Zastupnik  Domovinskog pokreta Zlatko Hasanbegović dao je intervju Glasu Istre  čije najzanimljivije dijelove prenosimo.

– Rekao sam jednom poznaniku da pripremam razgovor s vama. Malo me čudno pogledao i zaključio: „Hasanbegović je čovjek opasnih namjera“. Glupo vas je pitati jeste li to doista, jer nitko pametan za sebe to ne bi potvrdio. No, opet, pitam vas. Dakle: jeste li vi čovjek opasnih namjera?

– Ta sintagma „opasne namjere“, stariji će to znati, u hrvatskom političkom životu pojavila se u kontekstu pada komunizma. Tu etiketu Ivica Račan je prilijepio Franji Tuđmanu i HDZ-u.

– Da li ih je time uvrijedio ili je rekao istinu?

– Kada te netko iz protivničkog tabora označi čovjekom opasnih namjera ti u svom taboru dobivaš na vrijednosti i značenju. Ono što je za mene opasna namjera za nekoga drugoga je politička vrlina. I obrnuto, naravno.

– Znači, rade vam uslugu oni koji takve stvari govore o vama?

– Moje osnovno načelo u privatnom, javnom i političkom životu je demistifikacija svih pojmova i etiketa. Nažalost, hrvatsko društvo i hrvatski politički život zbog povijesnih razloga i dalje robuju stanovitim klišejima koji, u kombinaciji s poslovičnom intelektualnom lijenošću političkih elita, dovode do toga da se ljude ne može razumno rasuđivati i ocjenjivati po onome što i kako rade i što uistinu zastupaju.

– Po vama, koji je najveći stereotip ili predrasuda ili klišej u hrvatskom političkom životu?

– U taboru takozvane ljevice najveći stereotip je odnos prema dosljednom antikomunizmu. Radi se o robovanju klišeju da je dosljedni protukomunistički i protujugoslavenski stav nužno i fašistički, u kontekstu svega onoga što se pripisuje pojmu fašizma. No, u suštini, svi ti pojmovi, od fašizma do antifašizma, u dvadeset i prvom stoljeću besadržajne su ideološke toljage za difamaciju političkih neistomišljenika.

– No hrvatski antifašizam postoji. On, pretpostavljam, nije sporan.

– To je sad jedna teorijska rasprava zbog koje sam, među ostalim, poznat u javnom životu.

– Kako? Zašto?

– Pojam antifašizam, i po genezi nastanka i po stvarnim povijesnim manifestacijama i po načinu na koji se koristi, označio sam floskulom kao povjesničar i prije ulaska u politički život.

– Tako ste se ljevici i zamjerili.

– To je bio moj početni magnum crimen. Zbog toga sam etiketiran i podvrgnut ideološkom linču. Iako uporno i profesorski mogu objašnjavati pojam antifašizma koji nije jednoznačan i, u osnovi, sam po sebi, nije bilo kakva vrijednost. Kad netko sebe označi antifašistom, on o sebi, zapravo, ništa nije rekao. Mi i dalje o njemu ništa ne znamo. Pojednostavljeno: antifašisti su bili i Pol Pot i Staljin i Tito, i Churchill i de Gaulle. Svakome pametnom je jasno da su to i politički i životno i povijesno nespojive osobnosti.

– Tko su onda bili autentični antifašisti?

– U kontekstu našeg Drugoga svjetskog rata pod tim pojmom, kao smokvinim listom, krije se Komunistička partija Jugoslavije i njezini ratni, revolucionarni i državno-politički ciljevi.

Komunizam u suprotnosti s vrijednostima EU

– Što to znači?

– Obnovu jugoslavenske države, a u ideološkom smislu uspostavu društvenog poretka po uzoru na prauzor – Sovjetski Savez. Gledajući ishod Drugoga svjetskog rata – to se i dogodilo. Drugim riječima, radi se o jugoslavenskom komunizmu. O njemu možemo imati i ovakvo i onakvo mišljenje, ali je notorno da su sve njegove vrijednosti i zbilja na kojoj je počivala obnovljena komunistička jugoslavenska država u savršenoj suprotnosti sa svim vrijednostima na kojima počiva ne samo današnja Europa nego i moderno hrvatsko društvo. Krajnje pojednostavljeno, i to je moj temeljni politički, intelektualni i vrijednosni stav – jugoslavenska država u svakom obliku je u savršenoj suprotnosti s idejom hrvatske države; nedemokratski komunistički poredak u kojem smo živjeli bio je u potpunoj suprotnosti s idejom parlamentarne demokracije na kojoj počiva moderna hrvatska država. Tu ne vidim nikakve kontroverze. Druga razina su naša međusobno suprotstavljena obiteljska iskustva i obiteljske predaje u kontekstu Drugoga svjetskog rata, koji je na području koji je kasnije tvorila SFRJ bio i ideološki i građanski rat. Različita iskustva dovode do toga da će i danas i zauvijek o tim događajima postojati krajnji i međusobno suprotstavljeni pogledi koje je nemoguće izmiriti i koje je iz dnevno-političkog konteksta potrebno izmjestiti u područje historiografije i građanskog komemoriranja.

– Hoće li onda doći do pomirbe?

