Poznati hrvatski filozof Neven Sesardić objavio je na društvenim mrežama da je “Novinarsko vijeće časti” kaznilo glavnog urednika Večernjeg lista zbog intervjua s njim. Sesardićevo objavu prenosimo u cijelosti.

“Vijeće časti Hrvatskog novinarskog društva kaznilo je opomenom dvojicu novinara Večernjeg lista zbog intervjua sa mnom koji je objavljen početkom srpnja prošle godine.Meni je pripisana krivnja da potičem pseudoznanost, rasizam i govor mržnje. Pritom nije objašnjeno kako to da su ti moji “opasni” i “pseudoznanstveni” stavovi mogli bili prihvatljivi urednicima moje knjige koja velikim dijelom govori o rasnim razlikama i koju je izdao Cambridge University Press, a i stručnim recenzentima mojih članaka na istu temu koji su objavljeni u vodećim filozofskim časopisima.

Još je čudno i to da desetak novinara potpisuje tekst u kojem se iznosi mišljenje o vrlo kompliciranim problemima koji zalaze u genetiku, psihologiju, statistiku i filozofiju znanosti, a da gotovo sigurno nitko od njih ne poznaje dobro relevantnu lliteraturu.U čemu je pak krivnja kažnjenih novinara?

Odgovor: “Intervju nije popraćen nikakvom OGRADOM od izrečenih stavova” i “uredništvo je pri objavi ovakvog intervjua trebalo biti opreznije, bolje se pripremiti i mnogo se jasnije OGRADITI od izrečenog.”Pobogu, zašto bi se novinar uopće “ograđivao” od svog sugovornika? Ta praksa potječe iz davnih vremena kada je na “ideološka skretanja” trebalo promptno reagirati javnim distanciranjem (ograđivanjem) od osobe koja je rekla nešto što je za određenu sredinu bilo tabu. Ako si bio prisutan, a nisi osudio izrečeno nepoćudno mišljenje, pretpostavka je bila da dijeliš to mišljenje ili da se kolebaš, što je bilo gotovo jednaki grijeh. Jedini način da se “očistiš” bilo je da se distanciraš od tog nesretnika koji je postao meta masovnog ograđivanja.Nekada su se ti ljudi koji su kontrolirali ortodoksiju zvali “komesari”, ali sada su tu ulogu velikim dijelom preuzeli novinari, ti novi “policajci duha””, ističe profesor Neven Sesardić

MOŽDA ĆE VAS ZANIMATI: PRISILNA HOSPITALIZACIJA: Poznati psihijatar iznio prijedlog koji se mnogima neće svidjeti

U nastavko donosimo integraln odluku Vijeća časti Hrvatskog novinarskog društva u kojemu sjede mahom ostrašćeni ljevičari.

“Prijava Ane-Antonije Opalić protiv Dražena Klarića zbog teksta “Neven Sesardić: Kad me zbog mog stava o razlikama između IQ-a crnaca i bijelaca netko nazove rasistom, zaključujem da se sam diskvalificirao za smislenu diskusiju” objavljenog 3. 7. 2022. u Večernjem listu.

Zaključak

Novinarsko vijeće časti je s devet glasova za i jednim suzdržanim (glasali su Mašenjka Bačić, Jerko Bakotin, Monika Đogaš, Jordanka Grubač, Ante Pavić, Jurica Pavičić, Tena Perišin, Biljana Romić, Goran Šimac i Hrvoje Šimičević) zaključilo da se glavnom uredniku te uredniku priloga izrekne opomena, odnosno mišljenje da su prekršena univerzalna novinarska etička načela.

