Tudi tukaj je hiša brez vode. To bi ovih dana bio najpriličniji natpis na kući Jožka Jorasa, Slovenca koji je godinama tvrdio da se njegova kuća smještena lijevo od obale sv. Odorika, odvodnog kanala rijeke Dragonje, ne nalazi u Hrvatskoj, nego u ‘deželi’.
Godinama je uz potporu slovenskih vlasti Hrvatskoj pokušavao praviti probleme kako bi na tom području pomaknuo postojeću granicu između dviju država. Štrajkao je glađu, uklanjao žardinjere, ‘švercao’ perilice preko spomenutog kanala jer nije želio platiti carinu, usred turističke sezone znao je zajedno sa svojim pristašama zaustaviti i promet.
Nekada je zbog takvih postupaka bio skoro slovenski nacionalni junak, primali su ga i tamošnji predsjednici, dodjeljivali mu priznanja. Zbog njega su slovenski akademici svojedobno pohodili granični prijelaz Plovanija kako bi mu dali potporu i pjevali pjesme u njegovu čast. Sve je to, međutim, bilo nekad.
Otkad je ad hoc arbitražni sud prije dvije godine donio presudu, po kojoj je njegova kuća u Hrvatskoj, a ne u Sloveniji, u Ljubljani su ga zaboravili. Iako službeni Zagreb tu presudu ne priznaje jer su taj proces kompromitirali slovenski predstavnici u i pri tom tijelu (Jernej Sekolec i Simona Drenik), slovenska politika je Jorasa gurnula u stranu.
Žrtvovali su ga zarad mogućih dobitaka na moru, koja im donosi ta kontaminirana presuda (nešto veći dio Savurdrijske vale, ali bez ‘dimnjaka’ prema otvorenom moru). Tako su i tamošnji političari i mediji zaboravili sve godine tijekom kojih je taj, kako su ga nazivali, borac za južnu granicu, teško agitirao htijući na tom dijelu proširiti Sloveniju.
Umjesto toga, Slovenija danas Jorasu ne da ni vodu. Još davno je bagerom iskopao kanal i postavio cijevi s namjerom da se priključi na slovenski vodovod. Međutim, ‘dežela’ ga je odbila i uputila ga da se, s obzirom da živi u Hrvatskoj, priključi na Istarski vodovod.
Joras to i dalje odbija, a u međuvremenu je presušila i voda iz njegova bunara. Kroz slavinu u kući ne teče više ni kap. Za piće koristi vodu iz automata u kojem litru slovenske vode plaća jedan euro. Preostaje mu jedino crpkama početi uzimati vodu iz kanala sv. Odorika, ali ona vjerojatno nije za uporabu u kućanstvu.
Paradoks je da bi Joras, i u slučaju da se priključi na slovenski vodovod, opet pio hrvatsku vodu jer Slovenci za taj dio svog vodovoda kupuju vodu iz Hrvatske. No, sve vremešnijem Jorasu je očito važno da ne poklekne i kroz račun za vodu posredno prizna da je bio iskorišten i izmanipuliran od slovenske politike.
Mnogi ne znaju da je Joras, inače doseljenik u to područje iz Maribora, bio uzoran hrvatski građanin sve dok se nije politički aktivirao u Slovenskoj pučkoj stranci. Svojedobno je tužio svog susjeda hrvatskom sudu u Bujama zbog jednog kanala „metar duljine i 20 centimetara širine“ i dobio taj spor da bi tek kasnije počeo ignorirati hrvatske institucije.
Dok je to bilo u interesu slovenskoj politici, tapšali su ga po leđima, davali mu medijsku pozornost, poticali ga na incidente. Sada, kad je postao smetnja, nije ih za njega više briga. Inače, u želji da dobiju veći dio mora u Piranskom zaljevu, Slovenci žele što striktnije provesti dio spomenute presude što se tiče kopna. U tom kontekstu treba shvatiti i najnovije ponašanje Ljubljane prema Jorasu. Takav slovenski stav vrijedi za veći dio granice, osim za Svetu Geru.
U tamošnjoj vojarni, koja je i po toj presudi, a i po davnim slovenskim očitovanjima, na hrvatskom teritoriju, još se nalaze slovenski vojnici koji čuvaju obližnji odašiljač (navodno sa sofisticiranom špijunskom opremom) koji se nalazi na slovenskom teritoriju.
U Ljubljanu kažu da će Svetu Geru vratiti kad im Hrvatska preda more koje im je presudom dodijeljeno. Takva trampa ne važi za Jorasa. On je očito otpisan, a izblijedio je i natpis na njegovoj kući ‘tudi tukaj je Slovenija’.
Trebalo bi ga sačuvati da bude uspomena na jednu propalu politiku koja je zloupotrijebila nedoraslost jednog aktivista sklonog provokacijama da bi ga poslije ostavila ne samo na cjedilu nego i – bez vode.
Foto: Tamino Petelinsek/STA/Hina