U operaciji Ljeto-95 združene snage Hrvatske vojske i Hrvatskog vijeća obrane u jugozapadnoj Bosni zauzele su područje od 1600 četvornih kilometara uključujući gradiće Bosansko Grahovo i Glamoč. Operacijom je prekinut srpski napad na 5. korpus Armije BiH i odvučen dio snaga s bihaćkog bojišta. Vojnici Srpske vojske Krajine informirani su 31. srpnja da je „ovakvom akcijom Hrvatska po drugi put ‘spasila’ od slamanja“ 5. korpus „Alijine vojske, jer je primorala Srpsku vojsku da izvrši pregrupisavanje snaga sa Bihaćkog ratišta u cilju zaustavljanja dubljih prodora HV na već pomenutom pravcu napada“. Teško da ima bolje ocjene o doprinosu Republike Hrvatske spasu bihaćke enklave.

No taj se doprinos sustavno umanjuje i šalje poruka poput one da je Bihać, odnosno Cazinska krajina spasila Hrvatsku jer je oko sebe držala između 20 i 25 tisuća vojnika i tako spriječila da svi Srbi žive u jednoj državi. Bošnjački „analitičari“ potom zaključuju kako Hrvatska „Bihaću i petom korpusu i narodu Bihaćkog kraja treba da podignu spomenik zahvale“.

Vojska pobunjenih hrvatskih Srba na svom dijelu granice prema Bihaću imala je snage koje su rijetko kada prelazile 1000 vojnika, a bosanskih Srba možda dva do tri puta toliko. Pretjerivanje s brojkama kod dijela bošnjačkih tumača (kao i političara) poprimilo je odavno obilježja nacionalnog sporta, osim u slučajevima poput onih kada treba izraziti doprinos Hrvatske održanju Bosne i Hercegovine kao političkog i teritorijalnog pojma. Bihaćka enklava zapravo je najbolji pokazatelj da su hrvatsko i bosanskohercegovačko ratište nedjeljivi, a što se po potrebi osporava od onih istih koji sada traže zahvalu od Hrvatske.

S operacijom Ljeto-95 hrvatske snage su prekinule napadajnu operaciju srpskih vojski iz Hrvatske i BiH s ciljem zauzimanja Bihaća, koji je par dana kasnije s operacijom Oluja zapravo trajno deblokiran. U operaciji su dva zborna područja HV-a napravile spoj sa snagama 5. korpusa ABiH. Zadaća Zbornog područje Gospić bila je da uz potporu zrakoplovstva razbije i presječe srpske snage u širem području Plitvičkih jezera te da se na crti Korenička kapela – Tržačka Raštela spoji sa snagama 5. korpusa ABiH. Sam spoj bio je zadatak 1. gardijske brigade HV-a koja je za Oluju pridodana ZP Gospić. Po spajanju sa snagama 5. korpusa ABiH hrvatski plan je bio izlazak na granicu RH i BiH i organiziranje obrane na crti Plješivica – Panos. Zborno područje Zagreb planiralo je nakon oslobađanja Glinu a izbiti na crtu od sela Obljaj do sela Žirovac radi spajanja sa snagama 5. korpusa ABiH.

Dva dana prije početka Oluje obavještajci Srpske vojske Krajine predviđali su da će HV pokušati napad na smjeru Sunja – Kostajnica – Dvor na Uni – dolina rijeke Une, a drugi napadni pothvat iz smjera Ogulina, preko Slunja prema Cazinskoj krajini. Smatrano je da je cilj presijecanje Krajine kod Slunja i deblokada 5. korpusa ABiH.

Koliko je Oluja životno bila bitna 5. korpusu svjedoči video snimak zapovjednika 505. bužimske brigade ABiH Izeta Nanića u govoru, u kojem kaže da su u teškom stanju i da im je spas Hrvatska. Nanić je poginuo 5. kolovoza i danas ne može podsjetiti sunarodnjake što je govorio uoči Oluje.

Prvog dana Oluje 5. korpus je dio snaga usmjerio prema teritoriju Republike Hrvatske na smjerovima Bugar – Rakovica i Glodina – Ivanjska – Dvor na Uni. Dva bataljuna odvojena su na smjer Plitvice – Korenica. Glavni stožer HV-a je 5. kolovoza preko Glavnog stožera HVO-a upoznao Združeni stožer Vojske Federacije BiH da se na raskrižju prometnice Slunj – Ličko Petrovo Selo i Slunj – Plitvice trebaju spojiti snage HV i ABiH. Dvije vojske spojile su se 6. kolovoza kod Rakovice, a hrvatsku stranu je pored generala Marijana Marekovića iz Glavnog stožera HV predstavljao i ravnatelj Hrvatske izvještajne službe, Miroslav Tuđman. Poslijepodne je u Tržačkim Raštelima organizirano spajanje za predstavnike medija. Tijekom dana spoj sa snagama 5. korpusa napravile su i snage ZP Gospić, najvećim dijelom na prostoru Ličko Petrovo Selo – Vaganac – Pešina Luka.

