DAN SJEĆANJA: Stjepan Tučkar – Zagorec koji se vratio iz Njemačke i borio u Tigrovima

DAN SJEĆANJA: Stjepan Tučkar – Zagorec koji se vratio iz Njemačke i borio u Tigrovima

Puno se hrvatskih domoljuba koji su početkom devedesetih bili u inozemstvu vratilo u Hrvatsku kako bi branilo domovinu koja se našla na udaru srpskog agresora. Neki su dolazili s vojnim znanjem poput onih iz Legije stranaca, drugi su imali neko znanje o oružju iz prethodnog služenja vojnog roka dok je bilo i onih koji nisu uopće bili upućeni u vojne vještine.

No, svima im je zajednička bila čvrsta odluka kako se žele boriti za Hrvatsku. Nije ih plašilo ni to što su znali da idu u sraz s puno opremljenijim neprijateljem zbog čega su izvrgnuti većoj pogibli. Ne, takvima koji su kao dragovoljci dolazili na umu je bilo samo kako žele uzeti udjela u borbi za ostvarenje slobodne i demokratske Hrvatske.

A to nije bilo moguće ako se ne zaustavi velikosrpski agresor koji je u svoja kola upregnuo i bivšu JNA te krenuo u obračun s Hrvatskom. Jedan od onih koji je došao iz inozemstva i uključio se u obranu zemlje, bio je i Stjepan Tučkar, rođen 6. studenog 1954. godine u Donjoj Stubici. Radio je u Njemačkoj, imao je suprugu i sina, ali unatoč svemu tome stavio se na raspolaganje domovini.

Nakon vojne obuke pristupio je Tigrovima koji su upućivani na najteže zadatke. Tako su u kolovozu 1991. dijelovi te postrojbe bili na novljanskom ratištu gdje je najprije srpski agresor zaustavljen, a koncem tog mjeseca u operaciji Orkan ’91 krenulo se i u oslobađanje dijela dotad okupiranog područje između Novske, Lipika i Nove Gradiške.

Tijekom borbi u toj operaciji, koja na kraju možda nije polučila rezultat koji se planirao, ali je njome pokazana odlučnost hrvatskih snaga za potiskivanjem neprijatelja, što će se na tom području ostvariti u vojnim operacijama nekoliko mjeseci kasnije, u mjestu Voćarice 29. kolovoza 1991. poginuo je uz druge, jer bilo je puno stradalih, i Stjepan Tučkar. Jedini je poginuli branitelj s područja općine Donja Stubica.

Kada su u tom mjestu 6. studenoga 2023. otkrivali spomen-obilježje Domovini i žrtvama Domovinskog rata, upravo su članovi obitelji pokojnog Stjepana, njegova udovica Božena Tučkar i njihov sin Josip izabrani kao oni koji to trebaju napraviti.

Josip je tada rekao da je bio mlad dečko koji je išao u osnovnu školu kada mu je otac poginuo i istaknuo je da mu nije bilo lako s tim živjeti. „Znam cijelu priču o tome što se događalo, a ponos danas ne mogu i ne želim sakriti“, kazao je.

Stjepan Tučkar

Gradonačelnik tog mjesta Nikola Gospočić istaknuo je kako mu je iznimna čast da Donja Stubica postaje grad koji odaje počast na simboličan način svojoj Domovini i svim ljudima koji su dali svoj život. „Iskreno se nadam da će primjer našeg grada poslužiti za stvaranje zajedništva prilikom obilježavanja velikih i važnih datuma za našu domovinu, a koji se tiču Domovinskog rata“, kazao je.

Krapinsko-zagorski župan Željko Kolar je, kako su to prenijeli i državni i lokalni mediji, na otvorenju iznio podatak da je u Domovinskom ratu sudjelovalo preko 11 i pol tisuća zagorskih branitelja.

„Nema ni jedne vojne postrojbe, policijske postrojbe, ni jednog ratišta na području Republike Hrvatske gdje nisu bili prisutni zagorski branitelji. S ponosom kažemo i uvijek ponavljamo da je (s ovih područja bio i ) vrhovni zapovjednik oružanih snaga bio prvi hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman“, rekao je Kolar.

Dodao je kako ovdje imamo jednu priču našeg Zagorca koji je radio u Njemačkoj i kada je počeo Domovinski rat vratio se natrag, obukao uniformu, uzeo pušku u ruke i ostavio svoj život na području grada Novske.

„Postavljanjem ovog spomen obilježja odajemo počast žrtvi koja je temelj samostalne i suverene Republike Hrvatske“, rekao je na otvaranju potpredsjednik Vlade i ministar hrvatskih branitelja Tomo Medved i dodao da kroz ime Stjepana Tučkara odajemo počast svim poginulim, nestalim i umrlim hrvatskim braniteljima i civilnim žrtvama iz Domovinskog rata.

Ministar Medved je iskazao vjeru da će poruka tog spomen-obilježja i sudbina Stjepana Tučkara biti usmjerenje onima koji promišljaju o napuštanju ovog predivnog kraja.

„Neka im Stjepanov život i odluka bude uzor i motivacija, da ostaju ovdje, da grade svoju perspektivu, u ovom prekrasnom dijelu Lijepe naše“, poručio je i pozvao na jedinstvo i u današnjem vremenu.

„Kao što smo u Domovinskom ratu bili jedinstveni, potrebno nam je jedinstvo i danas, potrebno nam je zajedništvo. Od svih nas se očekuje da upravo kroz takav pristup, u tišini i molitvi iskažemo zahvalu onima koji su svoje živote podarili na oltar naše domovine”, rekao je ministar Medved.

