Dr. Zoran Bahtijarević, dječji kirurg s dugogodišnjom uspješnom karijerom u Klinici za dječje bolesti u Zagrebu i liječnik nogometne reprezentacije,  objavio je dirljiv  post o mami  i svojoj obitelji koji prenosimo u cijelosti.

“Dragi moji,
Jucer, oko 8.15 ujutro, pogleda upucenog kroz prozor (vjerojatno u susret tati), zauvijek je zaspala nasa mama. Umrla je vec davno, onog trenutka kada je, u jedno jutro, vrlo slicno jucerasnjem, otisao tata. Ovih sedam i pol godina bilo je samo cekanje i bolna zudnja da mu se pridruzi. Ja sam, s druge strane, svih sedam godina bio ljut na nju zbog te potpune predaje.
Teta Ela me je jucer podsjetila jednog detalja iz djetinjstva: u nasem dnevnom boravku, stisnuti oko stola u toplini i ljubavi zivotnog prijateljstva, okupljeni njihovi prijatelji iz studentskih dana. Kao i uvijek, ori se pjesma. Tata, onim divnim baritonom, o kojem sam toliko pricao, pjeva maminu omiljenu pjesmu, sotto voce. Gledaju se zaljubljenim pogledom, s obozavanjem, toliko svojstvenim ljudima koji su sudjeni jedno drugome. Ona ga drzi za ruku i tiho daje tercu, kristalnim sopranom.
I sada, kad su suze konacno krenule, vidim ih gore, bas ovako, ponovno zajedno, kako im je i sudjeno, drze se za ruke i pjevaju. Ona zaljubljenim pogledom gleda tatu i slusa svoju pjesmu u svome originalu (sve su druge verzije za nju bile bijedne kopije) i daje mu tercu, sotto voce.
Gledam jutrosnje vedro nebo i, kunem se, cujem ih kako pjevaju. I kroz slojeve tuge probija se spoznaja koliko sam grijesio. Oprosti mi, mama, sto sam bio ljut. Sada te, napokon, razumijem… “Bijele ruze, njezne ruze…”, napisao je dr. Bahtijarević.”