U 83. godini života preminuo je poznati novinar, pisac, antologičar, kritičar, esejist i publicist

Istaknuti književni kritičar, pisac i esejist Igor Mandić umro je u nedjelju u Zagrebu u 83. godini života, objavio je na svojem Facebook profilu književni kritičar Velimir Visković.

Kako je napisao u svojoj objavi, Mandić je preminuo u nedjelju oko 18,30 sati. Visković navodi da je Mandić godinama imao srčane probleme, te je imao jako napornu prethodnu noć i slabo je spavao, a u nedjelju poslijepodne mu je odjednom pozlilo, zbog čega je završio u bolnici Sveti Duh, javlja Jutarnji list.

“Maloprije mi se javila Slavica Mandić: – Danas predvečer, oko 18 i 30 umro je naš Igor!

Već godinama je imao srčane probleme, zadnje dvije godine Slavica i on su se pred koronom povukli u svoj stan u Filipovićevoj, nismo se viđali, povremeno bismo se čuli telefonom. Slavica kaže da je imao jako napornu noć, slabo je spavao, ali vjerojatno sluteći kraj naručio je baš otmjen ručak s gratiniranim školjkama (Saint Jacques) i šampanjcem. Popodne mu je pozlilo, završio je u bolnici Sveti Duh.

Gasio se , ali bio je priseban; Slavica kaže kako ju je sestra pitala koliko Igor ima godina, na što je ona rekla osamdeset i dvije, a Igor je iz druge sobe dobacio: – Osamdeset i tri! (Iako mu je rođendan tek u studenom…)

Dragi moj prijatelju, živio si i otišao sa stilom, pisao kritike za Jutarnji praktično do zadnjeg dana; otišao gosparski, bez mrcvarenja, uz birano jelo i dobru kapljicu. Ne razdvajajući se do zadnjeg trena od svoje Slavice.

Opraštajući se od tebe ovom na brzinu sročenom nekrološkom glosom, donosim fotku tebe i žene s kojom si proveo više od pola stoljeća. Snimio sam to za vrijeme jednog zajedničkog putovanja u Beograd na Sajam knjiga, zastali smo na ručku, bila je to riba, fiš, s tobom se uvijek dobro jelo.

Adio, dragi moj”, napisao je Visković.

Poznati novinar, pisac, antologičar, kritičar, esejist i publicist Igor Mandić obilježio je hrvatsko novinarstvo u drugoj polovici dvadesetog stoljeća. Bio je dugogodišnji suradnik mnogih televizijskih i radijskih postaja, a objavljivao je socio-kulturološke feljtone, eseje, polemike i književne kritike. Dobitnik je nagrade Hrvatskog novinarskog društva za životno djelo 2005.

Rođen je u Šibeniku 20. studenoga 1939. godine. Maturirao je na Klasičnoj gimnaziji u Splitu 1958., a diplomirao je 1963. godine na Katedri za komparativnu književnosti Filozofskog fakulteta u Zagrebu.

Igor Mandić bio je poznat po svojim provokativnim stavovima.

U emisiji Nedjeljom u dva 2009. godine založio se otvoreno za ponovno stvaranje federalne zajednice Hrvata i Srba, Igor Mandić je pojasnio da je riječ o dva plemena istoga naroda i da se zato između Srba i američkih Crnaca u Hrvatskoj nipošto ne bi smjela povlačiti analogija.

Zajednica Hrvata i Srba bi – po njemu – mogla dobro funkcionirati i bez bratstva i jedinstva, a bila bi u svakome pogledu bolja od onoga što imamo sad: osjećajnom, kulturnom, komunikacijskom…

Novinar Novog lista ga je 2014. godine upitao zašto uz termin samostalna Hrvatska dodajete i – takozvana?

– Pa normalno da nismo samostalni. To je čista iluzija jer nemamo ni definirani teritorij, ni fiksne granice, niti imamo vojsku koja bi to garantirala. Već smo i iznajmljeni kao pomoćna snaga za najnasilniju grupaciju svijeta, a to je NATO, koji neki danas hvale zaboravljajući da je to najrazbojničkija organizacija novoga svijeta. Možda mu je ravna jedino Crkva u doba križarskih ratova prije 800 godina. Ondašnja Pax Romana sad je Pax Americana. Prema tome, ako smo mi pod pokroviteljstvom i u službi tog NATO-a, kako smo samostalni? Nismo samostalni ni u kojem pogledu pa ni u pogledu našega novca. Banke su nam u vlasništvu stranog kapitala, rasprodajemo željeznice i puteve, rasprodat ćemo vode i šume i sva nacionalna bogatstva koja »višnji nam Bog je d’o«, kako pjevaju naši popovi iz dubrovačke renesanse. Rasprodali smo kao da nam je ćaćino, a nije. To nam je palo prirodnim izborom naših davnih plemena koja su se tu naselila. No dobro. Ta naša suverenost apsolutno je upitna u svakom pogledu: političkom, graničnom, vojnom, financijskom. Kakva bi još suverenost postojala? Nikakva, osim kao fantazma mahanja zastavama, ispisivanja i crtanja šahovnice i klečanja na Kamenitim vratima u svrhu ostvarenja radničkih prava.  

