Sinoć je na Sljemenu otkriven spomenik u znak sjećanja na obitelj Zec, na 32. godišnjicu ubojstva 12-godišnje Aleksandre i njene majke Marije i oca Mihajla. Održana je i komemoracija na kojoj je zagrebački gradonačelnik Tomislav Tomašević pozvao građane da grade Zagreb u znaku tolerancije i jednakosti.

‘‘Želim zahvaliti svima, partnerima iz Srpskog narodnog vijeća i svim drugima inicijativama koje su to omogućile kako bi se ovdje postavila spomen ploča i kako bi se to obilježilo. Spomen ploča znači jedna uspomena, jedna mračna uspomena, koja je ovjekovječena u kolektivnoj memoriji i povijesti Zagreba‘‘.

Dodao je gradonačelnik da je sramota što da ubojice, iako su priznale zločin, za njega nikad nisu odgovarale. Podsjetimo, obitelj Zec likvidirali su vatrenim oružjem pripadnici postrojbe Tomislava Merčepa u noći na 8. prosinca 1991. godine.

MOŽDA ĆE VAS ZANIMATI: Skandal: Je li to “analitičar” proglasio Most, Suvereniste i Domovinski pokret ekstremnim strankama?

Gradski zastupnik Trpimir Goluža komentirao je podizanje spomenika obitelji Zec.

“Tijekom Domovinskog rata u Hrvatskoj je ubijeno 402 djece, a najmanje 1200 ih je teže ranjeno. Samo u Slavonskom Brodu, uglavnom djelovanjem srpskog topništva, ubijeno je 29 djece.

U ratu u Hrvatskoj je najmanje 40 djece ubijeno iz neposredne blizine. Namjerno, zločinački, monstruozno, izvan borbenih aktivnosti.

Ako bismo hladno statistički gledali na te zločine i politikantski ih dijelili po nacionalnosti, onda bismo mogli napisati i to da je od te djece četvero njih bilo iz mješovitog hrvatsko – srpskog braka, da ih je dvoje bilo srpske nacionalnosti, a 34 hrvatske nacionalnosti.

Od sve te djece šira hrvatska javnost zna samo jedno ime – Aleksandra Zec. Imena ostale djece prekrivena su zaboravom.

To nije slučaj niti je nebriga. Izdvajanje i isticanje samo jednoga imena, samo jedne tragedije i samo jednoga zločina služi upravo prikrivanju i potiskivanju svih ostalih imena i sve ostale ubijene djece. Ono služi “aboliranju” svih ostalih zločina i zločinaca.

Tragično i sramotno ubojstvo Aleksandre Zec koje je počinjeno iz koristoljublja služi za stigmatiziranje hrvatske države, hrvatske vojske i policije. Ono se mimo svakoga smisla i mjere svake godine, gura, kao prst u oko, svakom hrvatskom domoljubu, svakom građaninu.

Svi bi se mi zbog ovoga zločina trebali osjećati krivima, a svi bi srpski zločinci zbog njega trebali biti amnestirani. Ili bi u najmanju ruku sav rat i sve žrtve trebale biti relativizirane i izjednačene po onoj poznatoj paroli „Mir, mir, nitko nije kriv“ ili još poznatijoj „Ko nas bre zavadi“.

U tom bešćutnom i nečasnom poslu neizostavno sudjeluje i gradonačelnik grada Zagreba Tomislav Tomašević. On, kao i cijela njegova anacionalna aktivistička družina umjesto bavljenja ozbiljnom politikom pa i ozbiljnim suočavanjem s prošlošću, u suradnji s etabliranim etnobiznismenom u Hrvatskoj plasira jeftine patetične politikantske parole kojima vrijeđa žrtve i unose nemir u društvo.

Ali eto, „može“ im se, jer su im Zagrepčani omogućili da Zagreb bude „njihov“. No, ne još zadugo”, ističe Trpimir Goluža.

Foto: Hina