Nakon skandaloznih poruka odaslanih u Novom Sadu na obljetnici stradanja Srba u vojno redarstvenoj akciji „Oluja“ od strane predsjednika Srbije Aleksandra Vučića i člana Predsjedništva BiH i lidera SNSD-a Milorada Dodika, dan kasnije u Kninu na obilježavanju Dana pobjede uslijedila je zapaljiva retorika i od čelnika Republike Hrvatske, piše Slobodna Bosna.
Oštru retoriku i poruke koje ne pridonose pomirenju u regionu, za „Slobodnu Bosnu“ komentirao je politolog Davor Gjenero.
-Iz pozicije Hrvatske posve je irelevantno što o vojno-policijskoj operaciji Oluja govore Aleksandar Vučić, u ono vrijeme posilni Vojislava Šešelja, ili ratni profiter Milorad Dodik, pa čak niti navodno umjereni i koncilijantni Prvoslav Perić, koji sve očitije postaje Vučićevim lakejem zaduženim za „duhovnost”. Jedna je važna činjenica vezana uz skup što ga je Vučić organizirao u Novom Sadu, da bi stvarao napetost u svom društvu protiv susjedne države – niti jedne relevantne osobe iz kruga vodstva srpske manjinske zajednice u Hrvatskoj nije bilo u Novom Sadu. Nije, doduše, ove godine nikog bilo niti u Kninu, ali je istina da ovogodišnje hrvatsko obilježavanje godišnjice vojne pobjede i integracije Hrvatske nije bilo na razini na kakvoj je bilo pred dvije godine, kad je uz tada vrlo dobre predsjednika Milanovića i premijera Plenkovića, važan govor održao tadašnji potpredsjednik Vlade Boris Milošević, čovjek koji je pokazivao potencijal da postane vrlo važan politički lider sposoban oživotvoriti vrijednosti konstitucionalnog patriotizma, o kojem je upravo u to vrijeme Milorad Pupovac počeo govoriti kao jednom od ključnih elemenata seta političkih vrijednosti što obilježavaju srpsku zajednicu u Hrvatskoj, poručio je Gjenero, te nastavio:
-Oluja je bila silno važna i za Hrvatsku i za Bosnu i Hercegovinu. Ona ne bi bila moguća da u to vrijeme, kako to u Beogradu ovih dana prostodušno govore „Ratko Mladić nije bio zauzet poslovima u Srebrenici”, dakle i da nije bilo srebreničkog genocida, ali i da nije pripreman jednak takav genocid u bihaćkom kraju. Oluje ne bi bilo niti bez Splitskog sporazuma predsjednika Tuđmana i Izetbegovića, a ni bez sudjelovanja Armije BiH u združenim oslobodilačkim operacijama.
Oluja je jedan od dana kad bi trebalo slaviti prijateljstvo Hrvatske i Bosne i Hercegovine, kad bi se trebalo prisjećati uspjeha što su ove dvije države zajedno postigle, nakon prijelomnog Washingtonskog soprazuma. Savezništvo Hrvatske i Bosne i Hercegovine glavni su garant europskei euroatlantske perspektive ovog dijela Balkana. Umjesto prisjećanja na to što te dvije države mogu postići u savezništvu, u Kninu se slušala druga priča, priča o konfliktu, s dosta podcjenjivanja susjedne država s kojom je Hrvatska upućena na prijateljstvo i suradnju.
SRBIJA JE RUSKI TRABANT
To je element u tumačenju novije prošlosti koji daleko više zabrinjava nego proputinovska retorika kojekakvih Vučića, Vučevića, Vulina, i kako se već zovu ti likovi iz noćnih mora nedavne prošlosti. I to da Hrvatska ove godine nije imala snage ponoviti onu razinu empatije prema stradanju civilnog stanovništva srpske nacionalnosti, koje se našlo u zbjegu koji nije mogao proći bez žrtava, loš je signal. Osim Vesne Pusić, koja danas nešto znači u hrvatskom građanskom društvu, ali ne i u političkoj areni, zapravo nitko nije govorio o miru, kojeg treba proslaviti, a za kojeg je Hrvatska, zajedno s BiH, u Oluji stvorila temelje.
Srbija je sve više ruski trabant, sve je očitije da će se morati uspostaviti sanitarni kordon prema patogenom režimu, jer, nažalost, građansko društvo u Srbiji nema niti snage niti volje samo se izboriti s autoritarnom vlašću. To što Hrvatska u takvoj situaciji ne shvaća ono što je shvaćao čak i Franjo Tuđman, naime da nema garancije mira bez savezništva Hrvatske i BiH i Bošnjaka i Hrvata u Federaciji Bosne i Hercegovine, signal je koji bi svakoga tko zagovara europsku i euroatlantsku perspektivu ovog prostora, morao ozbiljno zabrinuti, komentirao je Gjenero za „Slobodnu Bosnu“.
Foto: Hina