Predsjednik Zoran Milanović danas je ustvrdio da teze o njegovim vezama s Kovačevićem i Janafom pušta “misteriozni glasnogovornik” HDZ-a kojemu nije želio spomenuti ime.

“Te teze pušta glasnogovornik HDZ-a, koji je čovjek koji je za vrijeme rata huškao na Srbe u Hrvatskoj. Taj čovjek je i dalje glasnogovornik HDZ-a. Neću spomenuti njegovo ime, ali o njemu je pisao službeni glasnik Srpskog narodnog vijeća Novosti, pa neka Pupovac i Plenković vide što s njim”, rekao je predsjednik Zoran Milanović. Iako nije želio imenovati “glasnogovornika” HDZ-a, Teleskop ekskluzivno otkriva da je riječ o Andreju Rori kojeg Milanović sumnjiči da je napisao poznato priopćenje HDZ-a u kojem se gotovo eksplicitno dovode u vezu mutne radnje u Janafu i predsjednik države.

“Čim se u javnosti spomene JANAF, Zoranu Milanoviću počnu se tresti ruke. Problijedi. Lice mu se zgrči. Krene rafalno pucati po svima”, stoji među inim u priopćenju  HDZ-a kojeg je, ako predsjednik Milanović ima dobre informacije, sročio Andrej Rora.

Pronašli smo i tekst “Pupovčevih Novosti” na koji se poziva predsjednik Milanovića. U tekstu autor Hrvoje Šimičević optužuje Andreja Roru da je ratni huškač i ljubitelj ustaša. Tekst prenosimo u cijelosti.

“Andrej Rora, voditelj HDZ-ovog Odjela za medije, komunikacije i digitalne medije, devedesetih je godina pisao proustaške tekstove u listu Nezavisna Država Hrvatska. Kao urednik tjednika Panorama sustavno je promovirao NDH, dok je uređivanje sisačkog vojnog lista Hrvatski bojovnik koristio za objavljivanje huškačkih popisa i kućnih adresa više stotina građana srpske nacionalnosti. Rora je, k tome, u tjedniku Hrvatski bojovnik napisao reportažu iz logora Hrvatskog vijeća obrane, koja je po bešćutnosti iskazanoj prema zarobljenim srpskim civilima neusporediva s bilo kojim sadržajem tiskanim u hrvatskom medijskom prostoru.

Navedeni podaci omanji su fragment biografije HDZ-ovog prvog čovjeka za medije i komunikacije, kojeg je doveo Tomislav Karamarko, a zadržao sadašnji predsjednik HDZ-a i Vlade Andrej Plenković. Nemoguće je u jednom tekstu pobrojati sve skandalozne epizode u Rorinoj karijeri. Javnosti je poznat njegov uređivački doprinos ‘Motrištima’ i Dnevniku HRT-a u drugoj polovici devedesetih godina. Prije dolaska na javnu televiziju, Rora je od početka rata do 1997. godine kao vojni i civilni propagandist otpuštao neprispodobive količine političkog ekstremizma. Od svibnja do kolovoza 1992. obnašao je dužnost glavnog i odgovornog urednika Hrvatskog bojovnika, tjednika koji je u pet tisuća primjeraka tiskala Služba za informativno-psihološku djelatnost Zapovjedništva HV-a – Operativne skupine za Sisak i Baniju. Uredničku poziciju Rora je preuzeo kao glasnogovornik Zapovjedništva Operativne skupine.

Sukladno ciljevima nakladnika i radnom mjestu urednika, list je služio kao slaboumna ratna propaganda kakvu su upražnjavale sve zaraćene strane. Svjetonazorski, uz odobrenje Hrvatske vojske i Republike Hrvatske, bio je to proustaški bilten koji je zazivao pripajanje Bosne i Hercegovine Hrvatskoj te promovirao dehumanizaciju Srba. Sadržajno, međutim, ustašluk je bio najmanji problem. U maniri Slobodnog tjednika Marinka Božića, Rora je objavljivao popise ‘svih čedomira i hrvatskih izdajnika’, zajedno s njihovim kućnim adresama.

