I nakon međunarodnog priznanja Hrvatske 15. siječnja 1992. godine vodile su se teške borbe u Lici. Gospić je bio u poluokruženju velikosrpskog agresora, svakodnevno su na grad padale granate, neprijatelj je još gajio nadu da bi baš tu mogao presjeći Hrvatsku i preko Velebita izbiti na Karlobag, tu jednu od ključnih točki zamišljene zapadne granice velike Srbije.

Obranu tog dijela Hrvatske predvodila je gospićka 118. brigada, a u pomoć su joj pristizale i druge postrojbe i pojedinci iz drugih dijelova Hrvatske, posebice one s riječkog područja. Na obroncima Velebita su tako krvave bitke vodile 111. i 128. riječka brigada te posebno riječki specijalci „Ajkule“.
No, dio riječkih branitelja dragovoljno se javljao i u druge postrojbe koje su se borile na ličkom ratištu. Jedan od njih bio je i Goran Milneršić, koji je bio član 19. bojne Hrvatskih obrambenih snaga (HOS) koja je djelovala pod zapovjedništvom 118. brigade.

Iako se zvala bojna, bila je zapravo snage jednog voda, uglavnom je imala oko tridesetak bojovnika. Milneršić je zajedno s nekolicinom svojih sugrađana postao njenim članom potkraj 1991. godine.
Prije toga je vodio uobičajeni život mladića s tog područja. Završio je srednju Strojarsko-brodograđevnu školu i po zanimanju je bio brodski strojar. Obožavao je nogomet, bio je među prvim članovima Armade, navijačke skupine Nogometnog kluba Rijeka.

Njih tridesetak ju je spontano osnovalo okupivši se 1987. godine na platou ispred riječke robne kuće. Često je putovao po bivšoj državi prateći svoj omiljeni klub, iskazujući jasno svoje domoljubne i prohrvatske stavove uz dakako poštovanje drugih.
Nadimak mu je bio Patak. Prijatelji ga opisuju kao pozitivca, osobu omiljenu u društvu, sklonu šalama i gotovo uvijek dobre volje. Imao je dugu kosu, volio je izlaziti, družiti se s prijateljima, pogotovo članovima Armade, imao je i djevojku, planirali su budućnost. Tu uvriježenu mladenačku rutinu prekida napad na Hrvatsku.
U njegovoj kući se o tome dosta govorilo, s jasno prohrvatskim stajalištima, ali ipak je za sve ukućane bilo iznenađenje kada im se nakon određenog vremena što ga nije bilo javio i rekao da se prijavio kao dragovoljac u obranu domovine. Bilo je to u zimi s 1991. na 1992. godinu. Imao je svega 20 godina.
Njegova majka Beatrice je kasnije opisala tu situaciju koja ih je sve šokirala. „Jednog dana samo je otišao, nije ga bilo. Mislila sam da je kod djevojke, no on me nazvao iz Gospića i rekao da je primljen u 118. brigadu Hrvatske vojske. Tada mi je rekao da se ne brinem i kako misli da svi koji su zdravi trebaju pomoći opstanku naše zemlje“, kazala je.
Njegovi suborci su kazali kako je 118. brigada u kojoj je bila i ta 19. bojna HOS-a držala položaje kod Perušića, dok je 133. otočka brigada bila zadužena na sjevernije područje. Postrojba kojoj se Milneršić priključio je u studenom 1991. oslobodila selo Ornice kraj Gospića gdje su jedno vrijeme držali položaje. Kasnije su prešli u Lički Ribnik.

