Petak, večer, Arena Zagreb. Pred najveću hrvatsku sportsku dvoranu, već tradicionalno osvijetljenu nacionalnim bojama, stižemo uoči ključne utakmice Sigurdssonovih trupa dosadašnjeg dijela Svjetskog prvenstva – protiv Islanda. Već po izlasku iz taksija jasno nam je da problema s posjećenošću, kao što je bilo u prošlom ogledu sa Zelenortskim Otocima, neće biti, budući da nas pred zdanjem u Laništu dočekuju kudikamo brojnije i glasnije domaće navijačke kohorte (oboružane svim potrebnim rekvizitima) no što je to bio slučaj prilikom nastupa naših rukometaša na otvaranju drugog kruga Mundijala.
Island je, dakako, osobito s obzirom na značaj utakmice, neusporedivo veći okidač za mobilizaciju hrvatskog navijačkog korpusa od selekcije Cape Verdea, koja savršeno odgovara onome što nazivamo rukometnim liliputancima, javlja Jutarnji ist.
Probijajući se kroz navijačke špalire ispred Arene, odnosno na njezinim hodnicima, uočavamo zastave s natpisima gradova i sela iz praktično svih regija Lijepe Naše, ali i onih u Bosni i Hercegovini, te dijaspori. Na svakom koraku dominiraju trobojnice i crveno-bijeli kvadratići, no u tom domaćem koloritu postojane su i primjese zelene, odnosno plave, boje sa sportskih uniformi slovenskih i islandskih navijača. Ovog puta, međutim, na teren nismo izašli s ciljem lova na klasičnu navijačku reportažu, već je u našem primarnom fokusu – navijačka okrjepa – ona o kojoj se posljednjih dana naveliko diskutira u javnom prostoru. Što se to, i po kojim cijenama, nudi prijateljima rukometa u zagrebačkoj Areni?
MOŽDA ĆE VAS ZANIMATI: Kancerogeni sastojak pronađen u namirnici koja je uvezena iz Srbije: Jako je opasna za konzumaciju
Nakon slalomske vožnje među štandovima postavljenim na hodnicima dvorane, odnosno usputnog iščitavanja menija na istima, upoznajemo se s ponudom pića i hrane. Točeno pivo košta šest eura, sokovi pet, a voda (gazirana i negazirana) četiri, s tim da se uz svako od navedenih pića plaća i dva eura za čašu od pola litre koju je moguće (uz priloženi račun) zamijeniti novom prilikom svake sljedeće kupnje, a po završetku večeri i vratiti, te za nju dobiti povrat novca. Neki su to naplaćivanje plastičnih čađa već nazvali “porezom na budale”.
Što se, pak, tiče hrane i grickalica, gledateljima se nudi hot-dog, za koji je potrebno izdvojiti pet eura, odnosno kokice koje koštaju jednako toliko. Unatoč nemalim cijenama, veliki redovi pred štandovima sugeriraju da navedeni iznosi nisu odgovorili gledatelje od namjere da ovlaže grlo i dođu do svog “snacka”.
Podsjetimo, hrvatski mediji su skrivali da je Hrvatska neke utakmice igrala predpolupraznom Arenom. Čak je i televizijski prijenos tako “složen” da kamere uopće ne prikazuju prazna mjesta. Uopće nema točnih informacija o broju gledatelja, a tek pojedini mediji pišu da je Arena bila “dobro popunjenja”.
Ulaznice za rukometni Mundijal u Areni ne da nisu jeftine nego su preskupe. Gornji prsten Arene cijenio se za prvi dan po 25 eura, a njegova će cijena za drugi krug koji se igra idućeg tjedna narasti na 40 eura, dok će za polufinale biti 60 eura. Ta kategorija ulaznica za otvaranje (25 eura) relativno se brzo rasprodala, a onda su se cijene sukcesivno penjale na 40, 60, 80 i 90 eura za druge dijelove dvorane.
Uzmimo da je srednja cijena jedne ulaznice za ogled protiv nejakog Bahreina bila 60 eura. Obitelj s dvoje djece će dakle, samo dolazak na utakmicu platiti 250 eura, ako u cijene ulaznica uračunamo i neki okvirni trošak goriva. Pivo, kokice, hot-dog, pokoji suvenirčić pa to puta četiri i evo nas već na svojih 350 eura. Pivo stoji nevjerojatnih osam eura, što je bezobrazno skupo.
Za jednu utakmicu? Imamo veće plaće kao nacija, standard nam raste, ali malo je obitelji kojima se troši taj novac na rukometne zgode. Siječanj je i inače depresivan za novčanike, naročito u Hrvatskoj, gdje se mjesec prije troši kao da siječnja nikada neće biti. Pa čak je i jedna prebogata Norveška imala jeftinije karete od Hrvatske.
Foto: Hina