Puno se hrvatskih domoljuba koji su početkom devedesetih bili u inozemstvu vratilo u Hrvatsku kako bi branilo domovinu koja se našla na udaru srpskog agresora. Neki su dolazili s vojnim znanjem poput onih iz Legije stranaca, drugi su imali neko znanje o oružju iz prethodnog služenja vojnog roka dok je bilo i onih koji nisu uopće bili upućeni u vojne vještine.

No, svima im je zajednička bila čvrsta odluka kako se žele boriti za Hrvatsku. Nije ih plašilo ni to što su znali da idu u sraz s puno opremljenijim neprijateljem zbog čega su izvrgnuti većoj pogibli. Ne, takvima koji su kao dragovoljci dolazili na umu je bilo samo kako žele uzeti udjela u borbi za ostvarenje slobodne i demokratske Hrvatske.

A to nije bilo moguće ako se ne zaustavi velikosrpski agresor koji je u svoja kola upregnuo i bivšu JNA te krenuo u obračun s Hrvatskom. Jedan od onih koji je došao iz inozemstva i uključio se u obranu zemlje, bio je i Stjepan Tučkar, rođen 6. studenog 1954. godine u Donjoj Stubici. Radio je u Njemačkoj, imao je suprugu i sina, ali unatoč svemu tome stavio se na raspolaganje domovini.

Nakon vojne obuke pristupio je Tigrovima koji su upućivani na najteže zadatke. Tako su u kolovozu 1991. dijelovi te postrojbe bili na novljanskom ratištu gdje je najprije srpski agresor zaustavljen, a koncem tog mjeseca u operaciji Orkan ’91 krenulo se i u oslobađanje dijela dotad okupiranog područje između Novske, Lipika i Nove Gradiške.

Tijekom borbi u toj operaciji, koja na kraju možda nije polučila rezultat koji se planirao, ali je njome pokazana odlučnost hrvatskih snaga za potiskivanjem neprijatelja, što će se na tom području ostvariti u vojnim operacijama nekoliko mjeseci kasnije, u mjestu Voćarice 29. kolovoza 1991. poginuo je uz druge, jer bilo je puno stradalih, i Stjepan Tučkar. Jedini je poginuli branitelj s područja općine Donja Stubica.

Kada su u tom mjestu 6. studenoga 2023. otkrivali spomen-obilježje Domovini i žrtvama Domovinskog rata, upravo su članovi obitelji pokojnog Stjepana, njegova udovica Božena Tučkar i njihov sin Josip izabrani kao oni koji to trebaju napraviti.

Josip je tada rekao da je bio mlad dečko koji je išao u osnovnu školu kada mu je otac poginuo i istaknuo je da mu nije bilo lako s tim živjeti. „Znam cijelu priču o tome što se događalo, a ponos danas ne mogu i ne želim sakriti“, kazao je.

Gradonačelnik tog mjesta Nikola Gospočić istaknuo je kako mu je iznimna čast da Donja Stubica postaje grad koji odaje počast na simboličan način svojoj Domovini i svim ljudima koji su dali svoj život. „Iskreno se nadam da će primjer našeg grada poslužiti za stvaranje zajedništva prilikom obilježavanja velikih i važnih datuma za našu domovinu, a koji se tiču Domovinskog rata“, kazao je.

Krapinsko-zagorski župan Željko Kolar je, kako su to prenijeli i državni i lokalni mediji, na otvorenju iznio podatak da je u Domovinskom ratu sudjelovalo preko 11 i pol tisuća zagorskih branitelja.

„Nema ni jedne vojne postrojbe, policijske postrojbe, ni jednog ratišta na području Republike Hrvatske gdje nisu bili prisutni zagorski branitelji. S ponosom kažemo i uvijek ponavljamo da je (s ovih područja bio i ) vrhovni zapovjednik oružanih snaga bio prvi hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman“, rekao je Kolar.

Dodao je kako ovdje imamo jednu priču našeg Zagorca koji je radio u Njemačkoj i kada je počeo Domovinski rat vratio se natrag, obukao uniformu, uzeo pušku u ruke i ostavio svoj život na području grada Novske.

„Postavljanjem ovog spomen obilježja odajemo počast žrtvi koja je temelj samostalne i suverene Republike Hrvatske“, rekao je na otvaranju potpredsjednik Vlade i ministar hrvatskih branitelja Tomo Medved i dodao da kroz ime Stjepana Tučkara odajemo počast svim poginulim, nestalim i umrlim hrvatskim braniteljima i civilnim žrtvama iz Domovinskog rata.

Ministar Medved je iskazao vjeru da će poruka tog spomen-obilježja i sudbina Stjepana Tučkara biti usmjerenje onima koji promišljaju o napuštanju ovog predivnog kraja.

„Neka im Stjepanov život i odluka bude uzor i motivacija, da ostaju ovdje, da grade svoju perspektivu, u ovom prekrasnom dijelu Lijepe naše“, poručio je i pozvao na jedinstvo i u današnjem vremenu.

„Kao što smo u Domovinskom ratu bili jedinstveni, potrebno nam je jedinstvo i danas, potrebno nam je zajedništvo. Od svih nas se očekuje da upravo kroz takav pristup, u tišini i molitvi iskažemo zahvalu onima koji su svoje živote podarili na oltar naše domovine”, rekao je ministar Medved.

Na svečanosti su bili i drugi dužnosnici te načelnici okolnih zagorskih općina i gradova, a spomenik je, kako je to običaj, blagoslovio stubički župnik vlč. Ivan Brlečić.

