U povodu 25. godišnjice zasjedanja Dinamove Skupštine, povijesnoga skupa iz 14. veljače 2000., u razgovoru s bivšim glavnim urednikom Večernjeg lista, nekadašnjim Dinamovim kroničarem i osobom bliskom Franji Tuđmanu pokušali smo rasvijetliti ulogu prvog hrvatskog predsjednika u ukidanju, a potom i vraćanju Dinamovoga imena.

Zašto je predsjednik Tuđman 1991. godine inzistirao da se Dinamu promijeni ime, i godinama žestoko bio protiv tog imena, povezujući ga s Moskvom, Pančevom …, a zagrebački Dinamo bio je u bivšoj državi bio simbol nacionalnog identiteta?, pitali smo Tuđena, piše Večernji list, a prenosi Branko Tuđen na svom Facebook profilu.

– Kao novinar i od 1992. glavni urednik Večernjeg lista izvještavao sam s 25 državničkih putovanja u inozemstvo predsjednika Tuđmana; od prvog pravog državničkog posjeta Austriji, 29. siječnja 1991., do posljednjeg, 28. i 29. listopada 1999. godine Svetoj Stolici i Italiji. Najčešće sam izvještavao sam, ponekad sa stalnim dopisnikom u tim zemljama, a ponekad s još jednim novinarom i fotoreporterom iz redakcije. Večernji list je s obzirom na svoje tiražne i dohodovne rezultate imao izvanredne platežne mogućnosti. U pojedine dane iz inozemstva je izvještavalo i 14 novinara što stalnih dopisnika što specijalno odaslanih na različite zadatke. Pokušavao bih doznati u kojem će hotelu predsjednik biti pa sam tamo birao smještaj za sebe, ali i za novinare i fotoreportere. Predsjednik je uvijek bio u najboljim hotelima. Primjerice u Washingtonu 1994. Starešina, Havranek i ja imali smo rezervirano u nekom slabijem hotelu, a onda sam odlučio da se preselimo u Tuđmanov Intercontinental. Tako sam i slučajno dolazio u neformalne kontakte što se poslije pretvorilo i u prijateljske susrete. Predsjednik me kao novinara i glavnog urednika Večernjeg lista primao na Pantovčaku uvijek kad bih to zatražio. Ja nisam imao političkih ambicija, niti sam želio politički aktivitet. Nisam bio ni član HDZ-a. Bio sam novinarski znatiželjan, sav posvećen nakladnom, prihodovnom i etičkom uspjehu Večernjeg lista, a moj domet u susretima s Tuđmanom bio je da pitam o svemu što me zanimalo. Tuđman me zvao “Zagorcem s figom u džepu”. I naše zajedničko zavičajno podrijetlo nije bilo bez utjecaja – kazao nam je na početku Tuđen, pa nastavio:

– Neke stvari o Tuđmanovim beogradskim danima još nisu razjašnjene. Posljednja koja je to mogla učiniti bila je Ankica Tuđman u svojoj memoarskoj knjizi ‘Moj život s Francekom’. Mogla je, a nije. Tu bi se vjerojatno mogli naći odgovori na te dramatične Tuđmanove političke promjene, pa i taj odnos Partizan – Dinamo. Jednom sam ga pitao o njegovim bliskim odnosima s generalom Gošnjakom, ministrom obrane i poslije Tita najmoćnijim čovjekom u Armiji, ali on je taj odgovor izbjegao. Hudelist piše da su 1950. godine zajedno proveli godišnji odmor. Po onome što sam zapazio kod Koče Popovića i generala Ivana Miškovića, mislim da su oni bili ljubomorni na Tuđmanov odnos s Gošnjakom. Tuđman je od Gošnjaka dobio zadatak da sredi odnose u Sportskom društvu Partizan. Mišković je odbio ponudu da bude predsjednik nogometnog kluba i toga se prihvatio general Dasović, Hrvat, Gošnjakov šef kabineta i pregovarač s Rusima 1961. o prvoj nabavi oružja, poslije sukoba sa Staljinom. Mislim da je u to doba Tuđman bio navijač Partizana s jakim osjećajem – ne za Dinamo – nego na zagrebačke klubove iz njegove mladosti Građanski i HAŠK. Kada se Tuđman vratio u Zagreb, on nije imao gledati nešto drugo vrhunsko osim Dinama. Zbog toga je i dolazio na njegove utakmice jer je volio nogomet. Ime Dinamo nije volio, ne zbog sovjetskog podrijetla. On ga nikada nije ni zavolio već zbog toga što je bio na čelu drugog suparničkog kluba Partizana. Mislim da je to suparništvo Partizan – Dinamo ostavilo traga do kraja. On sigurno nije Sportsko društvo Partizan smatrao srpskim izdankom, niti je u njegovo vrijeme to bilo. Ne znam koliko je u to doba Dinamo doživljavao kao neku personifikaciju hrvatstva. Po njegovim kasnijim tumačenjima kao klub da, ali ime ne. Kad je Tuđman došao na vlast, njegovi bliski prijatelji, poput Fredija Kramera, znali su za Tuđmanov odbojan odnos prema imenu Dinamo i predložili su onu nesretnu kovanicu HAŠK-Građanski.