Obrazloženje: Novinarsko vijeće časti smatra da Neven Sesardić u intervjuu selektivno i nepotpuno iznosi činjenice o vrlo osjetljivim i kompleksnim temama. Istina je da po pitanju eventualnih razlika i njihova uzroka između kvocijenta inteligencije pripadnika bijele i crne rase ne postoji apsolutni konsenzus u znanstvenoj zajednici, međutim Sesardićevi stavovi prema interpretacijama velikog dijela uglednih stručnjaka predstavljaju opasnu pseudoznanost, pri čemu je i sam koncept rase upitan. Sesardić propagira negative stereotipe o osobama afričkog podrijetla te time implicitno potiče njihovu diskriminaciju. Navedeno je naročito opasno što su takvi stavovi kroz povijest stotinama godina korišteni kao opravdavanje rasne nejednakosti, nasilja i robovlasništva. Na činjenicu da su takvi stavovi korišteni za “racionalizaciju etničke diskriminacije” u izvještaju iz 1995. godine “Inteligencija: Poznato i nepoznato” upozorila je i radna grupa Američkog udruženja psihologa.

Konačno, čak i sam harvardski genetičar David Reich, kojeg Sesardić parcijalno citira kako bi podupro tezu da je proučavanje bioloških razlika među skupinama opravdano, u članku u New York Timesu ističe kako ne postoje znanstveni dokazi za tezu o genetski uvjetovanoj nižoj inteligenciji Afroamerikanaca te kako se “oklijevanje akademske zajednice da otvoreno raspravlja o ovim bremenitim pitanjima”, odnosno razlikama između grupa, koristi za osiguravanje “retoričkog pokrića za mrzilačke ideje i stare rasističke tračeve.”

Problem je i Sesardićevo parcijalno navođenje činjenica o odnosu rase i šansi za upis na studij, što također kreira neistinitu i iskrivljenu sliku o rasnim odnosima.

Stoga se sadržaj intervjua zaista može smatrati poticanjem diskriminacije, govorom mržnje, pa i rasizmom.

Novinarsko Vijeće časti ističe da nije sama po sebi sporna objava intervjua sa Sesardićem, odnosno u iznošenju njegovih stavova. Problem je činjenica da njegovi navodi nisu dovoljno osporeni sa strane novinara Dina Brumeca, koji je vodio intervju. Iako jest postavio potpitanje koje ukazuje na to da bi međurasne razlike mogle biti uzrokovane i povijesnim naslijeđem diskriminacije, nije naveo postojanje znanstvenih mišljenja uglednih znanstvenika suprotnih Sesardićevima, koja relativiziraju ili potpuno negiraju njegove stavove, pa čak ih smatraju i rasističkim, nego je tek odvratio da postoje “neki neistomišljenici”.

Sesardić u intervjuu iznosi i stav kako ustaški pozdrav “Za dom spremni” ne predstavlja poziv na nasilje, a da bi njegova zabrana na temelju toga što bi se mogao kvalificirati kao “govor mržnje” dovela do toga da bi “sloboda govora bila ozbiljno ugrožena”. Novinar ni ovaj stav nije ni na koji način relativizirao ili osporio.

Nadalje, intervju nije popraćen nikakvom ogradom od izrečenih stavova. Naročito je skandalozno što je takav intervju uredničkom odlukom plasiran na naslovnicu vrlo čitanog dnevnog lista, što znači da je vrlo problematičnim porukama osigurana iznimna vidljivost i legitimitet, što zasigurno utječe na njihovo prihvaćanje u javnosti. Takva novinarska i urednička praksa vrlo je štetna za društvo, kao i za samu novinarsku profesiju.

MOŽDA ĆE VAS ZANIMATI: Poznati informatički stručnjak: Policajac Marko Smažil koji je ubio Mihaelu Berak bio je loše obučen

Obrazloženje glavnog urednika Večernjeg lista Dražena Klarića te urednika nedjeljnog izdanja Roberta Bubala kako “kontroverzni sadržaji nedjeljnih intervjua nisu novost” i kako su drugi sugovornici iznosili stavove poput onog da “Hrvati ne zaslužuju državu” ili da je “medicina pobijedila Boga” nisu uvjerljivi. Tu je, naime, riječ o vrijednosnim prosudbama, političkim stavovima i osobnim mišljenjima koja u društvenom kontekstu ne potiču na rasizam ili diskriminaciju. Ni rečenica iz uredničkog očitovanja kako Sesardićevu rečenicu “kad me netko zbog mog stava između IQ-a crnaca i bijelaca nazove rasistom, zaključujem da se sam diskvalificirao za smislenu diskusiju” smatraju “obrambenom pozicijom koju ne možemo prihvatiti kao širenje mržnje” na bilo koji način ne osporava navedeno. Uredništvo je pri objavi ovakvog intervjua trebalo biti opreznije, bolje se pripremiti i mnogo se jasnije ograditi od izrečenog nego li što je to ne pretjerano izraženo uradio novinar, kako Večernji list ne bi legitimizirao i normalizirao diskriminatorne stavove.

