Premijer Andrej Plenković je u više navrata suptilno lansirao tezu da je napad Danijela Bazuka na Banske dvore prije gotovo dvije i pol godine bio zapravo pokušaj atentata na njega. Žali se da je izložen govoru mržnje i da je njegova sigurnost ugrožena. Markov trg je nakon Bezukova napada pretvoren u pravu sigurnosnu utvrdu u kojoj se prati svaki korak potencijalnih sumnjivaca.

Stoga nas je prilično iznenadilo ležerno osiguranje na komemoraciji pokojnom Ćiri Blaževiću u Lisinskom na kojemu se bile tri najčuvanije osobe u Hrvatskoj: predsjednik Zoran Milanović, premijer Andrej Plenković i predsjednik Sabora Gordan Jandroković.

Iako je organizator Hrvatski nogometni savez najavio da se na komemoraciju dolazi samo s pozivnicom, u praksi se nije poštovala ni minimalna sigurnosna procedura. Autor ovoga teksta zakasnio je na komemoraciju 15-ak minuta i prilično sam bio iznenađen kada me na ulazu u Lisinski nitko nije tražio ni pozivnicu ni osobnu kartu, a o nekim ozbiljnijim sigurnosnim provjerama nije bilo ni riječi. Mogao sam bez ikakvih problema ispod dugog kaputa sakriti bilo koje oružje s dugom cijevi, a u torbu staviti barem deset kilograma eksploziva. Bez ikakvih dodatnih pitanja i provjera ušao sam u polupraznu dvoranu i slobodno se šetao dvoranom s namjerom da napravim što bolju fotografiju. Nisam se približavao štićenim osobama koje su, valjda, imale svoje osobno osiguranje. Pomislio sam da se osiguranje malo opustilo, budući da sam ja malo kasnije došao, no kolege s kojima sam razgovarao, su mi rekli da ni njih nitko ništa nije pitao.

„Imala sam pozivnicu, ali nas nitko nije tražio da je pokažemo”, otkrila mi je kolegica koja je na komemoraciju došla na vrijeme. Mogu razumjeti da je možda iskusno osiguranje procijenilo da ja nisam nikakva opasnost za sigurnost, ali teško je objasniti da su svi sudionici komemoracije prolazili bez kontrole.

Prije desetak dana bio sam na jednoj raspravi na Općinskom sudu u Zagrebu i da bih uopće ušao u zgradu morao sam pokazati osobnu iskaznicu i proći kroz detektor metala. Slična se procedura prolazi i prilikom ulaska u Vladu ili Sabor, čak i kada imate akreditaciju i kada djelatnici osiguranja znaju vaš identitet.

No na komemoraciju Ćiri Blaževiću bez ikakvih je problema mogao doći bilo tko i ući u dvoranu u kojoj su bile tri najčuvanije osobe u Hrvatskoj. Ta neusporediva razlika u tretmanu sigurnosti u Saboru i Vladi i na Ćirinoj komemoraciji s pravom nameće pitanje ima li negdje osiguranja „previše” ili ga negdje ima „premalo”.

Tim više što premijer Plenković, kao što sam već napisao, koristi svaku priliku istaknuti da je izložen govoru mržnje i da je Bezukov napad na Banske dvore zapravo bio atentat na njega. Osim troga, zbog rata u Ukrajini i drugih geopolitičkih turbulencija nikako ne treba isključiti mogućnost da netko pokuša nauditi vodećim hrvatskim političarima.

Jedan od doajena hrvatskog sigurnosnog sustava prilično je iznenađen što na ulazu u Lisinski nije bilo ama baš nikakve fizičke kontrole.

„Moram priznati da me pomalo iznenađuje da je sve bilo tako otvoreno i da praktično nije bilo nikakve fizičke kontrole na ulazu. Mislim da bi u ovoj situaciji bilo primjereno da se provjeravao identitet osoba koje dolaze, a svakako bih inzistirao na tome da se obavi minimalni detektor metala”, ističe naš sugovornik koji je tijekom devedesetih bio visokopozicioniran u hrvatskom sigurnosnom sustavu. I naš drugi sugovornik, koji je također obavljao odgovorne funkcije u sigurnosnom sustavu, smatra da je osiguranje bilo previše opušteno. Napominje da je oko štićenih osoba bilo njihovo osiguranje i da je vjerojatno prije početka komemoracije bilo sve detaljno „pročešljano”, ali svejedno smatra da je morala biti dodatna kontrola na ulazu.