Na svečanosti su bili i drugi dužnosnici te načelnici okolnih zagorskih općina i gradova, a spomenik je, kako je to običaj, blagoslovio stubički župnik vlč. Ivan Brlečić.

Inače, inicijativa za podizanje ovog spomenika i odavanju počasti jedinom poginulom branitelju iz Donje Stubice stigla je od lokalnog ogranka HDZ-a i Udruge ratnih veterana 1. Gardijske brigade „Tigrovi“.

Spomenik je djelo poznate zagorske umjetnice i akademske kiparice Mirjane Drempetić Hanžić, a smješten je na trgu Matije Gupca pokraj župnog dvora. Sama autorica rekla kako spomenik utjelovljuje Hrvatsku i Stubicu u jednom.

“Osmišljen je moderan i moćan spomenik u ovom prekrasnom okruženju, spomenik u kojem je utjelovljen Tahyjev grad, buntovništvo Matije Gupca kroz simbol pijetla, a hrvatstvo je zabilježeno kroz hrvatski grb i kockice”, otkrila je.

Tigrovi su, inače, osnovani 5. studenog 1990. godine u vojnoj bazi Rakitje, a zapovjedništvo im je bilo u Zagrebu. Isprva je to bila “Jedinica za posebne namjene MUP-a RH”, čiji su pripadnici bili mladi domoljubi i dragovoljci koji su, kako drže analitičari, stvorili oslonac za novu Hrvatsku vojsku.

U početku su zbog nedostatka vojne opreme bili samo 1. Pješačka brigada. Nedugo potom postaju 1.Motorizirana pješačka brigada, a nakon zauzimanja vojarni JNA po Hrvatskoj gdje je preuzeto dosta oružja iz njihovih skladišta i Tigrovi su dobili jedan tenkovski bataljun, a do kraja 1992. su preuređeni u 1. Mehaniziranu gardijsku brigadu.

Tigrovi su u svim tim razdobljima bili elitna postrojba. Bili su na gotovo svim ratištima. U početku rascjepkani po pojedinim postrojbama, jer su trebali pomagati drugima kako bi se zaustavio neprijatelj. Od pred kraj 1991. djeluju kao cjelovita brigada što se osjetilo i u oslobodilačkih operacijama na novljanskom odnosno zapadno-slavonskom ratištu.

Također su bili i u Vukovaru, a posebno važnu zadaću imali su u drugoj polovici 1992. u deblokadi Dubrovnika. Zatim slijede akcije kojima se postupno oslobađao okupirani hrvatski teritorij od Maslenice pa do Oluje.

Njihov slogan „Za Hrvatsku kao Tigar“, i danas je simbol za hrabrost i odvažnost hrvatskih vojnika koji su prije odlaska na ratište, koliko su to okolnosti dopuštale, bili dobro obučeni te su kao takvi ulijevali samopouzdanje i ostalim postrojbama, posebice onim lokalnim, pričuvnim, kada bi se pojavili na nekom bojištu.

Nakon što je Hrvatska vojska tijekom 1993. godine, kako stoji u opisu djelovanja te brigade, krenula iz defenzivne u ofenzivnu strategiju, vojna doktrina je bila temeljena na ‘blitzkrieg‘ strategiji u kojoj slabije jedinice drže položaje na frontu, a gardijske brigade – poput Tigrova – su bile korištene za probijanje obrane te zatim zaokruživanje i uništenje neprijateljskih formacija. 

Ta taktika je bila primijenjena i u Bljesku, a najočitija je bila u Oluji, toj ključnoj i završnoj vojnoj operaciji oslobađanja okupiranog hrvatskog područja i slamanja velikosrpskih snaga.

No, sve te kasnije operacije koje su dovele do pobjede ne bi bile moguće bez onih akcija, prvenstveno obrambenih i izuzetno krvavih s puno žrtava, koje su se događale u kasno ljeto, jesen i zimu 1991. godine kada je neprijatelj zaustavljen. Tako je bilo i oko grada Novske gdje su uz druge postrojbe i pojedine formacije Tigrova, među kojima je bio i Stjepan Tučkar, hrabro držale položaje i branile Hrvatsku pa i po cijelu vlastitog života.

U tim naporima je od najveće važnosti bila uloga dragovoljaca, onih koji nisu čekali da iz se pozove kroz mobilizaciju nego su se sami javljali kako bi branili domovinu, pa i na način da se vrate iz inozemstva gdje su u tom trenutku boravili.

O njihovim junačkim djelima iz tog vremena možda nema puno pisanih svjedočenja niti fotografija, međutim, već sam čin njihovog dragovoljnog stupanja u hrvatske oružane postrojbe u tom vremenu kada je bilo neizvjesno što će se sve događati i kada se išlo u neravnopravnu borbu, s puškama protiv neprijateljskih tenkova, je samo po sebi djelo vrijedno velikog poštovanja.

To su očito prepoznali u mnogim većim ili manjim mjestima poput, u ovom slučaju, Donje Stubice te su svom poginulom sumještaninu, pripadniku Tigrova, kao i svima onima koji su život položili na oltar domovine, podigli spomen-obilježje kako bi im se na taj način iskazala zahvala za ono što su tada, kada se Hrvatska doslovce borila za preživljavanje i opstanak, napravili.

To spomen-obilježje i stoji da, kako je to na njegovu otvaranju rekao ministar Medved, mnogima bude podsjetnik upravo na te izrazito teške okolnosti kroz koje smo kao narod prošli, a onima koji ne znaju i budućim generacijama neka bude poučak.

Naslovna fotografija: Stjepanu Tučkaru je podignut spomenik u Donjoj Stubici

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2023. godinu.