Dragutin Špac je kao član Zasebne postrojbe Policijsku uprave varaždinske branio Vukovar do samog kraja, a potom je proveo 269 dana u srbijanskim logorima prije nego što je u razmjeni izišao na slobodu.
Rođeni je Varaždinac, a roditelji su mu s područja Lepoglave. Do rata je imao solidan posao u Varaždinu, međutim, predosjećajući promjene koje su se potom pretvorile u velikosrpsku agresiju na Hrvatsku, 1990. se prijavio u policiju. Zaposlio se u policijskoj postaji Ivanec. Govori kako je samo slušao svoj instinkt.
Bio je dio prve grupe Varaždinaca i Međimuraca koja je u lipnju 1991. otišla u ispomoć Vukovarsko-srijemskoj županiji. Mijenjali su se svaka dva tjedna. Kada je njegovoj grupi došla zamjena uputio je službeni zahtjev da ostane u Vukovaru. Bio je na minobacačima. Zapovjednik ga je uvjeravao da ne treba to raditi: „Pa nemoj ostajati, idemo svi skupa kako smo došli, dolaze drugi…“, govorio mu je. Ali on je bio uporan.

MOŽDA ĆE VAS ZANIMATI: Nešto se opasno kuha u svijetu: Šef CIA-e i britanske tajne službe napisali zajednički tekst u kojem spominju Putina i Kinu

Služeći vojni rok u vojsci bivše države, naučio je rukovati tim oruđem. Bojao se ako ode da će doći do destabilizacije Borova Naselja, područja na koje je bio raspoređen, jer se, mislio je, ovi novi „neće snaći ako se odmah bace u vatru“. I tako je ostao.
Ispričao je kako je pravi rat u Vukovaru počeo 14. rujna kada je krenuo opći napad na grad. Sve je gorjelo, a uz suborce s drugim oružjem, i oni su s minobacačima uzvraćali. Iz dva minobacača su taj dan na neprijateljske položaje ispalili preko 300 granata, cijevi su bile užarene.

MOŽDA ĆE VAS ZANIMATI: Mirjana Hrga o Bori Čorbi: Radije bih s njim popila kavu nego s nekom “ljigom” iz Hrvatskog narodnog kazališta

Morali su biti inovativni i kreativni i prilagođavali se stanju na terenu jer su im, primjerice, minobacači bili bez nišana pa su „visinu podešavali vinogradarskim zatezačima, nišanili preko busole i zidarske špage s viskom“. U određivanju ciljeva pomagali su im domaći branitelji koji su poznavali teren i navodili gdje treba gađati.
Kada su zapovjednici vidjeli koliko su učinkoviti u tome, Špacu su povjerili više cijevi, te je postao zapovjednik bitnice. Bitno je bilo odrediti poziciju neprijatelja i pravac njegova djelovanja. Osposobili su i izviđače kako bi im znali slati koordinate. Postavili bi granicu koju neprijatelj ne smije prijeći, te prostor između linija i onaj u dubinu koji bi minobacačkom vatrom pokrivali.

Izviđači su bili i u dimnjaku nove škole u Borovu, iz kojeg su izbili ciglu, a također i na osmatračnici s koje se ranije najavljivao dolazak vlakova. Dobar dio naoružanja za obranu Vukovara pa i granate za te minobacače stiglo je nakon što je u rujnu osvojena varaždinska vojarna.
Te granate su bile ključne u sprječavanju napredovanja većih skupina agresorskih vojnika. Često bi bili izbačeni iz stroja i prije nego što bi krenuli u napad. Špacovi minobacači doprijeli su i do farme Orlovača gdje je neprijatelj dovodio nove vojnike s velikim brojem autobusa. Mislili su kako su zaštićeni s obzirom da je farma imala visoke zidove. Nije bilo tako.
U početku su granate držali u podrumima, međutim, to je bilo presporo za brzi odgovor pa su ih rasporedili na više mjesta na čistini kako bi bili učinkovitiji. Također, s obzirom da je znao kako bivša JNA izračunava s kojeg mjesta se ispaljuju na njih granate, postali su mobilni, premještali su minobacače kako ne bi bili uništeni.
Uz to su, u nedostatku odgovarajućeg oružja, bili su i kreativni. Tako su iz metale tokarene čašice koja bi se pričvrstila na tromblonski nastavak puške ispucavali ručne bombe. Neprijatelju nije bilo jasno kako se te bombe mogu bacati tako daleko.
Kako je Vukovar bio opkoljen sa svih strana, naoružanje je prestajalo stizati. Granata i drugog streljiva bilo je sve manje. „Imali smo ose, zolje, ručne raketne bacače, no nismo imali punjenja. Kad su tenkovi išli prema nama, imali smo poredano oružje onako, za umjetnički dojam“, rekao je.
Kako se nisu imali čime braniti, povlačili su se prema tvornici Borovo gdje se bilo sklonilo i nekoliko tisuća civila. Špac je zarobljen 20. studenog i odveden je zajedno s tisućama drugih u srbijanske logore. U Stajićevu, Nišu te na kraju u Beogradu i Sremskoj Mitrovici, ukupno je proveo 269 dana gotovo svakodnevno izložen mučenju i zvjerskom postupanju.
Prepolovio se. Kad je razmijenjen imao je svega pedesetak kilograma i polomljene kosti. Ispričao je kako su im jednom u logoru u Nišu, gdje su bili izvrgnuti najvećoj torturi, u posjet došli predstavnici Međunarodnog Crvenog križa. Njihova predstavnica iz Švicarske pitala ih je kako im je. Oni su šutjeli, nisu odgovarali ništa.
Jedna Makedonka koja je bila prevoditeljica, vidjevši u kakvom su stanju, i kako im je u logoru, rasplakala se. I njima je sve bilo jasno. „Raspadao sam se, imao sam 70 čireva po tijelu. Nisam mogao nositi nikakvu odjeću, već samo komadiće kartona. Tukli su nas gotovo svaki dan, pogrbljeni smo bili po 14 sati dnevno“, kazao je kasnije.