– Ti se pogledi neće izmiriti. I za to nema potrebe jer se povijest ne može promijeniti. Zato sam zagovarao da kao nultu točku i minimalni zajednički nazivnik na kojem počiva današnja Hrvatska označimo trenutak uspostave moderne države i njezin demokratski poredak. To, kao i pobjeda u Domovinskom ratu, jedino je u čemu se svi Hrvati mogu prepoznati. Za sve ostalo u povijesti postoje različite predaje i iskustva koja treba uvažavati. No jednoznačna istina o toj zamršenoj situaciji Drugoga svjetskog rata i poraća ne može se ni na koji način dekretirati ili propisati nekom vrstom državne pedagogije. Svi znamo da je jugoslavenska država pola stoljeća imala monopol na povijesnu istinu. Ne samo činjenično nego i zakonski bio je zabranjen svaki spomen na kontroverzne događaje. Učinak takvog pristupa, koji bi neki i danas htjeli nametnuti, bio je taj da su se „jugoslavenski samoupravljači“ nakon pola stoljeća indoktrinacije bratstvom i jedinstvom i jednodimenzionalnom slikom te iste prošlosti, preko noći raspali na svoje sastavne dijelove i krenuli na put međusobnog uništenja. Državna pedagogija se pokazala beskorisnom.

Stvarna društvena zbilja Jugoslavije

– Malo bih se vratio na nešto što ste prije objašnjavali, a tiče se antifašizma. Kako po vama nazivati ljude koji su se borili protiv fašizma, ako ne antifašistima?

– Sam taj pojam dominantno se počeo koristiti nakon 1990. godine, kao neka vrsta smokvinog lista kojim bi se pokrila propala jugoslavenska komunistička baština. U jugoslavenskoj državi se nije govorilo o antifašizmu, nego o tzv. narodnooslobodilačkoj borbi i socijalističkoj revoluciji. Pitao bih one koji su u nju vjerovali zašto su je se tako lako odrekli kad je ona propadala te su mimikrijski sam sadržaj tih vrijednosti u koje su vjerovali pokrili famoznim smokvinim listom antifašizma. Taj pojam je fluidan , kao i pojam antikomunizam. Kad kažete da ste antikomunist, o sebi ništa niste rekli. To je temeljno pravilo u društvenim znanostima, u sociologiji, politologiji i historiografiji. Da bi se razumjeli konkretni povijesni fenomeni, osim pitanja njihova imenovanja, mora se znati stvarni sadržaj.

– Zbog ovakvih stavova jasno je zašto vas antifašisti i hrvatska ljevica ne simpatiziraju.

– Možemo ići i korak dalje: u stvarnosti, ono što se nazivalo Narodnooslobodilačkom vojskom Jugoslavije, a kasnije je to bila Jugoslavenska armija, formalno i sadržajno je bio ratni instrument KP Jugoslavije i njezinih političkih ciljeva. U krajnjoj liniji, takozvani Vrhovni komandant te vojske bio je istodobno i generalni sekretar Komunističke partije Jugoslavije. Ta vojska ne samo da je nastala kao partijska vojska, neovisno o motivaciji pojedinih sudionika, nego je kao takva, stranačka, i skončala. Radi se o JNA koja se, na kraju, pretvorila u instrument očuvanja propalog komunizma i iz svojih razloga se u ratnoj drami priklonila srpskim političkim ciljevima.

– Kakav bi bio politički rasplet na prostoru naknadno formirane Jugoslavije da je Drugi svjetski rat drugačije završio, recimo pobjedom Sila Osovine?

– Ne mogu o tome govoriti. Povjesničari nisu vračevi i pisci horoskopa. Mi raspravljamo samo o onome što se dogodilo. No, svaka pobjeda ima svoje lice i naličje.

– Možete li dati neki primjer?

– Ima puno banalnosti. Recimo, 60-ih godina građani jugoslavenske pobjedničke države koja je imala svoj autentični pokret otpora masovno su, trbuhom za kruhom, odlazili u poraženu Zapadnu Njemačku koja nije bila pobjednica u Drugom svjetskom ratu. Sa stajališta pitanja je li Hrvatu ili Srbinu koji je radio na baušteli u Njemačkoj bilo bolje živjeti u pobjedničkoj Jugoslaviji ili poraženoj Njemačkoj, te je li bio bolji stvarni život pobjedničkog Jugoslavena u Titovoj komunističkoj akradiji ili poraženog Nijemaca i Japanca u demokratskoj Njemačkoj i Japanu, i to nešto govori o stvarnoj društvenoj zbilji tog vremena.

– Kako se nosite s još jednom etiketom koja se stavlja uz vaše ime – revizionist.

– Pojmovno, to je jedna vrsta ideološke toljage. Povjesničar je sam po sebi revizionist jer se iznova revidira pogled na prošlost na temelju novih činjenica koje nisu bile poznate. Oni koji me tako etiketiraju misle na nešto drugo. To se označava pojmom negacionista. Radi se o onima koji niječu nedvojbene zločine i općepoznate utvrđene činjenice. Ja to nikad nisam bio. Upravo je suprotno – ustvari su oni koji druge etiketiraju revizionistima prvorazredni revizionisti i negacionisti. Da zaključim: oni koji upotrebljavaju pojam antifašizam u naravi žele rehabilitirati i prevrednovati – uključujući i nijekanje ili relativiziranje notornih činjenica o zločinima – propalu   jugoslavensku komunističku baštinu.

Foto: Edvard Šušak/Hina