Dana 8. svibnja 2025. na web portalu telegram.hr objavljen je komentar autora Gorana Redžepovića s naslovom: Plenković upravo javno poručio da ne vjeruje svom ministru obrane – Dok je Anušić bio u Varšavi, premijer je sebe instalirao na čelo ključnog organa za nabavku oružja. U tekstu se navode sljedeće informacije čiju je istinitost nužno provjeriti:

1. Stavljajući sebe na čelo povjerenstva1, premijer je nedvojbeno poslao političku poruku nepovjerenja u svojega ministra i potpredsjednika Vlade.

2. Također, potreba da se osnuje posebno Vladino povjerenstvo potvrda je potkapacitiranosti MORH-a za koordinaciju ovako složene političke, financijske i tehnološke aktivnosti, piše portal tocnotako.hr.

S obzirom da se radi o odluci Vlade RH, potrebno je provjeriti njene Ustavom i zakonima utvrđene nadležnosti, kao i nadležnosti drugih ključnih institucija Republike Hrvatske: 

USTAV RH

Članak 107. Ustava RH, kaže da „Vlada Republike Hrvatske obavlja izvršnu vlast u skladu s Ustavom i zakonom.“

ZAKON O OBRANI (NN 73/13, 75/15, 27/16, 110/17, 30/18, 70/19, 155/23)

Članak 5. Zakona o obrani utvrđuje nadležnost Hrvatskog sabora:

(1) Hrvatski sabor odlučuje o ratu i miru te ostvaruje građanski nadzor nad Oružanim snagama.

(2) donosi Strategiju obrane Republike Hrvatske, na prijedlog Vlade Republike Hrvatske i uz suglasnost predsjednika Republike Hrvatske

(3) odlučuje o visini i strukturi sredstava za financiranje obrane, na prijedlog Vlade Republike Hrvatske

(4) usvaja Dugoročni plan razvoja Oružanih snaga, na prijedlog Vlade Republike Hrvatske

(5) usvaja Godišnje izvješće o obrani…….

Članak 3. st. 2. istog Zakona kaže: Nositelji obrambene funkcije su tijela državne vlasti, ministarstva i Oružane snage.

Članak 7. Zakona o obrani utvrđuje nadležnost Predsjednika Republike Hrvatske:

(1) Točka 2.: donosi Vojnu strategiju Republike Hrvatske, na prijedlog načelnika Glavnog stožera Oružanih snaga i uz suglasnost ministra obrane

(2) Točka 4.: daje suglasnost na Prijedlog plana obrane Republike Hrvatske

(3) Točka 5.: donosi Odluku o veličini, sastavu i mobilizacijskom razvoju Oružanih snaga na prijedlog Vlade Republike Hrvatske

(4) Točka 14.: daje prethodno mišljenje na prijedloge akata iz područja obrane koje donosi Vlada Republike Hrvatske.

Članak 8. Zakona o obrani utvrđuje nadležnost Vlade Republike Hrvatske u području obrane:

(1) donosi Strateški pregled obrane, na prijedlog ministra obrane

(2) podnosi Hrvatskome saboru Godišnje izvješće o obrani

(3) donosi Plan obrane Republike Hrvatske

(4) donosi odluku o ulasku oružanih snaga država saveznica u Republiku Hrvatsku radi pružanja humanitarne pomoći, uz prethodnu suglasnost Predsjednika Republike

(5) predlaže odluku o nepozivanju novaka na obvezu služenja vojnog roka

(6) donosi druge akte u skladu s odredbama ovoga Zakona.

Članci 12.-14. Zakona o obrani utvrđuje nadležnost Ministarstva obrane Republike Hrvatske:

Članak 13. st. 2. Zakona o obrani kaže da se u Ministarstvu obrane „ustrojava Vojnotehnički savjet – savjetodavno tijelo za područje izgradnje, razvoja, opremanja i modernizacije Oružanih snaga…..

Članak 14. Zakona o obrani utvrđuje poslove koje obavlja Ministarstvo obrane:

(1) izradu Strategije obrane Republike Hrvatske

(2) izradu Strateškog pregleda obrane

(3) izradu Dugoročnog plana razvoja Oružanih snaga

(4) izradu Prijedloga plana obrane Republike Hrvatske

(5) izradu Godišnjeg izvješća o obrani

(6) definiranje, razvijanje, usklađivanje i provođenje obrambene politike

(7) definiranje, razvijanje i usklađivanje vrsta i područja planiranja u Ministarstvu obrane i Oružanim snagama

(8) provedbu i unaprjeđivanje sustava planiranja, programiranja i proračuna….

