Krunislav Olujić prijeteći najavio: Znam puno toga o Plenkoviću što nije dobro. Možda o tome progovorim na “Yutelu”

Krunislav Olujić prijeteći najavio: Znam puno toga o Plenkoviću što nije dobro. Možda o tome progovorim na “Yutelu”

Nekadašnji visoki pravosudni dužnosnik Krunislav Olujić prometnuo se u jednog od najoštrijih kritičara premijera Andreja Plenkovića. Malo tko na hrvatskoj javnoj sceni koristi tako teške riječi kada govori o predsjedniku Vlade, javlja Novi list.

– Andrej Plenković razočarao je veliki broj ljudi. Ja sam, istina, imao rezerve prema njemu i kada je preuzimao vodeću poziciju u HDZ-u, smatrajući da joj nije dorastao.

Klasičan autokrat

Što ste tada znali o njemu?

– Jako puno, a dio toga, što za njega nije nimalo dobro, uopće ne namjeravam govoriti javno. Eventualno ako bi me pozvali na Plenkovićev Yutel, da ne kažem HTV, ali tamo sam, kako me je obavijestila jedna njihova urednica, zabranjen. Uglavnom, znam zaista dosta o Plenkoviću i o Plenkovićima i njihovom podrijetlu na otoku Hvaru, u Svirču. Zbog toga osobno od Plenkovića nisam ništa očekivao, ali ljudi oko mene jesu i to zato što je djelovao kao europski uglađen i odmjeren političar. Plenković je, tako se procjenjivalo, trebao predstavljati pravo osvježenje u odnosu na prethodnog predsjednika HDZ-a Tomislava Karamarka. Već tada sam ja polemizirao s ljudima i tumačio im tko je Plenković i da ne zaslužuje naše povjerenje. I evo, danas ti isti s kojima sam se »svađao« u vezi s Plenkovićem, dolaze mi i ispričavaju mi se tvrdeći da su bili u zabludi. Nije im, kažu, jasno da se u ovo pretvorio. A zapravo je on jednak kakav je bio i prije pet godina. On je čovjek koji je u 41. godini odjednom otkrio svoju ljubav prema Hrvatskoj i Franji Tuđmanu i ušao u HDZ. No, što se toga tiče on nije moj problem, ja sam HDZ napustio još u vrijeme Karamarka, nakon stegovnog postupka Jadranki Kosor kojoj sam bio branitelj. Nažalost, unatoč svojoj najavi, Plenković nije promijenio HDZ, a još manje Hrvatsku. Plenković nije demokrat nego klasičan autokrat i zagovornik načela jedinstva, a ne trodiobe vlasti.

Ako je premijer doista pobornik jedinstva vlasti, onda on upravlja pravosuđem. Plenković stalno negira da ima bilo kakav utjecaj na rad pravosudnih institucija.

– Ma, naravno da ima utjecaj. Sjetite se kako je samo osobno, u nazočnosti tadašnjeg glavnog državnog odvjetnika Dinka Cvitana, najavio kazneni progon Tomislava Sauche i drugih, a zbog lažiranih putnih naloga. Bilo je to potpuno nespojivo s dužnošću predsjednika Vlade, nije to bila nikakva Ustavom i zakonima dopuštena suradnja izvršne i pravosudne vlasti.

Ne može se, međutim, zanemariti Plenkovićeve argumente da je njegov HDZ ipak osuđen i da se pravosuđe bavi nizom dužnosnika te stranke. Te činjenice ne sugeriraju da predsjednik Vlade strogo drži pod nadzorom pravosuđe.

– Kad je riječ o presudi HDZ-u, Plenković negira da on ima išta s predsjednicima stranke prije njega, Ivom Sanderom, Jadrankom Kosor i Tomislavom Karamarkom. Plenković praktično tvrdi da između Tuđmana i njega nije bilo nikoga, da je on izravan nastavljač Tuđmana. Osim toga, ta je presuda posljedica politike nulte tolerancije prema korupciji koju je kao premijerka uvela Jadranka Kosor, ona je, odmakom od svih pravosudnih institucija, omogućila procesuiranje HDZ-a i više stranačkih dužnosnika.

