Profesor Slaven Letica se izrazito oštro osvrnuo na najavu Andreja Plenkovića da će ispuniti sve zahtjeve sindikata te odustati od najavljene mirovinske reforme. Potez gleda kao oportunizam i kukavičluk, te odgađanje reformi nužnih za dobrobit svih radi kratkoročnog političkog probitka.

Letica je išao toliko daleko da je izjavio da je sreća da Andrej Plenković nije došao na vlast 1990., jer bi jednako tako kapitulirao i pred Miloševićem.

Objavu prenosimo u cijelosti.

Bezuvjetna „sindikalna“ kapitulacija prestravljenog, a vlasti gladnog i slasti žednog Andreja Plenkovića!

Sada je valjda svakom političkom tukcu i slijepcu jasno: da je kojim nesretnim i zlosretnim slučajem Andrej Plenković došao na vlast 1990., granice Velike Srbije bile bi na crti Karlobag-Ogulin-Karlovac-Virovitica.

Do tog zaključka naprosto se mora doći nakon njegove bezuvjetne kapitulacije pred sindikalnim vođama udruženim u referendumsku inicijativu „67 je previše“ koja je prikupila 708.713 važeća potpisa za održavanje referenduma o povećanju dobne granice za odlazak u mirovinu od 65 na 67 godina.

Nakon što je duže od pola godine bahato tvrdio kako mirovinska reforma ide pod svaku cijeni i nakon što je skupom televizijskom promidžbom pokušao uvjeriti narod kako je njegova vlada pronašla spasonosnu formulu za reformu mirovinskog sustava, nenadano, u četvrtak 19. rujna 2019. premijer Andrej Plenković šokirao je vlastite ministre, javnost, pa i sindikalne vođe, objavom o bezuvjetnoj kapitulaciji: „Čuli smo poruku hrvatskih građana i kao Vlada donijeli smo odluku da ćemo u cijelosti preuzeti zahtjeve referendumske inicijative i promijeniti Zakon o mirovinskom osiguranju.”

Da je kojim božjim čudom dr. Franjo Tuđman tog četvrtka ustao iz groba, siguran sam da bi se od muke i bijesa u njega odmah vratio.

ON koji nije pomišljao, nekmoli pristajao na predaju: u ratnim i političkim bitkama; nije popuštao pred ucjenama međunarodne zajednice, još i manje pred do zuba naoružanim neprijateljem. Umjesto razmišljanja o predaji, organizirao je općenarodni otpor, stvorio je pobjedničku vojsku koja je obranila i oslobodila zemlju.

Taj i takav „vrhovnik“ (to mu je bila službena titula kao zapovjedniku oružanih snaga) dr. Franjo Tuđman naprosto ne bi mogao gledati i slušati kako njegov „nasljednik“ na čelu HDZ-a obznanjuje kapitulaciju pred sindikalnim besposličarima, lažnim ljevičarima i drugim operetnim borcima za prava radničke klase.

Iza sindikalne inicijative „67 je previše“ stali su današnji oporbenjaci iz SDP-a koji su ne tako davno – kad je resorni ministar bio dr. Mirando Mrsić – predlagali slični koncept reforme.

Izbezumljeni, a vlasti gladni Andrej Plenković prepao se referenduma u doba predsjedničke predizborne kampanje; još i više svakog oblika neposredne demokracije pola godine prije hrvatskog predsjedavanja Europskom unijom.

Ako je projekt mirovinske reforme bio doista, kako je javno tvrdio, znanstveno dobro osmišljen i ako je bio strateški važan projekt njegove vlade, Andrej Plenković je morao izići na referendumski boj sa sindikatima. Umjesto toga, obznanio je bezuvjetnu kapitulaciju. Hvala dragome bogu što se ovog puta nije radilo o velikosrpskoj agresiji, nego o onoj sindikalnoj.

Što se, pak, dugoročne ekonomske održivosti mirovinskog sustava tiče, nikakve reforme, a najmanje pomicanje dobne granice za odlazak u mirovinu za dvije godine, neće nam pomoći ako se nastavi trend iseljavanja mladih ljudi i pada nataliteta.

Sve u svemu, u četvrtak 19. rujna 2019. Andrej Plenković pokazao je da nije istinski politički vođa i državnik, nego vlasti i časti gladni i žedni politički kalkulant, oportunist, vlastoljub.

Zaključit ću ovako. U crnom mramoru na grobu prvog hrvatskog predsjednika utisnute su riječi koje je govorio dok je živio: „Uvijek i sve za Hrvatsku, a našu jedinu i vječnu Hrvatsku ni za što!“

A ovo je moj prijedlog za epitaf koji bi trebao stajati na posljednjem počivalištu sadašnjeg predsjednika HDZ-a Andreja Plenkovića: „Uvijek i sve za vlast, a našu jedinu i vječnu vlast ni za što!“

Foto: Admir Buljubašić/Hina