Nedavno ste u »Nedjeljom u 2« rekli da je Hrvatska neuspjela država. Ipak, čini se da je ona vrlo uspjela u odnosu na ono što su zamislili i politički realizirali Franjo Tuđman i njegova klika. Nisu li oni upravo htjeli Hrvatsku koja će u šaci držati šačica bogatih obitelji? To što većina ljudi u Hrvatskoj ima svoje fantazije o tome što ova zemlja jest, to je druga stvar.
– Da, Tuđmanovu Hrvatsku imamo, ali ona se raspada. Evidentno se raspada. Čak i taj u neko vrijeme uspjeli ratni obris Hrvatske i ona krvoločna ratna motivacija koja je u početku uspjela okupiti nešto raspršenoga ljudstva pod jednu zastavu – i ta se Hrvatska raspada. Kao što vidimo, svi su se odjeci Tuđmanovog glavnog projekta počeli raspadati, i njegova stranka se raspala i u ovom, navodno demokratskom ozračju pokazala svoje pravo, negativno lice.

Možemo reći da je Hrvatska bila uspješna država za kratko vrijeme, jasna stvar, kao nacionalistički i fašistoidni pokret. U tom smislu je bila uspješna i u tom smislu Tuđman jest bio uspješan političar, u to sumnje nema. No, čak i ta nacionalistička država je neuspješna. Srećom su se i kontra snage dovoljno suprotstavile da se nacionalistička, naizgled kompaktna državica, počela rastakati. Inače, niti jedna državica pod imenom Hrvatske nije uspjela opstati. Ako čak pristanemo na to da 24 godine imamo neku kompaktnu grupu ljudi koji se mogu svrstati pod pojam hrvatske države, to je beznačajnost, zrnce pijeska u pustinji vječnosti. Propadala su carstva stara po pet tisuća godina; kinesko, egipatsko, rimsko, habsburška monarhija koja je ovdje ostavila najdublje tragove… Prema tome, imati neku iluziju da dvadeset godina nešto znači i da se u ime toga možemo busati u prsa da imamo državu, na žalost, ne vrijedi.

Uistinu vjerujete da za Hrvatsku nema nade?

– Na osnovama na kojima je osnovana – ne. Kao što se pogrešno presavijene i zgažene novine više nikako ne mogu ispraviti, jer onaj pogrešan rub kod pogrešno presavijenih novina nemoguće je ispraviti, tako se i pogrešno presavijena država više ne da ispraviti. Nikako se ne da ispraviti ono što je zacrtano devedesetih, osim teškom katastrofom, revolucijom ili ratom. Sve su to stravične, macabre vizije koje otklanjam od sebe i ne usuđujem se o njima niti misliti.

Nije Hrvatska jedina država koja je pogrešno presavijena. S obzirom na sve što se na Zemlji zbiva, možemo zaključiti da je pogrešno presavijen cijeli svijet.
– Najprije naš takozvani region. Sve te državice su se pokazale nesposobnima za samostalni opstanak. Srbija, Bosna i Hercegovina koja ne postoji, Makedonija, Crna Gora – smiješni pojam, pa čak i ona najnaprednija, koja je sve iskrivila – Slovenija – je na rubu propasti. Dokaz je to da su se te države usprotivile nekom gotovo geofiziološkom sustavu koji ih je stotinama godina privlačio i držao zajedno. Jugoslavenska ideja je u tom pogledu bila najsnažnija. Po meni čak ni ona rojalistička Jugoslavija, stvorena na rezultatima Prvog svjetskog rata, nije bila pogrešna. Versajska Jugoslavija nije bila pobačaj, kao što ni avnojska Jugoslavija nije pobačaj. To su dvije normalno skrojene države, napravljene na sili jedne duboke međusobne etničke privlačnosti. Slikovito pokušavam reći da su se one i fiziološki privlačile. Kako su se rasjekle silom – dakako u krvavome ratu – trenutačno su trijumfirale, svaka u svojoj glupoj oazi, i vjeruju da su napokon ostvarile svoj davni san. To važi i za Srbiju, kao i za Hrvatsku. To je također promašena država.  

Foto: Hina