Spajanjem HV i ABiH u Lici Oluja je u strategijskom smislu bila završena. Ostala je zadaća zaposjedanja državne granice što su neka zborna područja provela već 7. kolovoza, a nekima je za to trebalo još nekoliko dana. No to je već bila taktička razina događanja koja nije utjecala na strategijsku zadaću. U pomutnji nastalom Olujom ABiH se 6. kolovoza trajno riješila Fikreta Abdića i njegovih oružanih snaga u Velikoj Kladuši, što je uz deblokadu Bihaća zapravo bio najvažniji uspjeh 5. korpusa.

U zoni ZP Zagreb spajanje je napravljeno nešto kasnije zbog zastoja glavnih snaga na smjeru Sisak – Petrinja. Od 4. do 7. kolovoza brigada SVK iz Dvora na Uni sukobljavala se s postrojbama  5. korpusa ABiH koje su napadale prema Dvoru na Uni na smjeru od Ivanjske. Najvažnija zadaća srpske brigade bila je održavanje mostobrana na Uni za Republiku Srpsku preko kojeg je 5. kolovoza počelo izvlačenje stanovnika i vojnika iz dubine Banovine. U središtu Dvora 7. kolovoza došlo je do sukoba hrvatskih pričuvnih postrojbi koje su stigle iz smjera Sunje s pripadnicima srpske vojske koji su se izmiješali s civilima koji su preko mosta prelazili u Bosnu. Nakon noćne borbe hrvatske snage su odbačene na periferiju mjesta i u selo Zamlača jer im manevar i prestrojavanje snaga u gradu nije bio moguć. Uz to su srpske snage s okolnih brda držale pod vatrom prilaznu prometnicu iz Kostajnice. Tijekom borbi trajalo je izvlačenje civila. Kolonu izbjeglica kod Žirovca na kraće je vrijeme presjekao 5. korpus ABiH. Vjerojatno su za sukobe u tom području vezane pritužbe predstavnika Ujedinjenih nacija na nevojničko ponašanje pripadnika ABiH. Nakon deblokade Dvora na Uni nastavljeno je izvlačenje civila i vojnika preko mosta na Uni. Srpsko izvlačenje završeno je u kasnim večernjim satima 9. kolovoza. Tog i par dana kasnije nastavljeno je spajanje HV-a sa snagama 5. korpusa kod sela Donjeg Žirovca i Ivanjske.

Združeni stožer Vojske Federacije BiH 7. kolovoza je od Glavnog stožera HV zatražio da se odmah ne insistira na povlačenju postrojbi ABiH s teritorija Republike Hrvatske. Zahtjev je obrazložen tvrdnjom da međudržavne komisije trebaju riješiti državnu granicu, dogovoriti korištenje radio-relejnog centra na Plješivici, aerodroma Željava i drugih mogućih spornih pitanja. Hrvatskoj to nije bilo prihvatljivo. Na sastanku održanom 7. kolovoza u Uredu predsjednika Tuđmana, ravnatelj HIS-a Miroslav Tuđman upoznao je nazočne da su se s generalom Atifom Dudakovićem „sreli u motelu Grabovica, došao je 15 km u Hrvatsku i naprosto je bio tamo zbog pljačke jer tamo nije bilo Srba“. Tuđman je dodao da Dudakovićev angažman u Hrvatskoj nije političke prirode, „nego naprosto zbog plijena vojnog, da nešto uzme i zarobi“. Za sarajevski dnevnik Dnevni avaz 2015. general Dudaković je izjavio da je činjenica „da smo akcijom ‘Oluja’ doživjeli ne samo deblokadu nego i slobodu“. U međuvremenu se u dijelu BiH s većinskim bošnjačkim stanovništvom to zaboravilo, a ne treba sumnjati da će taj „zaborav“ biti svake godine sve veći.

*O Autoru

Davor Marijan hrvatski je povjesničar i vodeći autoritet za Domovinski rat. Autor je 13 knjiga i 45 znanstvenih članaka, a zaposlen je u Hrvatskom institutu za povijest. Rođen je 1966. u Priluci kod Livna, gdje je završio osnovnu školu i gimnaziju, a diplomirao i doktorirao na Filozofskom fakultetu u Zagrebu

Foto: Hina

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2025. godinu.