„Tamo su bile tri štićene osobe i kada one dolaze i objekt postaje štićen.”, ističe naš sugovornik dodajući da se uvijek radi procjena sigurnosne situacije kada na neki događaj dolaze važni političari. „Na temelju te sigurnosne procjene postavljaju se i mjere u fizičkom i u tehničkom smislu. Siguran sam da su bili djelatnici nadležne službe u civilu koje su operativno pokrile taj dio, ali opet s druge strane, to je zatvoreni objekt koji treba dodatno štititi”, nastavlja naš sugovornik i upozorava da strože mjere uvijek znače i duže čekanje, a to može izazvati nelagodu i nervozu kod sudionika događaja. Bitno je naći balans između potreba sigurnosti, što je najvažnije, i nekog normalnog odvijanja života. Uzvanici nikako ne smiju osjetiti nervozu i nelagodu, a posebno se inzistira na tome da osiguranje bude diskretno i što manje vidljivo.

„E sada, ako je komemoracija počela u deset sati, onda su morali puno ranije dolaziti ljudi da bi se obavio protueksplozijski pregled. Sve ovisi o nadležnim službama koje su napravile sigurnosnu prosudbu. Uobičajeno bi bilo kada su kontrolirani uvjeti da se napravi i taj protueksplozijski segment”, ističe naš sugovornik.

Prisjeća se zahtjevne sigurnosne situacije kada je u Hrvatsku dolazio papa.

„Kada je Sveti Otac dolazio u Hrvatsku ja sam tada radio u osiguranju. Mi smo razmatrali kako i na koji način pregledati 100 tisuća ljudi da bi bili potpuno sigurni u slučaju anonimne dojave da je u jednoj od tih zona postavljena eksplozivna naprava. Tko je taj koji treba donijeti odluku i reći da trebamo evakuirati cijeli Hipodrom. Da bi mogli donijeti takvu odluku, morate biti potpuno sigurni da ste pod takozvanu sterilnu zonu stavili kompletan Hipodrom, da ste sve ljude pregledali. Ako ste sve to napravili, onda možete donijeti kvalitetnu procjenu i odluku o tome hoćete li ili nećete evakuirati ljude. Kada smo o tome razgovarali, imali smo problem: kako iskontrolirati 100 tisuća ljudi i koliko nam treba vremena. A treba jako puno vremena jer možda ćete vi proći za 30 sekundi detektor metala, ali zato nekoj bakici treba možda i tri minute”, ističe naš sugovornik koji zapravo slikovito želi objasniti kako je teško naći balans između sigurnosti i odvijanja normalnog života.

Stoga smo ga upitali kako bi on postupio u Lisinskom da je bio šef osiguranja. Bi li imao iste mjere ili bi stavio neku kontrolu na ulazu u Lisinski.

„Sigurno bih razinu osiguranja podigao. Zasigurno bih tražio akreditaciju i osobnu ispravu. A poglavito kada bih znao unaprijed koliki će broj ljudi doći. Postavio bih i rendgenski uređaj da ljudi prođu kroz njega.

Iskreno, ne bih htio kritizirati svoje kolege jer sam i ja bio dio tog sustava, ali opet ovdje je riječ o jako ozbiljnim stvarima. To su štićene osobe koje predstavljaju državu”, ističe naš sugovornik

dodajući da su minimalne šanse da se nešto dogodi kada pregledate prostor i postavite rendgen na ulazu.

„Nikako nije dovoljan samo operativni nadzor jer ne možete vi biti prisutni uz svakog uzvanika i posjetitelja u dvorani. To je jasno kao dan”, zaključuje naš sugovornik

Doktor Vlatko Cvrtila, stručnjak za geopolitiku i sigurnost, smatra da je osiguranje na Ćirinoj komemoraciji bilo baš kako je i trebalo biti.

„Ne bih rekao da je osiguranje bilo slabo. Obično se na ovakvim skupovima ne rade provjere s detektorima. Sigurno su u dvorani u blizini dužnosnika bili ljudi iz sigurnosti koji mogu reagirati ako procijene da je to potrebno. Na ovakvim skupovima se ne radi pregled na ulazu, tim više što Hrvatska nema nekih posebnih ugroza. Očito je poseban ured za zaštitu napravio dobru procjenu i sigurno su bili tamo”, ističe Cvrtila dodajući da je bilo i neprimjetnih pripadnika osiguranja u civilu.

„Sigurno je ispred dvorane bilo osiguranje koje je moglo promotriti tko dolazi. Kada ste vi dolazili vjerojatno su napravili procjenu da ne postoji opasnost niti neka posebna ugroza. Vi možda niste primijetili, ali su sigurno bili tamo. Po tom protokolu osiguranja štićenih osoba je njihova funkcija da ih ne vidimo”, zaključuje Vlatko Cvrtila.

Na drugoj strani, njegov prezimenjak Željko Cvrtila, umirovljeni kriminalist s dugim stažom u hrvatskoj policiji, smatra da je osiguranje ipak trebalo biti za nijansu intenzivnije. I njegov odgovor pokazuje kako je zapravo teško naći balans između sigurnosti i odvijanja normalnog života.

