Bivši glavni urednik Večernjeg lista Branko Tuđen napisao je opširan prikaz kontroverzne knjige “Krajina” autora Koste Nikoliće. Protiv knjige je nedavno oštro ustao Stipo Mlinarić Ćipe ustvrdivši da je riječ o velikosrpskom pamfletu. Prikaz Branka Tuđena prenosimo u cijelosti.

“Knjiga beogradskog povjesničara Koste Nikolića „Krajina“ pobudila je nešto više pažnje od, kao u pravilu, slaboga zanimanja novih generacija za literaturu iz nedavne prošlosti. Pobudila je više pažnje prije svega zato jer je objavljena na srpskom jeziku, tiskana je u Kragujevcu, a financijski je potpomognuta od Vlade RH.

MOŽDA ĆE VAS ZANIMATI: VIDEO: Karolina Vidović Krišto otkiva: Sanaderovi najbliži suradnici su se “bacili” u zdravstveni biznis. Ratko Maček i Damir Habijan su kumovi. A tek odnos Primorca i Schwarza

Objavila ju je sve prisutnija izdavačka tvrtka Fraktura koja ima i svoju knjižaru, a vlasnici su Seid i Sibila Serdarević.

Protiv knjige oštro je ustao saborski zastupnik Stipo Mlinarić Ćipe. To je „velikosrpski pamflet“ uskliknuo je u Saboru zastupnik Domovinskog pokreta. Robert Bajruši je u Jutarnjem listu napisao kako je to „Revizionističko djelo koje skriva stvarne uzroke i krivce za rat“. Ne vjerujem da je Bajruši išta pročitao od Nikolića, a za Mlinarića Ćipu sam siguran. Bajruši je sredinom devedesetih godina prošlog stoljeća bio vrlo talentiran pa sam ga priželjkivao u Večernjem listu, ali je on izabrao Kutlu.

Na History festivalu u Sarajevu 8. lipnja prošle godine francuski povjesničar Xaivera Bougarel predstavio je knjigu: „Kod Titovih partizana, komunisti i seljaci u Bosanskoj krajini 1941- 1945“ i tom je prilikom rekao: „Uživam čitati revizionističke autore s prostora bivše Jugoslavije. Pogotovo volim Kostu Nikolića pročetničkoga i antipartizanskoga pisca.“ Jedan od promotora, sjedeći uz Bougarela, bio je dr. Ivo Goldstein, veliki borac protiv povijesnog revizionizma u Hrvatskoj. Od toga trenutka se u Hrvatskoj o Nikoliću počelo pisati kao revizionisti i pročetničkom piscu. Iako ima malo onih koji su njegove knjige pročitali.

Za Nikolića (rođenog 1963. i zaposlenika u Institutu za savremenu istoriju u Beogradu) nisam siguran da je pročetnički pisac – ali nisam pročitao sve njegovo – u smislu da u interesu velikosrpskog imperijalizma poseže za drugim narodim, teritorijama i njihovim istrebljenjem, nego o srpskim kvislinzima i nacionalistima u Drugom svjetskom ratu piše drukčije od standardne historiografije u razdoblju samoupravnog socijalizma. Naravno da njegovo pisanje nije na liniji hrvatske nacionalne ideje niti hrvatskoga osamostaljenja u titoističkim granicama. U ocijeni konačne (oslobađajuće) presude Tribinala Gotovini i Markaču, Kosta Nikolić se upušta u rijedak vlastiti komentar koji ide protiv te dvojice i konačne 3:2 presude sudaca u njihovu korist.

Na 35. stranici knjige Nikolić navodi detaljan opis zločina srpske paravojske nad dvoje Hrvata u noći 7./8. rujan 1992. – nad obitelji Andrić u Baranji – koji je po odvratnosti bio jedan od najvećih.

S nedavnog sajma knjiga u Beogradu donio sam nekoliko Nikolićevih knjiga, među ostalima: „Jugoslavija poslednji dani 1988 – 1992. I,II i III“, te „OZNA mač revolucije u Jugoslaviji od 1944. do 1946). Nikolić je više istraživač, skupljač dokumenata nego pisac povijesnih sažetaka. O „Ozni mač revolucije“ i trećoj knjizi „Jugoslavija poslednji dani“ koja sadrži opširan odlomak „Dosije Prevlaka“ nedavno sam napisao kritičke osvrte u tjedniku Expressu. Svatko ima pravo na svoje mišljenje pa i Mlinarić Ćipe i Bajruši, ali po istom kriteriju Srbi i Crnogorci bi Nikolićev Dosje o Prevlaci mogli nazvati anisrpskim i anticronogorskim.

U „Ozni mač revolucije“ Nikolić iz partizanskih dokumenata navodi da su se zarobljeni i predani domobrani bolje borili nego izvorni partizani. Za Srbe iz Srbije kaže da su ponašali kao okupatori. Za domobrane kao najbolje partizane nemam odgovora. Osim ako ne čitam svađu i rastanak zauvijek između Miroslava Krleže i Dobrice Ćosića u prosincu 1964. kada Krleža tvrdi da su partizani dobili rat zahvaljujući domobranima!? (U knjizi „Lovljenje vetra, Politička ispovest Dobrice Ćoića, Beograd, 2001.“ Ćosić prepričava svoju svađu s Krležom poslije 8. partijskog kongresa).

