Izbor kontroverznog Ivana Turudića za državnog odvjetnika zapravo je tužna i pomalo bizarna priča o Andreju Plenkoviću koji je došao na čelo države i HDZ-a kao zagovornik „europskih vrijednosti” i navodno žestoki borac protiv obavještajno- koruptivne hobotnice koju su personificirali „neotesani špijuni” Tomislav Karamarko i Milijan Brkić. Trebao se zatvoriti osmogodišnji ciklus Plenkovićeve vladavine da bismo se uvjerili kako je njegov „demokratski iskorak” bio samo zavodljiva fraza na putu prema osvajanju i učvršćivanju osobne vlasti i ostvarenju političkih ambicija bez obzira koliko to stajalo njegove podanike.

On će prihvatiti demokraciju i pravnu državu, ali samo do onog trenutka dok nije ugrožena njegova osobna vladavina i pozicije njegovih najvjernijih suradnika, koji nikada nisu stajali Bog zna kako u HDZ-ovoj izbornoj bazi, ali su svoj meteorski uspon mogli zahvaliti tome što je na njih ruku položio apsolutni vladara stranke i države.

Izborom Ivana Turudića kao HDZ-ovog kandidata za državnog odvjetnika Plenković samo potvrđuje, a to su često govorili i njegovi kritičari u HDZ-u kada su bili sigurni da ih nitko ne čuje, da su mu osobni interesi i ostvarenje megalomanskih političkih ambicija ispred općeg dobra. Turudić predstavlja sve najlošije što je HDZ baštinio u ovih gotovo 26 godina svoje vladavine. Nikada nije funkcionirao kao osoba od integriteta koja daje sve najbolje od sebe za pravdu i opće dobro, nego je u pravosudni sustav ušao kao HDZ-ov agent koji je po potrebi i nalogu svojih zaštitnika zastupao njihove interese koliko god to stajalo hrvatsku državu i njezine građane. Bila je to vezna trgovina. HDZ će gurati Turudića prema vrhu, a Turudić će pomagati „majčici stranci” i svim njezinim delikventima.

Ivan Turudić nije nikada trebao ni biti sudac jer on jednostavno nije čovjek kojemu se može vjerovati. Spada u one tipove ljudi koji mogu slagati bez ikakve grižnje savjesti, a to je pokazao na ispitivanju u Saboru. A onda se takav čovjek potrudi da i ono malo povjerenja prokocka.
Uvjeren sam da se Turudić sastajao s Mamićem i Josipom Rimac zato što im je želio pomoći, možda čak i na nagovor tadašnjih vodećih ljudi u HDZ-u jer su „kninska kraljica” i „izvršni dopredsjednik Dinama” tada bili velike zvijezde najveće političke stranke u Hrvatskoj. Uvjeren sam i u to da je bio u komunikaciji s Vladimirom Šeksom i da je često na njegov nagovor pokušavao usmjeriti neke sudske procese.

Jasno je kao dan da je na razne načine pomagao HDZ-u i da je po potrebi izvještavao vodstvo stranke što se događa u sudstvu i pravosuđu. Dok je bio predsjednik Županijskog suda u Zagrebu Turudić je više funkcionirao kao predsjednik HDZ-ove zajednice „sudaca i državnih odvjetnika” nego kao neovisni sudac kojemu je ostvarenje pravde ideal o kojemu razmišlja 24 sata.

Ali da i nije bilo HDZ-ova „guja u njedrima pravosuđa”, Turudić nije smio biti u sudačkom sustavu iz sasvim jednostavnog razloga – on se nikada nije ponašao kao sudac. Jer da je onda bi se klonio lošeg društva, polukriminalnog miljea, suspektnih kavica, višesatnih vožnji po Zagrebu s ozbiljnim prijestupnicima i terevenki sa skupim cigarama. Onaj tko izabere poziv suca vrlo dobro zna što time dobiva, ali u tom nepisanom društvenom ugovoru zna i čega se mora odreći. Za svakog savjesnog suca to ne bi morao biti neki problem jer bi se trebao samo suzdržati od druženja s kriminalcima i osumnjičenicima i suditi po svojoj savjesti. Turudićeva opravdanja najbolje pokazuju da je riječ o egoističnom čovjeku koji bi od ovog društva i države uzeo baše sve, a ne bi se odrekao ničega.

Nijedan sudac, pa čak i onaj najnižeg ranga, nema pravo na prijatelje kakve je imao Turudić. Ako su mu prijatelji iz polusvijeta bili draži od sudačkog poziva, onda je i za to postojalo elegantno rješenje jer nitko ne bi za njim plakao da je otišao iz pravosuđa.
To što Turudić kaže da su svi njegovi prijatelji i rođaci na kraju i osuđeni, ništa ne znači. Možda im je pomogao tako da su osuđeni na manje kazne zatvora nego što bi inače bili. Nije ni on bio svemoćan pa da može osloboditi i one za koje postoje ozbiljni dokazi da su počinili kazneno djelo i za koje je javnost uvjerena da su kriminalaci. Takvima se može pomoći da im se, na primjer, preko veze sredi manja kazna. U tom smislu sva ova Plenkovićeva opravdanja Turudića samo su krinka koja treba prikriti prave razloge zašto se odlučio za njega.

Plenković je zaista uvjeren da bi on trebao biti iznad zakona i da državni represivni aparat ne bi smio progoniti njega i njegove najbliže suradnike bez obzira na to jesu li oni prekršili zakon. Otud i silno protivljenje Europejca Plenkovića da europski istražitelji „češljaju” njegovu omiljenu ministricu Ninu Obuljen Koržinek. To se u Plenkovićevom imaginariju jednostavno ne smije ni pomisliti, a kamoli postati uobičajena praksa. Kao što se ne smije, ponavljam, dirati Krunoslava Katičića, njegovog prijatelja koji je trenutno glavni tajnik HDZ-a, zatim Marka Milića i još nekolicinu odabranih.

Plenković je vjerojatno u dogovoru s Vladimirom Šeksom zaključio da će takvu koncesiju moći dobiti od Ivana Turudića koji će sasvim sigurno „stisnuti” i nekog visokopozicioniranog HDZ-ovca, ali taj nikako ne smije biti premijerov izabranik. Drugi razlog zašto Plenković toliko gura Turudića leži u tome da njemu treba snažna institucionalna i osobna potpora u borbi protiv Zorana Milanovića. I sigurno mu u toj borbi Turudić može pomoći s obzirom na to da je i on osobno jako „napaljen” na Milanovića, a imat će i snažnu funkciju i zanimljivog materijala koje će pronaći u ladicama Državnog odvjetništva. Plenković je zbog svoje pozicije ovim potezom pokazao da je spreman na sve samo da bi zaštitio sebe, svoje prijatelje i stranku. Hrvatska je tek u drugom planu. Drugim riječima, Plenković želi Državno odvjetništo pretvoriti u poslušnu insituciju kao što je to postao Ustavni sud u koji je Vladimir Šeks instalirao svoje povjerljive kadrove.

Naravno da treba “istražiti” i predsjednika Zorana Milanovića i sve njegove čudne političke rukavce i meandre, ali za taj posao nikao ne može biti izabran Ivan Turudić koji je već unaprijed potpisao da Plenkoviću neće pasti ni dlaka s glave. Pred zakonom smo svi jednaki i nema izuzetaka ni za Plenkovića ni za Milanovića. A kada se tako postave stvari, onda je Turudić problem, a ne rješenje.

Foto: Hina