Vijeće časti smatra da su ovakvom objavom intervjua s Nevenom Sesardićem prekršena Opća načela i članci 5., 6., 13., 25. i 28. Kodeksa časti hrvatskih novinara.

Opća načela: Pravo na točnu, potpunu i pravovremenu informaciju (…) U svom su radu novinari dužni braniti ljudska prava, dostojanstvo, slobode i vrijednosti, uvažavati pluralizam ideja i nazora

Članak 5.: Novinar je obvezan iznositi točnu, potpunu i provjerenu informaciju. On kritički prosuđuje izvore informacija i u pravilu ih navodi.

Članak 6.: Kada izvještava o temama o kojima postoje različita relevantna stajališta, a posebice kada se iznose optužujući navodi, novinar nastoji sva ta stajališta predstaviti javnosti.

Članak 13.: Novinari u svom djelovanju poštuju, štite i promiču temeljna ljudska prava i slobode, a osobito načelo jednakosti svih građana. Posebna se odgovornost očekuje kad se izvještava ili komentira prava, potrebe, probleme i zahtjeve manjinskih društvenih skupina.

Članak 25.: Urednici novinskih izdanja, radijskih i televizijskih programa, kao i elektroničkih publikacija koje objavljuju novinarske priloge, dužni su pridržavati se profesionalnih etičkih načela koja vrijede za sve novinare.

Članak 28.: Urednik odgovara za cjelokupnu tekstualnu, vizualnu i zvukovnu opremu novinarskog priloga. Oprema mora vjerno izražavati sadržaj novinarskog priloga.

U intervjuu novinara Dina Brumeca s Nevenom Sesardićem problematični su dijelovi koji se odnose na pitanje stvarne ili navodne razlike IQ-a između pripadnika bijele i crne rase, a koji obuhvaćaju znatan dio ukupnog intervjua. U nastavku citiramo najvažnije (ispušteni su dijelovi koji nisu suštinski): 