Huškačka kampanja najviše je bila fokusirana na sisačko i petrinjsko područje, a popisi su plasirani svega nekoliko mjeseci nakon likvidacija najmanje stotinu civila srpske nacionalnosti u Sisku. Identitete, kućne adrese i srbočetničke epitete Plenkovićev je zaposlenik objavljivao ‘u dogovoru s vojnim i policijsko-sigurnosno obavještajnim službama te organima civilne vlasti Republike Hrvatske’. Ponekad je kriterij za demonizaciju sugrađana bilo nekadašnje članstvo u Komunističkoj partiji, u nekim slučajevima navodna povezanost s pobunjenim Srbima, a najčešće tek ‘krivo’ prezime. Optužbe za terorizam i izdaju su ispisivane protiv običnih i poznatijih ‘neprijatelja Hrvatske’. Književnik i kulturni djelatnik Dragan Božić ostavio je, prema jednom od tekstova u Hrvatskom bojovniku, ‘smrdljive tragove nečovještva i širio smrad velikosrpske prijetvornosti’, dok je novinarka, publicistkinja i sudionica NOB-a Dara Janeković opisana kao ‘partizanska flojsa i zakleta Srbenda’.

Sisačke Srbe koji su ostali u tom gradu za vrijeme ratnih sukoba Rorin Hrvatski bojovnik sredinom 1992. godine naziva ‘tzv. lojalnim pravoslavcima’ koji ‘već godinu dana glume neutralnost, čekajući oslobodioce na tenkovima i bijelim konjima’. U višemjesečnoj huškačkoj kampanji, uredništvo tog lista pozvalo je i čitatelje da im prijave takve ‘pričuvne četnike’. Hrvate koji su provalili u srpske stanove Rorin tjednik upozorava da se vraćaju pravi vlasnici nekretnina. Apeliraju na pružanje otpora protiv ‘drske, bezlične gamadi’ kojoj ‘više ne smeta ni hrvatska zastava ni hrvatski grb ni hrvatski dinar’. ‘Četnici, Jugoslaveni i hrvatske izdajice ne mogu nam pobjeći ni u inozemstvo’ glasi naslov ‘istraživačkog’ teksta u kojem se navode prezimena više desetaka Siščana koji su ‘pobjegli’ u Sloveniju.

U listu u kojem se za Srbe koriste izrazi kao što su ‘ugroženi troprsti divljaci’, ‘cincarski ljigavi prevrtljivci’, ‘lojni Srbalji’ i ‘svetosavske protuhe’, nepotpisani autori pod Rorinim uredništvom objavljuju potom više stotina imena s adresama ‘čedomira i hrvatskih izdajnika’ iz cijele Hrvatske. Nakon gotovo svakog huškačkog napisa javljaju se prozvani pojedinci, prisiljeni da u strahu za život prisežu lojalnost Hrvatskoj u Rorinom tjedniku. S pokunjenim licima na fotografijama, pokazuju dokaze o ratnom putu u Hrvatskoj vojsci, hrvatskim supružnicima, bolovanju ili umirovljeničkom statusu. U svakom demantiju Andrej Rora i suradnici pravdaju se da su neistinite i po život opasne napise temeljili na obavještajnim podacima HV-a.

Po izvoru informacija, uskoj suradnji s hrvatskim tajnim službama i brojnim nepotpisanim tekstovima, Hrvatski bojovnik bio je vjerna preslika spomenutog tjednika Marinka Božića. Jedino ih je razlikovala činjenica da Rora uređuje list Hrvatske vojske u Sisku, gdje je hrvatske zapovjednike kasnije samo smrt spasila od sudskih postupaka za ratne zločine nad lokalnim civilima. U intervjuu naslovljenom ‘Bjež’te psine preko Drine’ urednik i autor Andrej Rora snatri o Velikoj Hrvatskoj s Ekremom Mandalom, zapovjednikom Handžar divizije, nazvane po zloglasnoj ustaškoj jedinici. ‘Javnost u Sisku je dobro upoznata s vašim ratnim uspjesima’, konstatira na jednom mjestu Rora. ‘Samo mrtav četnik je dobar četnik’, kaže u međuvremenu preminuli Mandal, kojeg su dvijetisućitih pojedini suborci optužiti za sudioništvo u pljački imovine i masovnim ubojstvima nevinih građana Siska.