Navedene odredbe Ustava RH i nadležnog zakona jasno ukazuju na to koje su nadležnosti Ministarstva obrane. Na 89. sjednici Vlade RH, donesena je odluka o osnivanju Međuresornog povjerenstva za razvoj i jačanje obrambenih sposobnosti i obrambene industrije u Republici Hrvatskoj. Sukladno ciljevima predmetne odluke koji su definirani u obrazloženju iste (stavak 3 Obrazloženja), posve je jasno kako se radi o potrebi angažiranja velikog broja ministarstava u svrhu ostvarenja spomenutih ciljeva. Stoga je imenovano 11 članova Vlade RH u predmetno povjerenstvo na čelu s premijerom, svi potpredsjednici Vlade (njih pet) te 4 ministra i jedna državna tajnica. Obzirom kako se radi o kreiranju različitih strategija, planova i provedbenih akata vezanih za gospodarstvo, znanost, istraživanja, sigurnosne i obrambene politike i planove, koji, nota bene, moraju biti u skladu s Bijelom knjigom o europskoj obrani – Spremnost 2030., povećanjem izdataka za obranu unutar Pakta o stabilnosti i rastu, sigurnosnim mjerama za Europu (SAFE) putem Instrumenta za jačanje europske obrambene industrije, odluka nije niti mogla biti drugačija. Nacionalna legislativa, (prethodno citirane odredbe Ustava RH, te Zakona o obrani) ne daje nikakvu pravnu podlogu za imenovanje potpredsjednika Vlade i ministra obrane RH kao čelnika tog i takvog povjerenstva.

Smatramo bitnim provjeriti postoje li tijela sa sličnim nadležnostima i aktivnosti u drugim državama EU/NATO saveza. Donosimo tablični prikaz nekih država prema nekoliko različitih odrednica:

Poveznice: Uloga predsjednika vlade u korištenju fondova EU (EDF, PESCO, EDIRPA)

 Uloge predsjednika vlada razlikuju se ovisno o uređenju države:

• U predsjedničkim/parlamentarno-predsjedničkim sustavima (Francuska) premijer ima sporedniju ulogu.
• U kancelarskim sustavima (Njemačka) predsjednik vlade ima snažnu stratešku i operativnu ulogu.
• U parlamentarnim monarhijama (Švedska, Nizozemska) premijer djeluje kao moderator, a stručne agencije vode projekte.
• U parlamentarnim demokracijama (npr. Poljska, Hrvatska, Italija) uloga predsjednika vlade je važnija, aktivnija i usmjerena na jačanje nacionalnih razvojnih i obrambenih sposobnosti te promicanje i jačanje suradnje s EU institucijama.

Glede druge tvrdnje, potrebno je navesti da je „svrha strategija i obrambenog planiranje susresti se s izazovima nesigurnosti oko budućnost. Neizbježno, analiza od ovoga izazova dominira cijelim tekstom. Doista, fer je reći da bilo koji napor da se razumije i odgovori na izazov neizvjesnosti mora započeti iskrenim prepoznavanjem granica ljudskog znanja. Dilema središnjih argumenata je da smo dužni poduzeti jednu kritično važnu misiju – obrambeno planiranje – za uvjete o kojima ne možemo dobiti nikakvo izravno znanje. Nemamo, niti ćemo ikada dobiti, dokaze iz budućnosti o budućnosti. Da ponovim, što onda ovo nezgodno znači? Znanstvena sigurnost znači kako su napori obrambenog planiranja usmjereni na budućnost nacionalne sigurnost? Većina obećavajućih odgovora na ovu zagonetku leži u strategiji s njezinom općom teorijom, shvaćenoj inkluzivno kao nužno susretljivi politički ciljevi s njenom temeljnom arhitekturom. U praksi, glavni kandidati koji dovode do pristupa obrambenom planiranju su strategija, politika, povijest i (znanstvena) obrambena analiza. Kritičko ispitivanje relativnih, a ponekad i komplementarnih prednosti i nedostataka ovih „velikih“ kategorija čini radni motor ove knjige.“ 