Poslije 30-ak godina od pobjede u domovinskom ratu, poslije oslobađajućih presuda haškog Tribunala i memoara američkog predsjednika Clintona Hrvatska ima pravo na sebe. I te kako! Može izdržati svaku knjigu. Mislim da Nikolićeva knjiga ne dovodi u pitanje Saborsku deklaraciju o domovinskom ratu od 13. listopada 2000. godine.

Kosta Nikolić je došao u posjed Tuđmanovih i sličnih dokumenata koje je koristio Tribunal. Nikolić vrlo malo zaključuje, ali daje opširne navode iz dokumenta. U stenogramima piše, a ja prenosim sažetke:

Hrvatske vlasti činile su prepreke brzom i bezuvjetnom povratku izbjeglih Srba nakon Oluje.

Maskirne uniforme imao je svatko, sjećanja na krajinsku vlast bila su svježa i osvete, povezane s pljačkom s hrvatske strane bile su česte. Helsinški odbor je zaključio: „U mjesecima nakon kolovoške ofenzive bez suđenja je pogubljeno najmanje 150 srpskih civila, dok je 110 nasilno nestalo. Ministarstvo obrane RH nije ništa učinilo da se to spriječi.“

Haški tribunal odnosno zapadne službe imale su na raspolaganju stenograme sa svih zatvorenih sjednica hrvatskih dužnosnika, prvenstveno Tuđmana, na kojima je bilo i nepotrebnih izjava. Tuđman je kao povjesničar imao blagonaklon stav prema snimanju zatvorenih sastanaka, vjerojatno misleći kako to neće biti u javnoj upotrebi barem 30 godina i ne računajući da bi u njima moglo biti nešto neprihvatljivoga. Inače su najpovjerljivije sastanke mogli održavati između stabala šume na Pantovčaku, ili u nekoj „gluhoj“ sobi gdje se ne bi snimalo ni prisluškivalo. Druge zaraćene strane nisu davale takvu mogućnost osim prisluškivanja bez njihova znanja. Primjerice, Miloševića iz baze (vila Igrač ?) na Slavonsko-brodskom brdu, prisluškivale su hrvatske službe uz pomoć američkih.

Tuđman se plašio i nije odobravao žurni i bezuvjetni povratak Srba. Međunarodna zajednica i posebno SAD činila je pritisak radi brzog i bezuvjetnog povratka.

Tuđman je smatrao: „Ako se 200 tisuća Srba odmah i bezuvjetno vrati stvorit će se novi Belfast.“ Da li je to bilo sasvim bez osnove, poslije svega što se dogodilo? Tuđman je iz američkih pritisaka zaključivao kako oni žele obnovu Jugoslavije. On je to javno izjavljivao, ali nije objašnjavao o čemu se radi. Tek sada se vidi.

Nikolić u knjizi to ne navodi, ali moj dnevnik govori da je Tuđmanov sastanak s Clintonom u Bijeloj kući u kolovozu 1996. bio vrlo težak. Na samom početku kolovoza Tuđman je naime otputovao u Washington, gdje se 2. kolovoza sastao s predsjednikom Clintonom kako bi razmotrili i pitanje povratka Srba. S njim su bili Šušak, Granić i Žužul. Bilo je predviđeno kako će produžiti i do Olimpijskih igara u Atlanti ali je odustao. Raspoloženje mu je potpuno pokvario razgovor s Clintonom. Tu je shvatio da ga Amerikanci više ne žele. Oni su željeli mlađeg i modernijeg predsjednika koji nije bio toliko uronjen u ratove devedesetih. Tuđman je poslije sastanka s Clintonom 2. kolovoza u Washingtonu dao izjavu, ali u medijima nije sve bilo tako glamurozno kao prilikom prijašnjih susreta, pa je Josip Jović u tjedniku Panorama pitao, je li susret uopće održan. Tuđman je u Kninu na proslavi Oluje 5. kolovoza oštro i nervozno odgovorio.

Amerikaci su gajili jak osjećaj multikulturalnosti, ali novi Belfast nije bio isključen.

Nikolić navodi izvadak iz Clintonovih memoara uoči Oluje (Clinton, „Moj život“, Zagreb, 2004.): „Ja sam navijao za Hrvate, kao i Helmut Kohl koji je također znao da diplomacija neće uspjeti sve dok Srbi ne pretrpe neke značajnije gubitke. Nismo strogo provodili embargo na uvoz oružja jer smo znali da je u pitanju preživljavanje Bosne. Kao rezultat toga i Hrvati Bošnjaci uspjeli su se domoći oružja koje im je pomoglo da prežive. Također smo dopustili jednoj privatnoj tvrtki da koristi umirovljeno američko vojno osoblje da poboljša i obučava hrvatsku vojsku.”, piše Branko Tuđen.