Za potrebe Hrvatskog bojovnika Rora je osobno posjećivao ratišta, fotografirajući se s automatskim oružjem na područjima koja su osvojile hrvatske jedinice. U jednoj reportaži iz svibnja 1992. opisuje ‘nekoliko dana s braniteljima Herceg-Bosne’ i odlazak u improvizirani logor HVO-a. ‘Zarobljeni novogradski četnici smješteni su u sportskoj dvorani u Odžaku. Ozračje kužno, bez aeracije, mirisi fukare, nečisti i serbske zlosti. Prava bjesomučna gomila’, navodi u tekstu opremljenom fotografijom ‘srpskih ekstremista’. Rora primjećuje da se jedan hrvatski vojnik grli sa srpskim zarobljenikom, ‘ostarjelim čičom koji mu psećim pogledom i plačnim glasom objašnjuje da nije ništa skrivio’. Autor zbog prizora kudi svoje domaćine. Kaže da ‘Bosanskoposavski Hrvati, a napose Muslimani, još uvijek pate od sindroma ‘komšiluka’ i ‘vjekovnog suživota”. ‘Mi iz Hrvatske smo već previše takvih fora popušili’, zaključuje, pokazujući svojim čitateljima kroz razgovor s jednim zarobljenikom kako se tretiraju ‘četnici’. Mladić mu, među ostalim, kaže da duboko prezire Slobodana Miloševića, a Rora piše: ‘Ne slušam ga više, a u sebi mislim ‘Jebem ti mater pokvarenu.”

Improvizirani logor iz Rorine reportaže, u kojoj zarobljenike naziva ‘četnicima’, ‘srpskim ekstremistima’, ‘cincarima’ i ‘lojalnim Srbendama’, našao se u više optužnica tužiteljstva BiH protiv pripadnika HVO-a zbog mučenja, ubijanja i silovanja civila srpske nacionalnosti. Autoru teksta, koji je svoje domaćine prekoravao zbog blagog tretmana zarobljenika, ovakvi su degutantni napisi označili početak karijernog uzleta, što i ne treba čuditi. Rora je, sjetimo se, uređivao novine i objavljivao tekstove ‘u dogovoru s vojnim i policijsko-sigurnosno obavještajnim službama te organima civilne vlasti Republike Hrvatske’. Prije etabliranja u medijskoj i političkoj srednjoj struji, još je nekoliko godina nakon Hrvatskog bojovnika širio simpatije prema NDH po najopskurnijim tiskovinama. Godine 1996. objavio je seriju feljtona u časopisu Nezavisna Država Hrvatska, koji je iz emigracije u Zagreb preselio Srećko Pšeničnik, zet Ante Pavelića. Predstavljen kao student i urednik biblioteke ‘Znameniti Hrvati islamske vjere’, seriju feljtona je počeo objavljivati 10. travnja 1996., mjesec dana nakon što je u istom listu Zlatko Hasanbegović ustaše nazvao mučenicima i šehidima. U tekstu prepunom pohvalnih epiteta za potpredsjednika vlade NDH Džafer–bega Kulenovića, Rora piše o borbi Hrvata i bosanskih muslimana za Pavelićevu tvorevinu. ‘Ta zajednička borba nije ni danas prestala, niti će prestati dok ne bude završena s uspjehom za kojim svi mi Hrvati težimo. A kad polučimo uspjeh i ponovno budemo imali svoju državu, vjerujem da ćemo kod njezine izgradnje pristupiti s puno više iskustva i opreza, a u želji da ostvarimo ono što je najkorisnije za cjelokupni hrvatski narod’, napisao je Rora, zazivajući Hrvatsku do Drine.

Paralelno sa suradnjom u časopisu NDH, aktualni voditelj HDZ-ovog Odjela za medije i komunikacije bio je novinar, a potom i glavni urednik tjednika Panorama, u kojem su razmjeri promocije NDH bili usporedivi jedino sa sadržajem Pšeničnikovog lista. Početkom 1996., primjerice, Rora počinje tiskati feljtone iz ‘monumentalnog historiografskog projekta’ o ustašama i NDH koji je inicirao publicist Ivan Krtalić. U projektu pod nazivom ‘Ustaše njima samima’, Panorama je svaki tjedan objavljivala tekstove i izjave ideologa kvislinške tvorevine. Pavelića se, među ostalim, tamo nazivalo učiteljem života, veličali su se Jure Francetić i Maks Luburić, a promovirale publikacije poput knjige Vladimira Cicka ‘Zadnji dani zapadno-evropske demokracije’ u kojoj se Hitlera naziva ‘preporoditeljem njemačkog naroda’, dok su Židovi ‘izvor svega zla na svijetu’. Sve se to objavljuje bez uredničke ograde koja bi trebala biti neizostavna ako se ovakve teme daju na uvid javnosti. Dapače, ustaška propaganda u više je navrata popraćena Krtalićevom ideološkom pristranošću.

