MDPI (Multidisciplinary Digital Publishing Institute) je izdavačka kuća koja objavljuje gotovo 500 znanstvenih časopisa u svim znanstvenim područjima. Već godinama je pod optužbom da je predator, da piratskim ponudama znanstvenike dovlači u klopku za proizvodnju jeftinih, loših ili sumnjivih publikacija. U MDPI časopisima, smatraju mnogi, može se objaviti svašta. Potrebno je samo da budući autor plati ulaznicu. Tako je, za pohlepne znanstvenike, MDPI postao eldorado i javna kuća. Ili je, za one siromašne i gladne publikacija, postao slamka spasa.

MOŽDA ĆE VAS ZANIMATI: Marija Selak Raspudić: Plenković mi se podsmjehuje, a jedino ja mogu pobijediti Milanovića. A Primorac? On se ne usudi

Cvjećarnica u Petoj aveniji

MDPI je kineska kompanija, osnivač je Shu-Kun Lin, s uredima smještenim u Kini, Rumunjskoj, Srbiji, Vojvodini, Velikoj Britaniji, Kanadi, Poljskoj…. Glavno je sjedište, poput kukavičjeg gnijezda, ispleteno u švicarskim Alpama, u gradu Baselu. Donedavno je glavni ured bio u zgradi između automehaničarske radionice i prodavaonice parketa, a od ovog je ljeta sjedište jedne od vodeće izdavačke kuće svijeta preseljeno u zgradu kraj ranžirnog kolodvora. Većina ostalih ureda su poput Potemkinovih sela, teško dohvatljivi s Google Street View aplikacijom ili su smješteni u industrijskim zonama, pored tržnica, benzinskih postaja, na prvom katu neke zgrade bez ikakva obilježja ili na adresi cvjećarnice…

Popis predatorskih časopisa

Zbog netransparentne publikacijske politike MDPI biblioteka je 2014. godine završila na zloglasnom Beallovom popisu predatorskih časopisa. Bez jasno vidljivih kriterija MDPI emitira nove časopise, bezbrojne radove, posebna izdanja, organizira konferencije za samoprodukciju, a financijski se kreće u sivoj zoni… Na e-mail adrese znanstvenika širom svijeta svakodnevno dolaze spamovi s ponudama, popustima, pohvalama, reklamama… Šalju ih urednici s potpisima koji su redovito hibridi kršćanskih imena i kitajskih prezimena: Miska Guo, Cloris Xu, Lucky Chen, Amber Zhao, Steven Li, Andy Yang, Frida Cheng, Claire Gao, Ricky Guo, Lilian Wang, Margaret Tan, Asteria Wang, Susie Sang, Elise Hou…

MOŽDA ĆE VAS ZANIMATI: Gennaro Gattuso skrušeno priznao da njegova supruga vodi glavnu riječ u u kući: Zabranila mi je odlazak u poznati argentinski klub

Niz drugih afera prati izdavaštvo iz MDPI-ija: ostavke urednika, brzina prihvaćanja radova, sumnjive ili nikakve recenzije, povučeni radovi, odluke nekih europskih zemalja da isključe MDPI radove kao kriterij vrednovanja… Zbog toga mnogi znanstvenici ne žele sudjelovati u hiperprodukciji loših studija, koje stvaraju informacijski kaos, vrijednosnu dezorijentaciju, koje znanost pretvaraju u zanat, znanstvenike u šegrte, a akademski prostor u TikTok platformu.

MOŽDA ĆE VAS ZANIMATI: Novi član žirija u MasterChefu otkrio svoju burnu ljubavnu priču: Moja sadašnja supruga i ja smo prijatelji iz djetinjstva. A onda nas je život razdvojio

Nemoralna ponuda iz MDPI-ija je vrlo skupa. Ako želi objaviti svoje rezultate u nekom MDPI časopisu, znanstvenik mora platiti i do četiri tisuće eura. Ista publikacijska procedura, na primjer, u slavnome američkome časopisu „JACS“ ili u njemačkoj perjanici „Angewandte Chemie“, najboljem kemijskom časopisu na svijetu, naplaćuje se – nula kuna! Objava važnih rezultata u vrhunskim časopisima, poput „Nature“ ili „Lancet“ je – besplatna! I tako dalje. Iako je objava u MDPI časopisima skupa igra, na nju pristaju uglavnom oni siromašniji. Tako su, na primjer u Europi, najveći potrošači usluga MDPI-ija znanstvenici iz Istočne Europe – Rumunji, Bugari, Poljaci, Slovaci, Srbi, Albanci… Postotak ovisnosti o MDPI-iju u tim se državama kreće od 14 posto u Bugarskoj do čak 31 posto u Rumunjskoj. To znači da svaka treća znanstvena publikacija rumunjskih znanstvenika završava u raljama MDPI-ija.