Inače, inicijativa za podizanje ovog spomenika i odavanju počasti jedinom poginulom branitelju iz Donje Stubice stigla je od lokalnog ogranka HDZ-a i Udruge ratnih veterana 1. Gardijske brigade „Tigrovi“.

Spomenik je djelo poznate zagorske umjetnice i akademske kiparice Mirjane Drempetić Hanžić, a smješten je na trgu Matije Gupca pokraj župnog dvora. Sama autorica rekla kako spomenik utjelovljuje Hrvatsku i Stubicu u jednom.

“Osmišljen je moderan i moćan spomenik u ovom prekrasnom okruženju, spomenik u kojem je utjelovljen Tahyjev grad, buntovništvo Matije Gupca kroz simbol pijetla, a hrvatstvo je zabilježeno kroz hrvatski grb i kockice”, otkrila je.

Tigrovi su, inače, osnovani 5. studenog 1990. godine u vojnoj bazi Rakitje, a zapovjedništvo im je bilo u Zagrebu. Isprva je to bila “Jedinica za posebne namjene MUP-a RH”, čiji su pripadnici bili mladi domoljubi i dragovoljci koji su, kako drže analitičari, stvorili oslonac za novu Hrvatsku vojsku.

U početku su zbog nedostatka vojne opreme bili samo 1. Pješačka brigada. Nedugo potom postaju 1.Motorizirana pješačka brigada, a nakon zauzimanja vojarni JNA po Hrvatskoj gdje je preuzeto dosta oružja iz njihovih skladišta i Tigrovi su dobili jedan tenkovski bataljun, a do kraja 1992. su preuređeni u 1. Mehaniziranu gardijsku brigadu.

Tigrovi su u svim tim razdobljima bili elitna postrojba. Bili su na gotovo svim ratištima. U početku rascjepkani po pojedinim postrojbama, jer su trebali pomagati drugima kako bi se zaustavio neprijatelj. Od pred kraj 1991. djeluju kao cjelovita brigada što se osjetilo i u oslobodilačkih operacijama na novljanskom odnosno zapadno-slavonskom ratištu.

Također su bili i u Vukovaru, a posebno važnu zadaću imali su u drugoj polovici 1992. u deblokadi Dubrovnika. Zatim slijede akcije kojima se postupno oslobađao okupirani hrvatski teritorij od Maslenice pa do Oluje.

Njihov slogan „Za Hrvatsku kao Tigar“, i danas je simbol za hrabrost i odvažnost hrvatskih vojnika koji su prije odlaska na ratište, koliko su to okolnosti dopuštale, bili dobro obučeni te su kao takvi ulijevali samopouzdanje i ostalim postrojbama, posebice onim lokalnim, pričuvnim, kada bi se pojavili na nekom bojištu.

Nakon što je Hrvatska vojska tijekom 1993. godine, kako stoji u opisu djelovanja te brigade, krenula iz defenzivne u ofenzivnu strategiju, vojna doktrina je bila temeljena na ‘blitzkrieg‘ strategiji u kojoj slabije jedinice drže položaje na frontu, a gardijske brigade – poput Tigrova – su bile korištene za probijanje obrane te zatim zaokruživanje i uništenje neprijateljskih formacija. 

Ta taktika je bila primijenjena i u Bljesku, a najočitija je bila u Oluji, toj ključnoj i završnoj vojnoj operaciji oslobađanja okupiranog hrvatskog područja i slamanja velikosrpskih snaga.

No, sve te kasnije operacije koje su dovele do pobjede ne bi bile moguće bez onih akcija, prvenstveno obrambenih i izuzetno krvavih s puno žrtava, koje su se događale u kasno ljeto, jesen i zimu 1991. godine kada je neprijatelj zaustavljen. Tako je bilo i oko grada Novske gdje su uz druge postrojbe i pojedine formacije Tigrova, među kojima je bio i Stjepan Tučkar, hrabro držale položaje i branile Hrvatsku pa i po cijelu vlastitog života.

U tim naporima je od najveće važnosti bila uloga dragovoljaca, onih koji nisu čekali da iz se pozove kroz mobilizaciju nego su se sami javljali kako bi branili domovinu, pa i na način da se vrate iz inozemstva gdje su u tom trenutku boravili.

O njihovim junačkim djelima iz tog vremena možda nema puno pisanih svjedočenja niti fotografija, međutim, već sam čin njihovog dragovoljnog stupanja u hrvatske oružane postrojbe u tom vremenu kada je bilo neizvjesno što će se sve događati i kada se išlo u neravnopravnu borbu, s puškama protiv neprijateljskih tenkova, je samo po sebi djelo vrijedno velikog poštovanja.

To su očito prepoznali u mnogim većim ili manjim mjestima poput, u ovom slučaju, Donje Stubice te su svom poginulom sumještaninu, pripadniku Tigrova, kao i svima onima koji su život položili na oltar domovine, podigli spomen-obilježje kako bi im se na taj način iskazala zahvala za ono što su tada, kada se Hrvatska doslovce borila za preživljavanje i opstanak, napravili.

To spomen-obilježje i stoji da, kako je to na njegovu otvaranju rekao ministar Medved, mnogima bude podsjetnik upravo na te izrazito teške okolnosti kroz koje smo kao narod prošli, a onima koji ne znaju i budućim generacijama neka bude poučak.

Naslovna fotografija: Stjepanu Tučkaru je podignut spomenik u Donjoj Stubici

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2023. godinu.