Hajdukova nutricionistica Dragana Olujić Sekulić, koja se prošlog vikenda udala u Splitu, izazvala je velike polemike u javnosti zbog “rezanja” svoje svadbene torte.

Naime, uz pjesmu “Dalmacijo”, njoj i njenom suprugu na stol je došla torta u obliku maksimirskog stadiona, koju su nakon toga njih dvoje krenuli razbijati, uz odobravanje svih prisutnih. 

MOŽDA ĆE VAS ZANIMATI: Edi Zdjelar je i prije pet godina skrivio tešku nesreću: Tada mu je također poginula supruga koja je imala samo 17 godina

Njihov postupak ekspresno je doveo do velikog broja kritika, pa čak i navijača Hajduka, koji ovo smatraju svojevrsnim prelaskom granice dobrog ukusa.

Nakon tih reakcija, ona sama je pokušala objasniti svoj postupak, statusom koji je objavila na Facebooku. Isti je kasnije obrisala, vjerojatno uz savjet sa strane, no ne dovoljno brzo da on ne ostane uslikan od strane ljudi na internetu, prenosi Dnevnik.hr.

“Vjenčanja su puna običaja. Neki običaji su dosadni, neki zabavni, kao i vjenčanja. Ja sam se eto udala. Opet. I organizirala vjenčanje. Zabavno vjenčanje sa zabavnim i veselim običajima.

Neke običaje zadržala, neke izostavila a neke eto promijenila. U Dalmaciji se na vjenčanju razbija krokant. I to, Sv. Duje. 

Meni ga je ovaj put bilo žao. Izabrala sam nešto što se ionako uskoro ruši i gradi novo.

Čista simbolika, ništa drugo.

Ako netko to protumači na drugačiji način, to više ne smatram mojim problemom nego njegovim”, napisala je na svom obrisanom statusu.

Manje je poznato da je Dragana Sekulić Olujić prije devet godina doživjela veliko obiteljsku tragediju. Naime, 2016. godine ostala je bez muža, a o tome je 2020. godine progovorila u intervjuu za Jutarnji list.

“Sve životne tragedije su strašne i teške, a ja sam dugo bila uvjerena da nikome na svijetu nije teže nego meni. Sve sam nekako mogla prevladati, ali stalno me mučilo pitanje ‘kako voljeti djecu sam?’. Znam da to zvuči pomalo glupo i vjerojatno ne postoji prikladan način za opisati taj osjećaj, jer da postoji možda bi se o tome snimio neki film ili napisala pjesma ili priča. Međutim, možda postoji, ali ja na to nisam naišla“, počela je intervju Dragana Olujić Sekulić. U iskrenom razgovoru otkrila je kako se nosila s gubitkom supruga, s kojim izazovima se susreće kao samohrana majka te kako ‘žonglira’ između brojnih obaveza i troje djece.

Prije nekoliko godina suprug vam je preminuo, a djeca su ostala bez oca. Kako danas gledate na taj period života i kako se djeca nose s tim teretom?

Njegov odlazak nije bio nenajavljen i s vremenom sam shvatila da nama ipak nije najgore na svijetu. Ustvari smo zahvalni što smo ga ispratili na drugi svijet i uz pomoć njega sve isplanirali unaprijed. On je bio najbolji bolesnik na svijetu. Ni jedan dan nije dozvolio da nešto propuštamo, a mene je motivirao da idem raditi cijelo to vrijeme. Stalno mi je govorio da se život mora nastaviti i da nitko pa ni on nije vrijedan da se išta zaustavlja. Ne mogu ni zamisliti kako je onim ljudima koji izgube nekoga u tragedijama i nesrećama, ili bilo kojim drugim oblicima iznenadnih smrti. Tata je stalno s nama. Pričamo o njemu, sjećamo ga se na svoj način. Smijemo se kada netko napravi što i on i pohvalimo mu se kada ostvarimo nešto lijepo. Naravno da djeci nedostaje, ali moram priznati da sam zadovoljna kako napreduju i da su i dalje prava djeca bez obzira na situaciju. Posebno sam ponosna na najstarijeg sina koji mi je najčešće pri ruci za „muške“ poslove. Vito ima divan karakter i pravi je prijatelj za što potvrde dobivam svaki dan sa svih strana. Vice i Cvita su još bebice, ali i na njima su vidljivi tragovi dobrih duša. To je jedino što me zanima za sada. Sve ostalo će doći iz toga, to sam sigurna.

Nedostajao je i uvijek će nedostajati taj korektiv, netko da bude druga strana. Kada sam napokon ovladala tim vještinama sve je krenulo eksponencijalno uzbrdo. Naravno da sam prvo vrijeme birala lakša rješenja, ali vrlo brzo sam shvatila da to ne vodi nigdje. Zapravo sam tip koji je sklon krajnostima, a život je sredina i fina granica umjerenosti. U tome je Petar bio majstor, a ja teški amater. Dok sam ja bila na tom „svom putu“ teta Mira je držala stvari pod kontrolom i sve me dočekalo baš kako treba da opet preuzmem kormilo i povedem svoju ekipu u novi život.

Koliko je teško danas biti samohrani roditelj?

To je pitanje koje mi se postavlja na dnevnoj bazi, što od klijenata, prijatelja i poznanika. Zapravo ni sama ne znam kako uspijevam. Svaki dan je prepun iznenađenja i zamki, ali nekako opet sve bude u redu. Prije svega najveću zahvalnost dugujem teti Miri koja je došla kao pomoć kod nas kada nam se rodilo drugo dijete. Pokojni suprug radio je kao pomorac i bio bi po desetak tjedana na moru. Kada bi se vratio kući htio je vrijeme provoditi s nama, a ja sam već i s jednim djetetom, domaćinstvom i obavezama oko tvrtke koja se tek rađala imala pune ruke posla. Budući da su djeca i tvrtka ipak samo moja obaveza odlučio me rasteretiti brige oko kuće i doslovno me natjerao da pronađem pomoć.

Ono najvažnije što sam naučila kao samohrani roditelj je to da je svaka pomoć dobrodošla i da je nikada, ali baš nikada ne odbijam zbog divljeg karaktera i tvrdoglavosti – to sam prije često radila. Naučila sam cijeniti svoj rad budući da sada ovisim samo o sebi i naučila sam sama voljeti djecu onako kako zaslužuju kao da nas je dvoje. Naučila sam i da prijatelji nisu uvijek prijatelji, a neprijatelji nisu uvijek neprijatelji, jer svaki čovjek ima šansu uvijek i iznova otkriti sebi i drugima da je čovjek. Naučila sam da su tračevi normalna društvena pojava i da nitko na svijetu pa čak ni ja nije od njih „cijepljen“. Ono što je najvažnije, naučila sam da nisam najpametnija na svijetu i da svakome treba prepustiti da radi ono u čemu je najbolji pa se gospodski maknuti s puta majstorima svog zanata.

Foto: Screenshot/Facebook