• Novinar Brumec postavlja sljedeće pitanje: “U svojem ste znanstvenom radu pokušali opovrgnuti znanstvenike koji kažu da ne treba razgovarati o tomu koliko su geni važni za objašnjenje razlika u psihologiji grupa, što u najkontroverznijoj varijanti uključuje razliku u inteligenciji između crnaca i bijelaca. Neki su vas neistomišljenici nazvali rasistom. Što kažete na optužbe da ste rasist?
• Bitni dio Sesardićeva odgovora glasi: “Uzmimo osobu A koja vjeruje da crnci imaju niži prosječni IQ od bijelaca i da je ta razlika dijelom genetski uvjetovana. Slijedi li iz toga da je A zao i moralno odbojan? Očigledno ne. Jer, prije svega, to što A vjeruje može biti istinito. Ali ako i nije istinito, to samo po sebi ne povlači da je A zastupao taj stav iz iracionalne predrasude prema crncima. Stoga ako osoba B nazove osobu A rasistom samo zato što je A iznio to svoje mišljenje o grupnim razlikama, B čini dvije logičke pogreške. Prvo, B skreće raspravu s predmeta spora (tj. A-ove tvrdnje) na irelevantno ocrnjivanje svog oponenta (argument ad hominem). I drugo, B svog oponenta pokušava oblatiti odioznom etiketom, ali bez navođenja ikakve potpore za tu svoju denuncijaciju. (…) Orwell je, pišući o verbalnoj inflaciji naziva “fašist” još 1942. konstatirao da se ta riječ toliko zloupotrebljavala da se na kraju svela na razinu obične psovke. Slično je i s rasizmom. Stoga kad me neko nazove rasistom, zaključujem da je taj čovjek sam sebe diskvalificirao za bilo kakvu smislenu diskusiju.”
• Nakon toga novinar Brumec postavlja pitanje: “U knjizi “Iz desne perspektive” pišete da je “nepobitna empirijska činjenica da u SAD-u postoji razlika od otprilike 15 poena između prosječne inteligencije bijelaca i crnaca”. No netko bi vas mogao pitati – dobro, čak i da je tako, zašto je to uopće bitno?
• Bitni dio Sesardićeva odgovora glasi: “(…)  ako se rasne nejednakosti već desetljećima smatraju jednim od centralnih političkih problema suvremenog svijeta, nije li onda logično da nas trebaju itekako zanimati mogući uzroci tih nejednakosti? Jedan od važnijih uzroka može, naravno, biti rasna diskriminacija. Ali ako želimo doznati istinu, ne možemo apriorno isključiti utjecaj i drugih faktora. S obzirom na neosporno veliki utjecaj inteligencije na poželjne životne ishode, ne bi li bilo iracionalno zažmiriti na ustanovljene rasne razlike u prosječnoj inteligenciji i praviti se kao da one ne postoje ili da su nebitne? Drugim riječima, zanimanje za rasne razlike u inteligenciji izravni je rezultat današnje sveopće opsjednutosti rasnim pitanjima, posebice nejednakostima. Problem nastaje zato što egalitaristička ideologija dopušta samo jedan odgovor (“Rasne nejednakosti isključivo su posljedica rasne diskriminacije i rasizma!”), a svako, makar i samo parcijalno objašnjenje koje se poziva na međugrupne psihološke razlike ili, ne daj Bože, gene, tretira se kao tabu tema. To je agitprop, a ne znanost.”
• Novinar na to pita sljedeće: “Iz vaše pozicije, što uzrokuje tu navodnu razliku u inteligenciji crnaca i bijelaca? Neistomišljenik će vam reći – nije ni čudno što će, nakon stoljeća ropstva u SAD-u, a zatim institucionaliziranog rasizma što je dovelo do siromaštva kod Afroamerikanaca, postojati razlike naprosto zato što je život bijelcima lakši.”
• Sesardićev odgovor glasi: “Većina relevantnih stručnjaka u anonimnim je anketama rekla da smatra kako su spomenute grupne razlike u IQ-u uzrokovane i genetskim faktorima. To je i moje mišljenje. A kad već spominjete institucionalni rasizam, treba naglasiti da dugi niz godina postoji i obrnuta rasna diskriminacija koja život crnaca čini lakšim, ponekad i poprilično lakšim u usporedbi s pripadnicima drugih grupa. Od brojnih primjera navest ću to da prema istraživanjima najuglednijih eksperata crnac u Americi danas ima znatno veće šanse biti primljen na studij na vodećim sveučilištima nego bijelac ili Azijat s istim, ili čak i dosta boljim akademskim kvalifikacijama. U svojim radovima već više od 20 godina pokušavam pokazati da u raspravi “geni ili okolina” znanstvenici manifestiraju ogromnu pristranost utoliko što često koriste i vrlo loše argumente da bi diskreditirali ideju da geni utječu na grupne razlike u ponašanju, a s druge su strane skloni ignorirati ozbiljne metodološke nedostatke u istraživanjima sa suprotnim, “poželjnim” zaključcima. Nedavno je tu tendenciju potvrdio i poznati harvardski genetičar David Reich, koji je u vrlo zapaženoj knjizi napisao: “Konsenzualno stajalište mnogih antropologa i genetičara preobrazilo se u ortodoksiju da su biološke razlike među ljudskim populacijama toliko male da ih u praksi treba zanemariti… i da proučavanje bioloških razlika među populacijama treba izbjegavati ako je ikako moguće”. Reich čak priznaje i intelektualno nepoštenje: “Mi smo bili skloni zamućivati diskusiju”, pozivajući se na neke tvrdnje koje su bile “pažljivo formulirane tako da namjerno sakriju mogućnost znatnih bioloških razlika među populacijama”. Antihereditarijanska ortodoksija bila je zacementirana desetljećima, ali Reichovi i slični recentni komentari pokazuju da se konačno javljaju pukotine u tom konsenzusu bez pokrića.”
• Novinar ne komentira ovaj Sesardićev odgovor te je to i kraj rasprave o ovoj temi u intervjuu, odnosno on se nastavlja drugim temama.

