Velimir Visković napisao je opširan tekst o Arsenu Dediću koji bi danas napunio 84 godine.

“Danas bi Arsen napunio 84 godine; razlog za sentimentalno podsjećanje; poznavali smo se, ali sasvim sigurno on ima mnogo veću važnost u mojem životu nego ja u njegovom. Volio sam njegovu glazbu, stihove još i više; u mladosti mi se činilo da je premalo roker, ali godinama je moj ukus postajao sve otvoreniji, a Arsen dobivao sve važnije mjesto. U nekoj od budućih knjiga zasigurno ću objaviti i zapis o druženju s njim.

Fragmenti o Arsenu

Zagreb nije veliki grad i ako ste aktivni na javnoj sceni susretat ćete umjetnike i kulturnjake, razmjenjivati konvencionalne rečenice, ali Arsen bi se obično obratio s nečim izvan stereotipa, imao sam dojam kako to nije posebno smišljao, tako – na licu mjesta mu sinulo. U jednom od tih ranih susreta, hoteći mu komplimentirati, rekao sam kako obično slušam njegove songove kad sam djevojkama koje volim. Tako romantične pjesme, protkane ironijom i cinizmom, savršeno su odgovarale mojem dalmatinskom temperamentu. Ali, on se nije nešto posebno oduševio (ili nije bar to htio pokazati):

– Viskoviću, šta ti to znači, da sam ti dobar kao kulisa dok radiš one stvari?!Pocrvenio sam, počeo tumačiti kako me krivo razumio, kako sam želio reći da ga volim slušati u najbitnijim situacijama svojega života, da se identificiram s njegovim stihovima i iskustvima. Podrugljivo se smijao ne dopuštajući mi da se „izvadim iz nelagode“.

Rad na knjizi

Pobliže ćemo se upoznati kad sam ga u drugoj polovici devedesetih pozvao kao glavni urednik Konzora; htio sam da prikupimo sve njegove stihove, i one tiskane samo u knjigama, i one koji su postojali samo uglazbljeni, te izdati jednu masivnu, lijepo opremljenu zbirku sabranih stihova (obima oko 500 stranica). Prihvatio je tu ideju sa zadovoljstvom; to je bila faza kad mu nije išlo baš najbolje, mučila su ga jetra, pa i druge zdravstvene tegobe, a i nije baš dobro kotirao devedesetih ni u medijima ni na javnoj sceni (dobrim dijelom i zbog svoje etničke baštardanosti (Arsenije, sin šibenskog pravoslavca i matere Hrvatice iz Rupa)

.Imao je o svojoj glazbi (s pravom) visoko mišljenje, ali o stihovima baš i ne, govorio je kako on nije u rangu Dragojevića i Mihalića, ali znao je da njegova poezija ima svoju publiku (opće je poznato da je „Brod u boci“ prodan u 70 tisuća primjeraka).

-Ajde, šjor Viskoviću, prodat ćeš to u dvi ijade primjeraka, nećeš bar biti na gubitku!Obraćao mi se uvijek samim prezimenom, ili dodavši šjor (što je uobičajeni dodatak za starije ljude), a ja sam bio u četrdesetima, trinaest godina mlađi od njega. I ja sam ponekad znao uzvratiti sa „šjor Dediću“, ali nekako mi je bilo bliže, familijarnije samo Arsene.Pokazalo se da i nije s Arsenom tako lako raditi zbirku, vrlo je pažljiv i profesionalan, ništa ne prepušta slučaju. Također, sam je konstatirao da su neki stihovi nastali kao „narudžba, na brzinu“ i bez muzike su bezvezni; izbacili smo naposlijetku nekoliko desetina takvih pjesmica.

Zbog toga knjigu i nismo nazvali „Sabrani stihovi“ nego samo „Stihovi“. A za predgovarača je Arsen odabrao Tonka Maroevića.

Jutarnji razgovori

Rad s Arsenom je posebna priča, nerijetko nazove već u šest ujutro i počne pričati, često nešto što nema veze sa zajedničkim poslom; ja se pokušavam razbuditi dok on govori li govori. Činilo mi se povremeno da on zapravo ni ne spava noću, da bi najradije nazvao i ranije, a ipak se suzdržao do šest ili sedam, čekajući „pristojno vrijeme“.