Sjećaju ga se kao dobrog duha te postrojbe. Bio je zafrkant, veseljak, odvažan, malo drukčiji od drugih, a svoju dugu plavu kosu skratio je prije dolaska na frontu.
Tog 7. ožujka 1992. ništa nije nagovještavalo da bi se mogla dogoditi tragedija. Njegovi suborci govore kako je bilo sve mirno, dan je bio sunčan, nije bilo naznaka borbenih djelovanja. Kuća u kojoj su bili smješteni bila je dvjestotinjak metara udaljena od položaja koji su držali na prvoj crti prema neprijatelju.
Goran i njegov suborac iz Rijeke Zdravko Čanak poznat po nadimku Šerif, su im došli i rekli kako su nabavili metke za mitraljez koji su imali na prvoj crti te da „idu to malo urediti“. Svega par minuta nakon što su otišli, prepričavaju, čulo se kako je s neprijateljskih položaja ispaljena jedna tenkovska granata.
Goran i Zdravko su u tom trenutku bili ispod jednog drveta. Granata je udarila baš u to drvo, a kako je bila rasprskavajuća, geleri su se odbili i po njima. Suborci su odmah dotrčali do njih. Zdravko je na mjestu bio mrtav, a Goran je bio teško ranjen, ali je davao znakove života. Brzo su ga odvezli u gospićku bolnicu, no, prije nego što su stigli je umro.
Navečer su u vijestima javili da su poginula dvojica branitelja na ličkom ratištu. Goranova majka Beatrice poslije je ispričala kako je odmah znala da je jedan od njih njen sin. Odmah je krenula zvati brojeve koje joj je on ostavio da nazove u slučaju potrebe. Ispočetka joj nitko nije htio reći tu tužnu vijesti. Tek kasno u noći, između 2 i 3 sata, potvrdili su joj kako je jedan od stradalih njen Goran.
Njegova pogibija potpuno je slomila nju, njegova oca Tihomira i starijeg brata koji se isto zvao Tihomir. Gorana su pokopali na riječkom groblju Kozala i to u vojnoj odori. „Toliko je volio odoru Hrvatske vojske da sam ga sahranila u njoj“, kazala je neutješna njegova majka u dirljivom razgovoru s Bornom Marinićem, hrvatskim povjesničarom i novinarom, urednikom Facebook stranice „Dogodilo se na današnji dan – Domovinski rat“.
S velikom boli i tugom koja ne prolazi s protokom vremena prisjeća se kako je odrastao njen „nježni dječak kovrčave plave kose“. Kao dijete bio je obolio od astme, ali je to poslije kako je odrastao potpuno nestalo. Izrastao je, kako je kazala, u odlučnog muškarca koji je svoju snagu pokazao sudjelovanjem u Domovinskom ratu u kojem je, nažalost, i poginuo.

Nažalost, nakon tragedije s pogibijom njihovog sina Gorana na ličkom ratištu, 2022. preminuo je i njihov stariji sin Tihomir. Njihova majka Beatrice kaže kako je nakon tako bolnih gubitaka utjehu tražila u vjeri i u potpunom predanju Bogu. Postala je članom jedne molitvene zajednice. „Već mi je odavno postalo jasno da su mi ta djeca bila povjerena da ih odgojim i da mi ništa ne pripada“, zaključila je.
Tog dana kad su poginuli Goran i Zdravko neprijatelj je nastavio cijeli dan granatirati položaje 19. bojne HOS-a. Nisu ostvarili nikakav pomak, ali su stalnim topničkim napadima i diverzantskim akcijama kako po Ličkom Ribniku tako i po drugim hrvatskim položajima oko Gospića te samom gradu, uzrokujući žrtve među hrvatskim vojnicima i civilima.

Kako bi tome došao kraj i Gospić s okolicom konačno dospio u mirnije stanje, hrvatske snage su kroz cijelu tu godinu te i u proljeće i ljeto 1993. dodatno jačali svoje položaje kako bi se pripremili za predstojeće oslobodilačke operacije.
U rujnu 1993. u operaciji Medački džep konačno je oslobođeno šire područje Gospića. Iako su se kasnije zbog međunarodno pritiska hrvatski vojnici morali povući, Gospić je ipak nakon toga živio normalnije jer je neprijatelju poslana poruka kako se terorističke aktivnosti neće tolerirati unedogled.
Konačno oslobođenje Like stiglo je u Oluji 1995. Međutim, da nije bilo branitelja koji su 1991. i 1992. uspjeli zadržati neprijatelja, teško bi tri godine kasnije došlo do ostvarenja te veličanstvene hrvatske pobjede nad velikosrpskim agresorom.
Kada navijači Armade svake godine 4. kolovoza navečer uoči obljetnice Oluje pale 222 baklje na Krčkom mostu za isto toliki broj poginulih branitelja iz Primorsko-goranske županije, znaju da jedna od njih svijetli i za Gorana Milneršića, mladića iz Rijeke, jednog od prvih članova te navijačke skupine, koji je život dao za Hrvatsku boreći se na ličkom ratištu.

Naslovna fotografija: Hina

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2024. godinu.