Kao primjere stavova uglednih znanstvenika koji su potpuno suprotni Sesardićevim, a ponekad slične stavove štoviše smatraju pseudoznanstvenim izgovorima za rasizam, možemo navesti sljedeće:

• Primjerice, izvještaj radne grupe Američkog udruženja psihologa “Inteligencija: Poznato i nepoznato” iz 1995. ističe: “IQ rezultati Afroamerikanaca dugo su vremena prosječno iznosili oko 15 stupnjeva niže od onih bijelaca, s odgovarajuće nižim rezultatom na testovima akademskih postignuća. Posljednjih godina se na tim testovima jaz znatno smanjio. Moguće je da se smanjio i diferencijal na IQ rezultatima, ali to još nije jasno utvrđeno. Uzrok tog diferencijala nije poznat (…)”. Navodi se čitav niz mogućih objašnjenja, od kojih po autorima ni jedno ne zadovoljava, a potom se referira i na genetiku  – “Još je i manje empirijske potpore za genetsku interpretaciju. Ukrako, u ovom trenutku nema adekvatnog objašnjenja diferencijala između prosjeka IQ-a bjelaca i crnaca”.

Izvještaj sadrži i sljedeći pasus: “Uslijed činjenice da su tvrdnje o etničkim razlikama (po pitanju inteligencije) u prošlosti često bile korištene u svrhu racionalizacije etničke diskriminacije, sve take tvrdnje moraju biti podvrgnute vrlo pomnom ispitivanju. Ipak, razlike između grupa nastavljaju biti predmet intenzivnog interesa i rasprava. Postoje mnogi razlozi tog interesa: neki su pravni i politički, neki socijalni i psihološki. Između ostalog, činjenice o grupnim razlikama mogu biti relevantne što se tiče potrebe (i učinkovitosti) programa afirmativne akcije.

• Sesardić citira knjigu harvardskog genetičara Davida Reicha kako bi podupro tezu da je proučavanje bioloških razlika među skupinama opravdano. Međutim, Reich je 23. ožujka 2018. u New York Timesu objavio članak naslovljen “How Genetics is Changing our Understanding of ‘Race'”.

(https://www.nytimes.com/2018/03/23/opinion/sunday/genetics-race.html). Taj je članak napisan na temelju Reichove knjige “Who We Are and How We Got Here: Ancient DNA and the New Science of the Human Past” te sadrži tvrdnje vrlo slične ili istovjetne onima koje Sesardić citira, o štetnosti zanemarivanja proučavanja genetski uvjetovanih razlika među različitim ljudskim populacijama. Međutim, Reichov članak sadrži i vrlo oštru kritiku stajališta novinara Nicholasa Wadea i molekularnog biologa Jamesa Watsona, koji tvrde da Afrikanci genetski nemaju sklonost radu (Wade) ili da genetski faktori uzrokuju nižu inteligenciju Afrikanaca u odnosu na Europljane. “Drugi primjer je James Watson, znanstvenik koji je 1953. suotkrio strukturu DNK i koji je 2007. bio prisiljen otići u mirovinu s pozicije čelnika (institucije) Cold Spring Harbor Laboratories nakon što je u intervjuu – bez ikakvih znanstvenih dokaza – ustvrdio kako istraživanje sugerira da genetski faktori doprinose nižoj inteligenciji Afrikanaca u odnosu na Europljane. (…) Ono što tvrdnje dr. Watsona i g. Wadea čini tako podmuklim je da započinju s preciznim opservacijama kako mnogi akademici neplauzibilno negiraju mogućnost prosječnih genetskih razlika među ljudskim populacijama, a potom završavaju s tvrdnjom – bez dokaza – kako znaju što su te razlike te da one odgovaraju rasističkim stereotipovima. Oni koriste oklijevanje akademske zajednice da otvoreno raspravlja o ovim bremenitim pitanjima kako bi osigurali retoričko pokriće za mrzilačke ideje i stare rasističke tračeve. Ostavljamo vakuum koji popunjava pseudoznanost, što je rezultat mnogo gori od ičega što bismo postigli govoreći otvoreno. (…). Važno je da se suočimo s bilo čim što znanost otkrije bez prejudiciranja rezultata i s pouzdanjem da ćemo biti dovoljno zreli da se nosimo s bilo kakvim rezultatima. Argumentiranje da nisu moguće supstancijalne razlike među ljudskim populacijama će samo poticati rasističku zloupotrebu genetike koju želimo izbjeći”.