U bogatijim i znanstveno jačim državama Europe udio publikacija u MDPI-iju je znatno manji – od 4 do 7 posto. Danci, Englezi ili Nizozemci, na primjer, toliko su škrti prema MDPI-iju da im šalju manje od pet posto svoje znanosti. Posebnu averziju prema toj izdavačkoj kući imaju američki znanstvenici s najboljih sveučilišta na svijetu. Na Yale-u, Harvardu ili Stanfordu udio publikacija u MDPI časopisima manji je od dva posto. Prema tome, što je zemlja siromašnija ili lošijeg znanstvenog statusa, odvaja više novaca za objave radova u izdavačkoj kući MDPI. Može se zaključiti da izdavački div iz Basela nije Robin Hood, već Superhik. On uzima znanstvenoj sirotinji kako bi nagradio bogate; koji se, pak, ponašaju prema poznatoj izreci: „Nisam dovoljno bogat da kupujem jeftine stvari“.

MOŽDA ĆE VAS ZANIMATI: Uhićen još jedan HDZ-ovac koji je nedavno podnio ostavku: Je li Turudić Plenkovićevo “duboko grlo” u Državnom odvjetništvu?

Hrvatska je znanost također ugrožena svojom vjernošću prema MDPI-iju. U prosjeku, svaka peta publikacija s naših sveučilišta i instituta završava u MDPI arhivi; dakle, u kolekciji sumnjivih znanstvenih časopisa. Prije pet godina hrvatski su znanstvenici tek svaki dvadeseti rad slali u Basel. Tada je, čini se, započela masovna potrošnja diseminacijskih sredstava (kune i euri istraživačkih projekata Hrvatske zaklade za znanost), naše je znanstvenike zahvatila shopping manija. No, umjesto centara izvrsnosti, britanskoga kraljevskog društva, njemačkih „gezelšafta“ ili elitnih američkih znanstvenih udruženja, hrvatski su znanstvenici otkrili novu destinaciju gdje se prodaje kineska plastika.

Prošle je godine u MDPI časopisima objavljeno gotovo dvije tisuće radova s potpisom hrvatskih znanstvenika. Prema važećem cjeniku izdavačke kuće vrijednost te kupovine iznosi oko 3 milijuna eura. U toj procjeni ima, doduše, popusta, poklona, dužničkog ropstva u obliku uređivačkih poslova, besplatnih, ali brzopoteznih recenzija, vaučera i drugih financijskih trikova. No, to je svakako približna cijena koju će hrvatska država svake godine plaćati zbog ovisnosti hrvatskih znanstvenika o jednoj jedinoj izdavačkoj kući, smještenoj u Baselu kraj ranžirnog kolodvora.

Švicarska lakrdija

U hrvatskoj pohlepi za MDPI publikacijama prednjače sveučilišta u Splitu i Osijeku, gdje se svaka četvrta studija skladišti u Baselu. Na Sveučilištu u Rijeci svaka peta, a na Sveučilištu u Zagrebu svaka šesta publikacija odlazi u istu izdavačku kuću. Zanimljivo je da je najmanji stupanj ovisnosti o MDPI-iju izmjeren na Sveučilištu u Puli (15 posto), dok je rekorder ove publicističke narkomanije – Sveučilište Sjever (više od 40 posto MDPI radova). U svakom slučaju, hrvatski su znanstvenici, poput mnogih drugih, otkrili rudnik zlata u kineskim Alpama i sve masovnije sudjeluju u publikacijskoj groznici. Razbacuju se (opet!) švicarskim francima kupujući jeftine radove, uvjete za napredovanja, debljajući životopise faktorima utjecaja, h-indeksima i samocitatima. No, i znanstveno je tržište podložno posljedicama inflacije. Afera „Franak“ u kojoj su običnim građanima krediti postali nepodnošljivi, može, na sličan način, znanstvene opuse genijalaca pretvoriti u lakrdiju.

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2024. godinu

*Valerije Vrček je redoviti profesor u trajnom zvanju i predstojnik je Zavoda za organsku kemiju na Farmaceutsko-biokemijskom fakultetu u Zagrebu