste Ivana Stevu Krajačića i Josipa Vrhovca, člana Predsjedništva SFRJ, kao sumnjive i strane agente. Milan Bulajić, pisac nekoliko knjiga o Jasenovcu, govorio je o “zabetoniranim jamama” punim ubijenih Srba. Vasilije Krestić je uzvikivao: “Korijeni hrvatske genocidnosti nisu počupani.” Smilja Avramov i Milan Bulajić ustajali su ratnički raspoloženi: “I Maček je kriv!” Na trodnevnom skupu u Jasenovcu 1989. Radomir Bulatović, poslije direktor Narodnog muzeja Crne Gore, izašao je s brojkom 1.110.929 ubijenih Srba.

KAKO JE POVJESNIČAR BOBAN SPAŠAVAO PARTIJU? Kajem 1988. u prvi plan je izbila suradnja između komunista i ustaša u doba “ličkog ustanka” 1932. godine. Glasilo KPJ Proleter objavilo je u prosincu 1932. izvještaj o širenju ustaškog pokreta u Lici i sjevernoj Dalmaciji protiv srpskih okupatorskih vlasti, pod naslovom “Ustaški pokret u hrvatskim krajevima”. Komunistička partija, pisalo je, pozdravlja ustaški pokret ličkih i dalmatinski seljaka i stavlja se potpuno na njihovu stranu. Proleterovog članka uhvatila se srbijanska propaganda krajem 1988. godine. Beogradski mediji su bili posve predani tom otkriću. U Beogradu su mislili da će dokaz o suglasju komunista i ustaša u Hrvatskoj tijekom “ličkog ustanka” u rujnu 1932. biti jak udarac kojim će se dodatno začepiti i tako tiha hrvatska usta. Stojčević i Dimitrović se nisu snašli i izabrali su uzmak. Upotrijebljen je poznati hrvatski povjesničar dr. Ljubo Boban (1933.-1993.) koji je u časopisu Naše teme u broju 1-2 1989. tvrdio kako termin ustaše nigdje nije upotrebljavan u ideološkom i stranačko političkom smislu kao oznaka pripadništva ustaškom pokretu s Pavelićem na čelu. Danas to izgleda naivno, kao što je i onda. Posjetio sam u srpnju Bobana u Krapinskim toplicama – ne u vezi s tim – gdje se liječio i sam se kiselo osmjehivao. Sve je to bilo u svrhu pritiska kao i ovih 700 tisuća pa do više od milijun ubijenih Srba samo u Jasenovcu. Kako se sve to manipulira pokazuju izjave direktora Instituta za savremenu istoriju u Beogradu Predraga J. Markovića koji tvrdi da Srbija u prvom svjetskom ratu nije imala toliko gubitaka koliko prikazuje.

GOLDSTEIN POSLIJE PREDSTAVLJANJA KNJIGE NIJE BIO SPREMAN RASPRAVITI NALAZE AMERIČKOG POVJESNIČARA DA SU SRBI PRETJERIVANJEM U BROJU STRADALIH U JASENOVCU IZAZVALI RATOVE DEVEDESETIH. Nisam još pročitao svih tisuću stranica Goldsteinove knjige, ali sam pročitao poglavlje “O broju žrtava”. Goldstein navodi vjerojatno sve moguće izvore i brojke, ne navodi “naučni skup” u SANU 21. i 22. XI 1988., ali donosi i jednu zapravo točnu tvrdnju. To je stajalište američkog povjesničara Timothyja Snydera (54) sa Sveučilišta Yale koji Jasenovac ističe kao ekstremni fenomen koji je poigravanjem s brojevima doveo do početka ratova devedesetih u Jugoslaviji. Autor zaključuje da su Srbi vjerovali da je broj njihovih sunarodnjaka ubijenih u drugom svjetskom ratu bio daleko veći od stvarnog broja srpskih žrtava”, ističe Branko Tuđen.

Naslovna fotograsfija: Hina