Imate li saznanja da je Tuđman ikada u nekadašnjem režimu dolazio na Dinamove utakmice, znate li je li imao kakav odnos s ljudima iz Dinamovog vodstva?

– Tuđman je svoje najbolje godine proveo u političkoj izolaciji nakon što je 1967. smijenjen i izbačen iz Partije, iako Deklaraciju (Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika, nap.a.) nije potpisao. Bakarić je uz pomoć Miloša Žanka politički likvidirao Holjevca i Tuđmana. Bakarić se prestrašio Tuđmanove političke aktivnosti, a možda je sumnjao da ga je Gošnjak poslao u Zagreb kako bi destabilizirao njegovu političku moć. Gošnjak je osjećao da se sprema kraj njegovoj ministarskoj karijeri u vojsci i mislio je je da bi mogao zamijeniti Bakarića. To nije bilo sasvim netočno. Tuđman je bio prijatelj sa Šiblom, predsjednikom Dinama, koji je 1967. dao ostavku. Šibl je bio predsjednik saborskog odbora, ali oslabljen Deklaracijom, nije ostavku u Dinamu dao zbog Belinovog visokog ugovora, nego zbog Deklaracije. Dok je Šibl bio predsjednik, Tuđman – tenisač imao je osigurano mjesto. Poslije su mu vjerojatno Drago Božić i Otto Hoffman slali ulaznice. Kada su i oni 1972. smijenjeni, netko se uvijek bio pobrinuo. Vjerojatno Fredi Kramer.

Kada ste prvi put došli u kontakt s Tuđmanom?

– Moje prvo suočavanje sa Tuđmanom i Šiblom bilo je negdje 1975. godine. Za vrijeme jedne utakmice Dinama na Maksimiru, moj tadašnji urednik Kerhin (a ja sam Dinamo kao novinar Večernjeg lista pratio od 1974. do 1984. godine) upozorio me da na zapadnoj tribini desno sjedi poznati golman Franjo Glaser, i da bi bilo dobro da ga poslije utakmice intervjuiram. Ja sam to učinio. Glaser je bio u društvu dvojice ljudi koje tada nisam poznavao: Franje Tuđmana i Ivana Šibla. Uskoro, 1976. Dinamo je igrao europsku utakmicu u Rumunjskoj. Spavali smo u hotelu u Cluju i j sam dijelio sobu s tada najistaknutijim radio reporterom Ivom Tomićem. On me u nekom nevezanom razgovoru pitao je li točno da sam uzeo Glaserovu izjavu, a da sam ignorirao Šibla i Tuđmana. Da se o tome priča u tada Gradskoj kavani, gdje je Tomić bio svakodnevni gost. Bio sam iznenađen takvom interpretacijom. Da sam izjave od Tuđmana i Šibla i uzeo, ne bi mi ih redakcija objavila.