Krunislav Olujić je u jako dobrim odnosima sa Zoranom Milanovićem i Stipom Mesićem

Da, ali da Plenković kontrolira Vrhovni sud sigurno bi im naložio da usvoje žalbu HDZ-a na presudu u slučaju Fimi Media, a, kako znamo, tu su žalbu oni odbili.

– Jednostavno to on nije mogao napraviti. Kaznena odgovornost HDZ-a, kao pravne osobe, izvlači se iz odgovornosti predsjednika stranke Ive Sanadera kao fizičke osobe. Sanader je osuđen za zlouporabu položaja i ovlasti i pribavljanje određene protupravne imovinske koristi sebi, ali i HDZ-u kojem je bio na čelu. To u potpunosti povezuje Sanadera i HDZ, neodvojiva je odgovornost predsjednika i stranke. Stoga da je usvojena žalba HDZ-u, morao bi i Sanader biti oslobođen, cijela bi pravna konstrukcija u tom slučaju pala, a to se ipak nije smjelo dogoditi. HDZ je uplatio u državni proračun novčanu kaznu, ja to ocjenjujem priznanjem krivnja, pa možda i, nadam se, odustanu od pokretanja postupka pred Ustavnim sudom. Svaka odluka Ustavnog suda, nakrcanog Šeksovim i Plenkovićevim spavačima, u prilog HDZ-a, značila bi i uspjeh ustavne tužbe Ive Sanadera. Time bi se HDZ izložio daljnjem prijekoru javnosti.

Prašina u oči​

Nije samo ova presuda u pitanju. Neki dan smo, primjerice, doznali da se USKOK bavi zagrebačkim županom Stjepanom Kožićem, koji je pobijedio na izborima kao kandidat HDZ-a. Plenkoviću to sigurno nije drago, ali Kožić se nalazi pod istragom. Da je premijer toliko moćan i, kao što vi govorite, voljan utjecati na pravosuđe, onda bi spriječio tu istragu.

– Rado bi on to spriječio, ali time bi sebi nanio veliku političku štetu.

Želite reći da je mogao, ali nije htio onemogućiti tu i slične istrage kojih su predmet ljudi iz HDZ-a ili povezani s tom strankom?

– Ne, nije mogao i nije smio.

Onda Plenković ipak nije svemoguć, kakvim ga vi prikazujete.

– Riječ je o tome da je ta stvar s Kožićem iscurila u javnost, objavljena je u medijima i ta činjenica ipak ograničava Plenkovića. On, naime, voli za sebe tvrditi da poštuje demokratski poredak i načelo diobe vlasti, dakle samostalnost i neovisnost pravosudnih tijela u funkciji kaznenog progona. Premda je notorna istina da su aktualna glavna državna odvjetnica i najveći dio sastava DORH-a potekli iz političke nomenklature HDZ-a i da postupaju na mig izvršne vlasti s Markovog trga.

Nije to baš uvjerljivo. Svako malo čuje se da se DORH bavi nekim HDZ-ovcem, a Plenković ništa ne čini da to spriječi, iako bi, tvrdite, mogao.

– Tih postupaka naprosto mora biti. Cijelo je društvo premreženo korupcijom, pa nije moguće izbjeći da se pojedine aktere procesuira. Uzmite samo za primjer prošlu Plenkovićevu vladu, iz koje je sedam, osam ministara otišlo jer su u javnosti bili percipirani kao upleteni u neke nezakonitosti. Plenković ih je branio do posljednjeg trenutka, odrekao se usluga tih ministara tek kada je bio stjeran u kut. Ministar unutarnjih poslova, ravnatelj policije, USKOK, PNUSKOK, Državno odvjetništvo, sve su to dijelovi »hobotnice« vezane za izvršnu vlast, konkretno za lik Andreja Plenkovića. Ali, ne može niti on ignorirati percepciju javnosti, samoubilački bi bilo kada bi Plenković do kraja ostao uz te osobe o kojima govorimo. Zna Plenković čuvati sebe, pa kapitulira kada to mora. Obično su bacanje prašine u oči premijerove tvrdnje da su postupci protiv njegovih suradnika dokaz da je pravosuđe neovisno, lišeno bilo kakvog političkog utjecaja.

Posljednjih godina raširen je taj doživljaj pravosuđa kao jednog od najvećih hrvatskih problema.