Jedno me jutro, bila je nedjelja, nazvao, tako, možda malo nakon sedam: -Šjor Viskoviću, ajde dođi meni u Haulikovu, ne da mi se biti sam!Na brzinu sam se obukao, sjeo u auto i došao pred Arsenovu kuću. Uveo me u dnevni boravak, sav u polumraku, s magnetofona mi puštao svoje nove songove, umjetnički briljantne, ali emocionalno mračne. Radio je upravo na „Ministarstvu straha“.

Pričao je bez prekida; iznenadio me, nitko mu s ekjugoslavenske scene nije bio dobar, ni oni za koje sam mislio da su mu bliski prijatelji, ni Šerbedžija, ni Balašević, čak ni Predin. Bio je baš mračan u tom vehementnom negiranju. Tek u spominjanju Paolija i Endriga, kao da se malo osmjehnio, našao neki afirmativni, čak nježni ton.Ja sam pak u jednom trenu neumjesno uletio kako od tih talijanskih pjevača najviše volim Paola Contea. Samo je podigao obrve:-Viskoviću, dosad sam te cijenio, mislio sam da si ti pametniji čovik, boljeg ukusa!Uvukao sam poniženo glavu u ramena i nisam ga previše remetio u njegovu solilokviju.

U jednom trenutku uhvatio me za ruku i rekao:

-Dođi da ti pokažem ovo! Odveo me do frižidera u kojem je bilo mnoštvo malih tećica i potova pokrivenih folijom na kojima su bile naljepnice što ikoliko podgrijavati i u koji dan i sat. Fascinantno!

-To ti je sve meni moja Gabi pripremila; otišla je na nekoliko dana u Šibenik, s majstorima popravlja našu kuću, a meni je ovo ostavila! Sve je na njoj, ja bi bez nje umra!

No, da ne bi ispalo kako je Arsen bio samo mračnjak koji je vrijeđao prijatelje i znance, moram reći kako mi je nekoliko dana nakon tog nedjeljnog druženja u Haulikovoj došao s DVD-om na kojem je bio koncert Paola Contea:

-Ovo sigurno nemaš, uzmi kad ga već toliko voliš!PromocijeDa budem iskren, očekivao sam veći komercijalni uspjeh knjige, cijena je bila umjerena, a likovna oprema Svjetlana Junakovića zadovoljila je i Arsenove visoke likovne kriterije.

Ali nije išlo baš ludo. Organizirali smo nekoliko promocija; prva na Književnom petku u Gradskoj knjižnici, bila je puna, Arsen je poveo i Branka Bulića da ga prati, pa je i otpjevao nekoliko pjesama. Ali došao je i jurodivi Božo Alić pa je i on htio pokazati „kako se pjeva Arsen“, a Arsen je benevolentno dopustio da Božo ukrade šou.Sjećam se dobro i one promocije u Velikoj Gorici, uz Knjižnicu je lijepa dvorana koja prima kakvih 150 gledatelja. Međutim, bila je poluprazna. A Arsen je ponovo poveo Bulu, tako da je sve to trebalo biti pjesničko-kantautorski performans visoke razine.Arsena je snervao loš odaziv publike i počeo je ogorčeno vikati na pristigle Velikogoričane.

-Arsene, molim te prekini, ovi su ljudi došli da bi te slušali, zato što te cijene i vole! Nemoj na njih vikati zbog onih koji nisu došli!To ga je malo smirilo, više se uopće ne sjećam je li meni dopustio da išta kažem o njegovoj zbirci, je li uopće recitirao koji stih, započeo je koncert kao da je u pariškoj Olimpiji pred nekoliko tisuća ljudi.

A u jednom trenutku je na scenu izišao, za mene posve neočekivano, i Kemal Monteno, izgrlio se s Arsenom i rekao nam kako ga je Gabi obavijestila da Arsen upravo nastupa u Gorici pokraj Plesa, pa da je izravno s aerodroma došao da mu malo pomogne. I njih dvojica su zajednički otpjevala niz songova, ne izlazeći jedan drugome iz zagrljaja.Sve to za samo sedamdesetak gledatelja koji uopće nisu morali plaćati ulaznice jer radilo se običnoj „književnoj promociji“ a ne o koncertu”, napisao je Velimir Visković.