Špac govori i kako mu je prva želja nakon izlaska iz zarobljeništva bila popiti gemišt. Bojao se i kako će njegovi sumještani reagirati kad se vrati jer, kako je mislio, bitku smo izgubili, nismo uspjeli obaviti zadaću zbog koje smo poslani. No, kada se pojavio u svojoj policijskoj postaji dočekalo ga je posve drugo raspoloženje.
„Cijelo selo me čekalo! Izgrlio sam se s roditeljima, prijateljima, susjedima, ne možeš vjerovati koja je to energija bila! Ta zahvala mi je bila dovoljna za sve što sam proživio…“, rekao je.
Policijska uprava Varaždin počela je slati još 28. lipnja 1991. kao ispomoć svoje ljude Policijskoj upravi Vukovar te je njih ukupno više od 1100 sudjelovalo u obrani Vukovara. Od njih 185, iz zadnje smjene koja je poslana 11. rujna 1991. poginuo je 21 policajac, za petoricom se još traga i vode se nestalima, ranjeno je 66 policajaca, a 119 ih je odvedeno u srpske koncentracijske logore Stajićevo, Sremska Mitrovica, Novi Sad, Niš i Beograd.
Treba reći i kako su pripadnici varaždinske Specijalne jedinice policije Roda u posljednji pokušaj proboja za Vukovar krenuli 9. studenoga kroz mjesto Karadžićevo, 5 ih poginulo, 28 ih je ranjeno, a jedan zarobljen.
Svake godine na Dan sjećanja na žrtvu Vukovara, 18. studenoga, izaslanstva Varaždinske i Međimurske županije zajedno polože vijenac i zapale lampione na Trpinjskoj cesti, poznatoj kao „groblje tenkova“ kako bi odali počast svim braniteljima Vukovara, posebno se sjećajući onih iz svog kraja.
„Uložili smo svoju krv u obranu Vukovara i zato se s posebnim pijetetom sjećamo naših poginulih i nestalih branitelja“, poručili su s komemoracije prošle godine. Špac, koji, uz brojne suborce, redovito prisustvuje toj tužnoj obljetnici, tom prigodom je kazao da se na taj dan uvijek miješa osjećaj ponosa i tuge.
”Sjećanja su jedan osjećaj ponosa, ali nažalost kako smo sve stariji, tu je i jedan veliki osjećaj tuge na sva zbivanja koja su iza nas. Vrijeme nosi svoje, imali smo velike žrtve, ali ponos je taj što smo bili u pravo vrijeme na pravom mjestu u stvaranju Republike Hrvatske”, rekao je.

Danas je predsjednik Hvidre Varaždinske županije, često učenicima u osnovnoj školi, na poziv njihovih ravnatelja, prenosi svoje svjedočanstvo o Domovinskom ratu.
Ima zemlju i vinograd, pa se time često bavi jer ga to opušta, bavi se i pčelarstvom. Uvijek, govori, pronalazi vremena za prijatelje, kako one iz rata tako i one ‘izvan’ njega, susreću se i druže. „Jedino tako možemo ostati zajedno i sasvim svoji“, poručuje.

Foto: Posebne jedinice Ministarstva unutarnjih poslova

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2024. godinu.