Je li Tuđmanu smetalo što je nametnutom promjenom imena okrenuo Dinamove navijače protiv sebe?

– Tuđman je jednim dijelom bio jako pogođen reakcijom navijača. On je to smatrao svojim neuspjehom; „Jesi li čuo što mi pjevaju…?”. Ali zamijetio sam da mu to na neki način i godi. Doživio je to i kao izraz svoje popularnosti. On je jako volio popularnost. On se smatrao obnoviteljem hrvatske države i čudilo ga je kako dečki ne razumiju. Trebamo poraditi na kulturološkoj obnovi društva, znao bi mi reći. On je smatrao kako navijači nisu u pravu, da su u zabludi.

Vjerujete li u priču da je Tuđman prije smrti kazao Canjugi da bi trebalo Dinamu vratiti ime?

– Ne vjerujem da je Tuđman dao Canjugi dopuštenje da vrati ime Dinamo. Canjuga je mislio da će i poslije Tuđmanove smrti nastaviti kormilariti, ali to nije bilo izvedivo, čak i da HDZ nije izgubio izbore. Ja sam od 1996. do 2000. godine bio član Izvršnog odbora Croatije, ali to je bilo formalno. Izvršni odbor nije imao nikakve vlasti kao cjelina, osim da izglasa poteze Odbora za hitnost. Jedino je Ognjen Naglić bio buntovnik, i još i danas je u Dinamovoj upravi. Glumac Zlatko Vitez bio je jako ljubomoran na Canjugu i mislim da je agitirao kod Tuđmana da se Canjugu smijeni i postavi njega. Zbog toga je i dao ostavku na mjesto predsjednika Skupštine. Imali smo privilegij besplatnih putovanja i pravo na ložu Maksimir, ali ne i nekakvu financijsku nadoknadu. Meni besplatna putovanja nisu značila ništa jer sam kao glavni urednik Večernjeg lista putovao više i na još boljoj razini. Kao glavni urednik Večernjeg lista i poslije Sportskih novosti imao sam pravo na ložu Maksimir, tako da ni tu nisam profitirao. Klubom je upravljao Odbor za hitnost: Canjuga, Rizvanbegović, Ćiro Blažević, Vlatko Marković, Mirko Novosel).

S kim je iz nogometnoga miljea Tuđman bio osobito blizak?

– Sjedili smo u Marseilleu na večeri 1. studenog 1999. godine uoči utakmice Olympique – Dinamo, kad su mi iz redakcije javili da je Tuđman u bolnici operiran. Bilo je to “visoko” društvo: Canjuga, Jadranka Kosor, Ćiro Blažević, Rizvanbegović … Prvo sam to priopćio Jadranki Kosor koja je sjedila do mene. Nisam imao dojam da se osobito uzbunila, ona je gledala samo prema Ćiri. Nitko kao ona u tom društvu nije trebao imati više zahvalnosti prema Predsjedniku. Tolikom predanošću Ćiri Blaževiću, pa i još nekim osobama iz javnog života, Tuđman je možda i nesvjesno pokušao nadoknaditi svoja neispunjena druženja iz razdoblja 20-godišnje izolacije. S obzirom na to da sam već bio raskrstio s ‘bleferskim’ karakteristikama inače genijalnog Ćire Blaževića, čudilo me kako Tuđman toliko posvećuje tim Ćirinim štosevima i čemu tolika opsjednutost s imenom kluba, s Upravom, trenerima. Iznenadila me Tuđmanova reakcija kad sam 22. lipnja 1996. u Večernjem listu napao Ćiru Blaževića u tekstu pod naslovom ‘Ćirin šok do šoka’: ‘Dobro si oprao Ćiru!’. Ali kad je Ćiro bio uhićen u Francuskoj, Tuđman je tvrdio kako je siguran da Ćiro nije kriv. Otkuda je mogao znati? Na kraju bih mogao reći da je sve to bilo zbog zabave i opuštanja u dramatičnim političkim i ratnim okolnostima – zaključio je Branko Tuđen.