– U drugoj polovici devedesetih proveden je postupak reimenovanja svih pravosudnih dužnosnika i tada je slomljena kralježnica hrvatskog pravosuđa. Konceptu hrvatskog pravosuđa, za koji sam se ja zalagao, protuteža je bio koncept HDZ-ovog pravosuđa, u kojem se suci nisu birali po kriteriju stručnosti, neovisnosti i dostojnosti nego stranačke pripadnosti.

Jeste li vi tih godina bili prisutni negdje gdje se govorilo da pravosuđe mora biti HDZ-ovo?

– Naravno, osobno sam svjedočio tome. Sam sam postavljen za predsjednika Vrhovnog suda s tezom da moram provoditi jedinstvenu državnu politiku, onu koju su utvrđivali Franjo Tuđman i Predsjedništvo HDZ-a. Odbio sam takav pristup i zato sam i završio kako jesam, smijenjen sam.

U trenutku imenovanja rečeno vam je da ćete morati provoditi državnu politiku?

– Ne odmah, kasnije tijekom obnašanja dužnosti predsjednika Vrhovnog suda. Suočavao sam se sa stvarima potpuno suprotnim ideji približavanja hrvatskog pravosuđa standardima europskog. Pravosuđe se nastojalo instrumentalizirati u dnevnopolitičke svrhe, kadrovska politika dodirnula je dno. Tada su udareni temelji pravosuđa kakvo danas imamo. Već skoro 25 godina ono je jedan zatvoren kastinski sustav koji se samoreproducira. Nakon što je Hrvatska pristupila Europskoj uniji i pritisak izvana popustio, zaključilo se da se može raditi što se hoće i sve je ovo o čemu pričamo izašlo na površinu. Koincidiralo je to Plenkovićevim mandatom predsjednika HDZ-a i Vlade. U Hrvatskoj još uvijek sude ljudi koji su imenovani u drugoj polovici devedesetih, a puno je po sudovima i njihovih, bračnih i izvanbračnih, sinova i kćeri, lako je to prepoznati po prezimenima. Često zato izvršna vlast i ne mora direktno intervenirati, ti suci već znaju dobro što se od njih očekuje.

Ako u pravosuđu dominiraju ljudi postavljeni devedesetih i njihovi potomci, onda je pravosuđe nepopravljivo.

– Nepopravljivo. Unatoč tome što je jedan od glavnih razloga iseljavanja iz Hrvatske upravo negativna percepcija pravosuđa. Vladavina prava uopće ne funkcionira, hrvatsko pravosuđe je, po percepciji, jedno od najkorumpiranijih u Europi, u njemu caruje nepotizam i mlađi ljudi nam odlaze van, a strani kapital slabo stiže u Hrvatsku.

Olujić tvrdi da zna nešto o Plenkovićevoj obitelji

Radikalni rezovi

Vi ste baš fatalist, tvrdite da je nešto loše i da neće biti bolje.

– Apsolutno, tako je. Potreban je radikalan rez, a za njega nema volje u politici, pogotovo ne u HDZ-u, kreatoru ovakvog pravosuđa. Andrej Plenković, koji sebe smatra jedinim zakonitim nasljednikom Franje Tuđmana, nije spreman provesti reformu pravosuđa i sve se svodi na kozmetičke zahvate.

Što bi bili ti radikalni rezovi koji bi potaknuli ozdravljenje pravosuđa?

– Protivnik sam sudačkih dužnosti na mandat, pristaša sam trajnosti sudačke dužnosti. Ali, nisam za stalnost sudova. Devedesetih je pobijedila koncepcija predsjednika Vrhovnog suda Milana Vukovića da ustroj sudbene vlasti mora pratiti administrativnu podjelu Hrvatske, Tuđman je to objeručke prihvatio. Tako smo došli do ogromnog broja općinskih sudova i imamo 21 županijski umjesto 10 do 14 okružnih sudova. Smatra se da svaka županija mora imati svoj sud, što je i lokalnim političkim moćnicima omogućilo utjecaj na sudove. Svaki župan želi imati svog predsjednika županijskog suda i predsjednika općinskog suda u sjedištu njegove županije.
Radikalan rez bio bi ukidanje sudova i time bi prestala dužnost mnogim sucima. Potrebno je ustrojiti sudske kotareve i okruge, koji se ne bi poklapali s administrativnim granicama općina, gradova i županija. Na taj bi se način smanjio broj postojećih sudaca i otvorio prostor za imenovanje novih. Valjalo bi opet razmisliti o smislenosti Visokog kaznenog suda, a zalažem se i za micanje Ustavnog suda s političke i pravne pozornice. Najveći dio njihovih nadležnosti ustavnim zakonom treba prebaciti Vrhovnom sudu, koji bi imao građanski, kazneni i ustavnosudski odjel.
Vrhovni sud mora stvarno postati najviša sudska instanca u državi. Danas se Ustavni sud, što je protuustavno i protuzakonito, doživljava najvišim hrvatskim sudom, a njegov predsjednik čelnom osobom sudbene vlasti, što je apsurdno i neodrživo.