„Nije uobičajeno pregledavati ljude na takvim okupljanjima. To je bila privatna komemoracija. Bilo bi to dosta komplicirano, a i kod ljudi ne bi bilo dobro primljeno. S druge strane, nekakav zločest čovjek je mogao unijeti što je htio. U tom kontekstu sigurnost nije bila zadovoljena što se tiče premijera i ostalih štićenih osoba”, ističe Cvrtila kojeg smo pitali zašto se onda ljudi detaljno pregledavaju kada idu u državne institucije.

„Kad idete u neku instituciju, oni to pregledavaju. Kada ulazite u Vladu također se obavljaju takvi pregledi. Međutim, na komemoraciji Ćiri je bilo tako. Vjerojatno nije bilo nikakve informacije i dojave da bi se nešto moglo dogoditi na skupu. Vjerojatno i obavještajni sustav nije imao informacije o nekoj opasnosti. Vodeći se time donijeli su procjenu, ističe Željko Cvrtila dodajući da to osiguranje očito ne bi bilo dovoljno da je netko nešto htio napraviti. Upozorava da se neki uljez mogao jednostavno i lagano „došuljati” u neposrednu blizinu štićenih osoba.

Cvrtila upozorava da potencijalni napadači biraju lake mete i neće pokušati ugroziti štićene osobe na mjestima gdje je sigurnost na visokoj razini.

„Tražit će mete na pozicijama na kojima nisu sigurni”, ističe Cvrtila ističući da je jako bitno znati što posjetitelj nosi sa sobom.

„ Po meni bi bilo dostatno da su postavili neki detektor metala i čovjeka na ulaz. Takvo osiguranje bi bilo poprilično dobro za skup poput komemoracije, iako ni takvo osiguranje nije dovoljno za nekoga tko je sofisticiran”, ističe Cvrtila dodajući da je pravilo da se prostor „čuva” kada ga pripadnici osiguranja pregledaju. „Upravo je to sporno jer nakon što se prostor pregleda niste napravili ništa ako se u njega može unijeti što god tko hoće”, zaključuje Cvrtila.

Saborski zastupnik i bivši visokopozicionirani policajac Željko Sačić također upozorava na to koliko je zapravo teško naći pravu mjeru kada je riječ o osiguranju.

„Ne znam što bih vam rekao. Kada idemo na utakmice Dinama i Hajduka i koncerte uvijek nas netko na vratima pregleda. Mislim da nije dovoljan samo uži prsten osiguranja. Nadam se da je bio neki diskretni oblik nadzora. Po mom mišljenju naše službe su procijenile da nije bilo potrebno dizati sigurnosne standarde. Vjerujem da je netko motrio ili video nadzorom ili iz prikrajka i da ne bi dopustili da se tri predsjednika bez ikakve sigurnosne zaštite nalaze u dvorani”, kaže Sačić dodajući da uvijek postoji mogućnost da se učini zlo, ali se uvijek ide s pozicije da mi nismo tako sigurnosno ugroženi da bi na takvom komemorativnom skupu bilo kome palo na pamet da išta učini.

Upozorio je na neke nelogičnosti kada je riječ o osiguranju štićenih osoba. Na jednoj strani se radi „sigurnosna tvrđava” na Markovu trgu, a onda se na komemoraciji Ćiri, na kojoj su bile tri najštićenije osobe u Hrvatskoj, uvode jako slabe sigurnosne mjere.

„Ako je takvo stanje, onda idemo s Markovog trga skinuti rampe. Onda vam sve to ispada licemjerno. Poruka je javnosti da se s jedne strane sve „nabrijava“ i potpuno uveličava ugroženost, a s druge strane je ovo u Lisinskom u neskladu s ovim što se govori”, zaključuje Sačić.

Razgovarali smo i s visokopozicioniranom osobom iz sigurnosnog sustava koja je imala uvid u osiguranje u Lisinskom. On nas uvjerava da su mjere zaštite bile optimalne i da je sve bilo pod kontrolom. Usporedio je to sa sigurnosnim rizicima na brojnim okupljanjima HDZ-a na koje dolazi premijer Plenković.

„To što ste vi imali takav osjećaj, ne znači da nadzor nije postojao. Mogu vam navesti primjer aerodroma Ben Gurion u Izraelu koji je jedan od najštićenijih objekata na svijetu. Tamo se kontrolira baš sve, ali vi uopće ne primjećujete osiguranje”, zaključuje naš sugovornik.

Nadamo se da su naši štićeni „poglavari” bili sigurni kao putnici u najpoznatijoj izraelskoj zračnoj luci.

Foto: Hina