Nema nigdje spomena o ustaškoj odgovornosti za rasne zakone i genocid nad Srbima, Romima i Židovima. Ovdje, naime, ustaše pišu o ‘sebi samima’, i to ne samo kroz skicirani serijal tekstova. Jedan od Rorinih kolumnista je Ivo Rojnica, ustaški dužnosnik za kojeg se tada znalo da je potpisivao rasističke naredbe protiv Židova i Srba. Intervjuira se, u ležernom nekritičkom stilu, i Ivan Kokić, Pavelićev časnik i tobožnji kandidat za poglavnikovog nasljednika koji je 1945. zbrisao u Australiju. Kroz tjednik u kojem je zamjenik glavnog urednika bio čuveni televizijski novinar Goran Milić, Rora nastavlja s veličanjem Herceg-Bosne, što kroz izjave pojedinaca iz Hrvatske, što kroz intervjue koje je notorni Smiljko Šagolj vodio s političko-vojnim rukovodstvom te tvorevine, onim pojedincima koji će u Haagu biti osuđeni za udruženi zločinački pothvat u BiH.

Dominikanac i svećenik Vjekoslav Lasić kazao je u jednom tekstu da ‘muslimanska nacija ne može postojati’ jer su ‘oni po krvi Hrvati muslimanske vjeroispovijesti’. ‘Najveća tragedija je u tome što im je omogućeno da budu narod i to konstitutivan’, poručio je Lasić nedugo nakon zaključenja sporazuma u Daytonu. Lasića pronalazimo i u afirmativnoj reportaži s mise za Antu Pavelića u Palmotićevoj ulici u centru Zagreba, koja se do danas održava na obljetnicu njegove smrti. Oba teksta s dominikancem pisao je Velimir Bujanec, tada otvoreni neonacistički nasilnik i ‘časnik za promičbu’ Pavelićevog Hrvatskog oslobodilačkog pokreta.

S takvim uređivačko-novinarskim saldom Rora ubrzo dolazi na HRT. Prema tadašnjim medijskim izvještajima, doveo ga je Miljenko Manjkas, koji je nakon rada u Tuđmanovom uredu preuzeo informativu na javnoj televiziji. Manjkas i Rora predvodili su veći kadrovski paket sastavljen od mladih novinara koji su na javnoj televiziji u drugoj polovici devedesetih preuzeli ključne emisije, uspostavivši novu, dodat neviđenu razinu HDZ-ove propagande. Uz središnji Dnevnik, Rora je uređivao i ‘Motrišta’, emisiju koja će u popularnoj kulturi ostati zapamćena kao blistava metafora bestidnog režimskog žurnalizma. Među dotad nepoznatim pojedincima koji su u ‘Motrištima’ napravili prve konkretnije novinarsko-uredničke korake bila je i Mirjana Hrga. Nakon dugogodišnje karijere u novinarstvu, nedavno je postala posebna savjetnica predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović za strateške politike, odnose s Hrvatskim saborom i Vladom Republike Hrvatske.

Nakon nekoliko godina rada na javnoj televiziji, Rora prelazi na Novu TV i pokreće ‘Istragu’, emisiju koja se do danas redovno svrstava u primjere najužasnijeg huškačkog novinarstva. Jednako užasan je i dokumentarno-igrani serijal ‘Jugoslavenske tajne službe’ koji je 2012. napravio s Manjkasom i Obradom Kosovcem. Sadržaj tog dokumentarca za koji je Rora napisao scenarij možda se svidio Tomislavu Karamarku. Prije pet godina angažirao ga je u HDZ-u. Kampanja za tadašnje parlamentarne izbore označila je početak novog vala neoustaškog revizionizma i antisrpske histerije kakvu je Rora kao urednik promovirao u Hrvatskom bojovniku, Nezavisnoj Državi Hrvatskoj i Panorami. Nakon sukoba Karamarka i Milijana Brkića, Rora preživljava kadrovske čistke tadašnjeg predsjednika HDZ-a i dočekuje novog, Plenkovića. Tako danas cijeli jedan odjel u HDZ-u ‘umjerenog’ Andreja Plenkovića vodi nekadašnji ratni huškač i ljubitelj ustaša”,