Kako navodi Gray, temeljni uzrok koji drastično ograničava obrambeno planiranje, što je navlastito trajna svrha postojanja ministarstva obrane (nikako ministarstva oružanih snaga), je nespoznatljivost budućnosti. Potkapaciranost ministarstva obrane ili njegova prekapacitiranost, mjere se ponajprije u sferi obrambenog planiranja i to post festum. Ministarstvo obrane ima neporeciv razvoj sposobnosti koje koincidira s vladama koje su formirane od 2016.: 

1. razvoja i izrade Strategije nacionalne sigurnosti, 

2. Zakona o domovinskoj sigurnosti, 

3. Zakona o obrani, 

4. Zakona o službi u oružanim snagama, 

5. Strateškog pregleda obrane te 

6. Plana dugoročnog razvoja OS RH u uvjetima ustavne i zakonske ograničenosti što je, mora se reći, reforma cjelokupnog obrambenog sustava. 

Legislativa nalaže (Ustav RH) da se Strategija nacionalne sigurnost donosi u Saboru RH kao i Strategija obrane RH. Strategije su uvijek akti izvršne vlasti, dok je financiranje provedbe strategija uvijek u nadležnosti zakonodavne vlasti. Vojna strategija RH dokument je koji donosi Predsjednik RH, a koja je najvažnija polazna osnova za izradu Dugoročnog plana opremanja OS RH. Zadnja verzija je donesena 2003. godine. 

Prirodno je da se u ovakvim situacijama, a autor to i ističe, na čelo ovakvih tijela („Sudjelovanje u ReArmu veliki je financijski zalogaj za državu“) nalazi ključna izvršna dužnost u državi. U slučaju Republike Hrvatske to je dužnost predsjednika Vlade RH. Naime, pitanje planiranja, organiziranja, provođenja, ostvarivanja te praćenja provedbe takvih odluka sa strateškim posljedicama iziskuje suradnju brojnih ministarstava i institucija koje znatno nadilaze ovlasti, sposobnosti, nadležnosti i aktivnosti samo jednog ministarstva.

Stoga možemo reći da su ove tvrdnje netočne i navode čitatelje na pogrešne zaključke.

3. U postojećim okolnostima, odluka Vlade posve je logična i opravdana. Premijer prije svega želi izbjeći međunarodnu blamažu kakvu mu je svojedobno priredio Krstičević pri pokušaju nametanja nabave rabljenih izraelskih borbenih aviona F-16 Barak. Tad su nas spasili Amerikanci.

Autor ne navodi sve podatke koje čitatelj nužno mora imati kako bi mogao donijeti istinit zaključak. Vlada RH je, na temelju stručnog mišljenja za to nadležnih stručnjaka iz Oružanih snaga i u suglasnosti s drugim državnim institucijama, donijela odluku o navedenoj nabavi. Cijeli proces nabave, validacije i evaluacije ponuda, kronologije postupka, karakteristike zrakoplova, sastav stručnog tima te odluka o nabavi opisan je, dokumentiran i naveden na službenim stranicama Ministarstva obrane RH. Republika Hrvatska nije doživjela nikakvu međunarodnu blamažu što je potvrdio i generalni direktor izraelskog ministarstva obrane g. Udi Adam koji je to osobno došao reći i ministru obrane RH g. Damiru Krstičeviću:

„Izraelski predstavnik Udi Adam je rekao da ‘Hrvatska nije mogla utjecati na ovaj ishod i nije odgovorna. Izrael nije mogao osigurati dozvolu za prodaju trećoj strani’.“

Potrebno je dodatno naglasiti činjenicu da je tad, zbog političke krize u Izraelu, dužnost ministra obrane Države Izrael obnašao predsjednik Vlade Benjamin Netanyahu što znači da je Udi Adam bio sljedeći po redu važnosti u ministarstvu obrane Države Izrael. To daje dodatni obol važnosti i istinitosti njegovim riječima. Netočna je tvrdnja da je „Krstičević nametnuo nabavu borbenih aviona F-16 Barak“ te je netočna tvrdnja da je „Hrvatska doživjela međunarodnu blamažu“.

Foto: Hina