Znači kadrovska obnova sudstva jedino je rješenje?

– Jedino. Pa, vidite vi koji su to sada korumpirani suci, pogledajte samo njihove imovinske kartice koje zapravo nitko ne provjerava. Takvi suci donose pravno promašene odluke, ispod svake razine.

Obično se tvrdi da je korumpirana samo manjina sudaca, da ih je većina poštena.

– Najveći dio sudaca doista jest pošten i relativno korektno radi svoj posao. U svojoj odvjetničkoj praksi sreo sam čitav niz iznimno kvalitetnih sudaca, posebno na Općinskom građanskom sudu u Zagrebu.

Ipak, dakle, nije sve loše.

– Nije, ali za suce viših sudova ljude se ne bira po stručnim nego nekim drugim kriterijima, pa napreduju osobe koje to ni po čemu ne zaslužuju.

​Šansa za Dobronića

Radovan Dobronić preskočio je brojne stepenice i postao predsjednik Vrhovnog suda.

– Kao sudac Trgovačkog suda nije bio prepoznat, a možda je bio i šikaniran i nije ranije napredovao na neku višu sudačku razinu. Iako mnogi tvrde da se radi o izuzetno kvalitetnom sucu.
Nemam osobnih iskustava s Dobronićem i ne mogu to ni demantirati ni potvrditi. Ja ga nisam u svojim istupima zagovarao kao kandidata za predsjednika Vrhovnog suda nego sam branio ustavno pravo predsjednika Republike da predloži predsjednika Vrhovnog suda.

Prvih dana po preuzimanju dužnosti, Dobronić je naznačio da mu nije namjera provesti četiri godine u hladovini Vrhovnog suda. Što on zaista može?

– Mogućnosti mu nisu male. Očekujem od njega da afirmira sudbenu vlast kao jednu od tri vlasti, da inzistira na njezinoj samostalnosti i neovisnosti od izvršne vlasti i da Vrhovni sud afirmira kao najviši u državi. Neki prethodni predsjednici Vrhovnog suda skrivali su se iza skuta predsjednika Ustavnog suda, vjerujem da se Dobronić neće skrivati iza Miroslava Šeparovića. Nadam se da će neprestano javno ukazivati na sve probleme pravosuđa, recimo sugerirati DSV-u kriterije za imenovanje sudaca.

Očekujete od Dobronića da bude javna osoba?

– Da, on mora biti javna osoba, mora stalno biti prisutan u javnosti. Vrlo će malo Dobronić moći napraviti u suradnji s izvršnom vlašću, konkrentno s Ministarstvom pravosuđa, njegov će saveznik, u poticanju reforme pravosuđa, biti javnost. Skrivanjem svega što nije dobro pod tepih, neće ništa postići. Kao predsjednik Vrhovnog suda, Dobronić može pokrenuti postupak protiv svakog suda.

Kako bi u sudačkom miljeu reagirali na takav Dobronićev aktivistički pristup?

– Možda bi bio doživljen kao Robin Hood, ali javnost od njega ima značajna očekivanja. Predsjednik Republike dao je veliko povjerenje Dobroniću, dao mu je, da tako kažem, štit i na predsjedniku Vrhovnog suda je da krene u borbu, bez obzira hoće li završiti sa štitom ili na njemu.
Želim svjedočiti promjenama u hrvatskom pravosuđu, ideal vladavine prava vodio me kada sam se početkom devedesetih uključio u pokret stvaranja hrvatske države.

Facebook Comments