Zanimljivo pitanje postavio je prof. dr. sc. Matko Marušić u povodu vijesti da Ministarstvo znanosti neće financirati projekt hrvatskog znanstvenika s prebivalištem u Kanadi dr. Igora Štagljara koji kaže da je na pragu otkrića lijeka za rak pluća.
Štagljarov projekt je nakon obavljene procjene pristiglih projekata u Ministarstvu znanosti, obrazovanja i sporta stavljen na rezervnu listu. Sam Štagljar tvrdi da je sve što radi “iz srca i ljubavi prema Hrvatskoj” koja propušta priliku proizvoditi i zaraditi na njegovom lijeku protiv raka. “Kad vas tako otkantaju, to jako boli”, rekao je dodajući kako je potez Ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta “presedan svjetskih razmjera”. Kaže kako je “slavu i potencijalnu zaradu htio podijeliti s domovinom, ali kako stvari stoje, ta će mu mogućnost biti uskraćena.
Dr. Matku Marušiću zasmetao je ovakav javni nastup dr. Štagljara pa je javno odlučio postaviti pitanje je li doista riječ o revolucionarnom pothvatu koji je prilika za znastvenu afirmaciju Hrvatske u svijetu ili (još jedan) vješti pokušaj izvlačenja bespovratnih sredstava za projekt s neizvjesnim rezultatom?
U tekstu pod naslovom “Ako je dr. Štagljar dobio 27 milijuna dolara – što tim novcem ne financira svoja splitsko zagrebačka istraživanja?”, objavljenom na portalu narod.hr Marušić piše kako ga je ovaj slučaj podsjetio na slučaj instituta MedILS i znanstvenika svjetskog glasa Miroslava Radmana.
“Ovdje ću samo kratko reći da se iz MedILS-a stalno tražio (pa se dakle i u ovom slučaju traži) državni novac, uvijek u okviru goleme promidžbe da je tamo netko na pragu otkrića lijeka za rak, ili za besmrtnost ili za druge velike stvari. Tu sam shemu sada prepoznao u nastupanju dr. Štagljara i na to želim upozoriti hrvatsku javnost”, kaže Marušić.
Podsjeća kako je MedILS dr. Miroslavu Radmanu poklonjen na 40 godina s idejom da će dr. Radman, i znanstvenici koje će on tamo okupiti, dobiti međunarodni novac za istraživanja. Ne znam je li tko otamo novac dobio i koliko (neka kažu), ali znam da su pokušavali i uglavnom nisu uspjeli”, piše Marušić i dodaje kako su otamo otišli takoreći „glavom bez obzira“ dr. Ivan Đikić, dr. Bojan Žagrović i dr. Mitja Krainc”.
“Neki članovi MedILS-a su i od mene tražili novac, indirektno, za plaće svojih namještenika koje bi plaćalo Sveučilište u Splitu, ili Medicinski fakultet, kad sam mu ja bio dekan (2009.-2011.). Ima tu i mnogo dodatnih detalja o kojima bih mogao svjedočiti, ali za to nema ovdje mjesta, a nema ni potrebe, ni želudca”, kaže Marušić.
Pita stoga treba li dr. Štagljar, kao iznimno uspješan i domoljuban hrvatski znanstvenik, tražiti hrvatski znanstveni novac? Ako je tako uspješan u Kanadi, zaposlen je u svijetu i ima osobnu tvrtku i dobivenih 27 milijuna kanadskih dolara za istraživanja, što mu onda treba ta “hrvatska sića i pozicija u Splitu, u dokazano slabo uspješnom institutu, kad je po cijelom svijetu toliko zaposlen, a i osobnu tvrtku ima, upravo za ono što je namjerio raditi u Splitu?”
“Je li to možda ono divno, plemenito i potrebno domoljublje – pomoć Domovini? Bilo bi to poželjno i lijepo, ali da počne traženjem domovinske love, sumnjivo je! Mnogo takvih domoljuba poznajem, a čujem ih i na televiziji vidim takoreći svaki dan”, zaključuje Marušić.
Kaže kako “zna odgovor” ali ga neće davati, jer “to nije njegov posao”. “To je posao ministrice Divjak i njezinih stručnih povjerenstava. Pa je, prema panici i ogorčenju dr. Štagljara, zapelo upravo na njima! I ne samo to – strašno je poniženje da je projekt „Inovatora godine u Kanadi za godinu 2015.“ u maloj i znanstveno slaboj Hrvatskoj dobio samo sedam bodova od mogućih 14! Je li se itko tko je to čuo zapitao u čemu je tajna te strahovite nelogičnosti, neugodnoga i nezamislivoga iznenađenja”, pita Marušić i poziva hrvatske znanstvenike, “pametnije od njega”, da se očituju o ovom slučaju koji dr. Štagljar pokušva internacionalizirati. Marušić smatra da je Štagljar svojim javnim istupom ministricu stavio pred zid.