MOŽDA ĆE VAS ZANIMATI: Odvjetnik “plakao” kod Ilije Jandrića: Pa mi hajdukovci imamo PTSP zbog lošeg suđenja

Vrlo opsežan članak koji sadrži niz podataka o znanstvenom suprotstavljanju Sesardićevim stavovima objavljen je 2018. godine u Guardianu: https://www.theguardian.com/news/2018/mar/02/the-unwelcome-revival-of-race-science.

U tom se tekstu između ostalog navodi kako je na tvrdnje Nicholasa Wadea da koncept “rase” odgovara bitnim biološkom razlikama, kako se ljudski mozak razvijao drugačije od rase do rase, kako to podupire razlike u rezultatima IQ-testova, čak 139 vodećih svjetskih genetičara i teoretičara evolucije poslalo protestno pismo New York Timesu.

Ističe se kako je u Južnoafričkoj Republici u doba apartheida koncept o različitim intelektualnim potencijalima različitih rasa korišten za opravdavanje bjelačke vlasti nad Afroamerikancima.

Dok je evolucionarni biolog Steven Pinker ustvrdio kako su židovi Aškenazi prirodno inteligentniji, Harry Ostrer, voditelj istraživanja ljudske genetike na Njujorškom sveučilištu, ustvrdio je su takvi stavovi “loša znanost – ne zato što su provokativni, nego zato jer je to loša genetika i loša epidemiologija”.

Tekst, na primjer, sadrži podatak da se između 1984. i 1998. godine, dakle u 14 godina, rezultat IQ-testova kenijske djece povećao za 26 bodova, što pokazuje da nije riječ o genima, nego o utjecaju poboljšanja prehrane, zdravlja i obrazovanja roditelja.

Što se tiče Sesardićevih stavova prema kojima u Sjedinjenim Državama “crnac ima veće šanse biti primljen na studij nego bijelac ili Azijat s istim ili čak boljim kvalifikacijama”, ponovo je riječ o vrlo parcijalnom navođenju podataka.

Prema jednom istraživanju iz 2013. (http://cew.georgetown.edu/wp-content/uploads/SeparateUnequal.FR_.pdf), 47 posto Afroamarikanaca koji postižu rezultat veći od 1,000 na ATC/SAT-testovima koji služe kao mjerilo pri upisu na studij taj studij i završava, u usporedbi sa 68 posto bijelaca. Relevantna istraživanja pokazuju izuzetno važan utjecaj klasnog položaja na akademski uspjeh.

Između 1995. i 2009. godine se, na primjer, udio Afro- i Latinoamerikanaca koji su primljeni na 468 najelitnijih obrazovnih institucija čak i smanjio u odnosu na njihov postotak u populaciji.

Problematika politike pozitivne diskriminacije daleko je složenija od one koju navodi Sesardić. Isto vrijedi i za ukupan stav kako “obrnuta rasna diskriminacija život crnaca čini lakšim, ponekad i poprilično lakšim u usporedbi s pripadnicima drugih grupa”. Prešućeno je postojanje golemih rasnih razlika pa je primjerice 2019. prosječno afroameričko domaćinstvo zarađivalo 40 posto manje od prosječnog bjelačkog (https://endhomelessness.org/blog/homelessness-and-black-history-poverty-and-income/)”, stoji u odluci Vijeća časti Hrvatskog novinarskog društva.

Na slici: Poznati hrvatski filozof Neven Sesardić