Kada je kapetan Marko Bekavac prije deset dana sletio u Zračnu luku Franjo Tuđman, nije bilo ni političke pompe ni medijskog spektakla. Tek su odvjetnica i članovi obitelji dali poneku izjavu, a ministar Radman poslao šturo priopćenje u kojem je pohvalio “uspješnu diplomaciju”. Uobičajeno, ovakvi slučajevi – povratak hrvatskog državljanina iz stranog zatvora -pretvaraju se u politički kapital i priliku za samohvalu. No, ovog puta sve je prošlo tiho, gotovo skriveno.

MOŽDA ĆE VAS ZANIMATI: Zašto hrvatski pršut više nije ono što je nekad bio?

Razlog za tu tišinu krije se u samo tri dana ranije – 6. kolovoza – kada je Hrvatsku tiho napustio 33-godišnji turski biznismen Mustafa Yiğit Zeren, čovjek koji se u međunarodnim financijskim krugovima povezuje s pronevjerom 600 milijuna dolara iz ruske banke i koji je, prema više izvora, blizak samoj obitelji predsjednika Recepa Tayyipa Erdogana. Turski milijunaš, uhićen u Zadru na temelju Interpolove tjeralice koju je raspisala Rusija, najprije je bio pod mjerama opreza, da bi žalbom na sudu u rekordnom roku – usred ljeta –-bio oslobođen. Većina odvjetnika i diplomata s kojima smo razgovarali slaže se da je brzina tog procesa bila neuobičajena.

Gromoglasna šutnja

Sve upućuje na to da se dogodila razmjena: Hrvatska je iz turskog zatvora izvukla kapetana Bekavca, a Ankara je zauzvrat dobila Zerena – čovjeka čiji značaj daleko nadilazi našeg pomorca. Ili, kako je slikovito opisao jedan sugovornik Teleskopa, Hrvatska je u ovoj igri zamijenila “Modrića na vrhuncu karijere za trećeligaškog igrača”. Time se ne umanjuje osobna drama i patnja Bekavca, ali se jasno pokazuje nesrazmjer vrijednosti onoga što je dobila Turska, a što Hrvatska.

Naš portal uputio je 14. kolovoza službene upite Uredu predsjednika Vlade i Uredu predsjednika Republike. Pitali smo jesu li oslobađanja povezana, radi li se o dogovorenoj razmjeni te smatraju li da je Hrvatska lošije prošla u toj “trampi”. Tjedan dana kasnije – odgovora nema. Ni Plenković ni Milanović ne žele reći ni riječ.

Tiha diplomacija ili prikrivanje

Riječi veleposlanika Hrvoja Cvitanovića u Ankari da “tiha diplomacija treba ostati tiha” možda zvuče diplomatski mudro, no javnost ima pravo znati je li Hrvatska pristala na trgovinu kakva se inače događa u geopolitičkim obračunima velikih sila. Podsjetimo, prošle godine razmjena između Rusije i Zapada uključila je špijune, novinare i vojnike – a sada se Hrvatska našla u središtu sličnog scenarija. Zanimljivo je da je hrvatski veleposlanik priznao da oslobođeni kapetan Bekavac nema dokumente, a što je pokušao opravdati izjavom da je sada “ljetna pauza za sudstvo”.

Problem je u tome što smo se u tom poslu pokazali kao drugorazredni igrači: dok je Erdogan iz ruku hrvatskog pravosuđa izvukao milijunaša povezanog s poslovima ruske nafte i vrhom vlastite države, Hrvatska se zadovoljila povratkom kapetana kojem su prijetile desetljeća zatvora i za kojeg smo svi bili uvjereni da je nevin. Povrh svera, ovim smo postupkom dodatno razljutili Ruse koji su tražili uhićenje Erdoganovog čovjeka.

Vrijeme za odgovore

Premijer i predsjednik mogu šutjeti još neko vrijeme, ali činjenice ostaju. Oslobađanja su se dogodila gotovo istodobno, uz neuobičajenu brzinu sudskih odluka i očitu diplomatsku i obavještaju koordinaciju. Ako to nije bila razmjena – što jest? Ako jest – zašto javnosti skrivaju dogovor koji je Hrvatsku stavio u inferiornu poziciju?

Hrvatska javnost ima pravo znati je li se iza kulisa trgovalo ljudskim sudbinama i kakvu je cijenu Hrvatska za to platila. U protivnom, “tiha diplomacija” postaje samo drugo ime za političke marifetluke koji prikrivaju neugodnu istinu.

Foto: Hina