Visković otkrio zašto ga je napao Dežulović: To je učinio po nalogu kuma književne mafije Jergovića

Visković otkrio zašto ga je napao Dežulović: To je učinio po nalogu kuma književne mafije Jergovića

Boris Dežulović je  u svojoj kolumni na portalu N1 žestoko napao  Velimira Viskovića koji mu je  uzvratio  na  svome Facebook profilu.  Viskovićev  odgovor donosimo u cijelosti.

“Tek danas su me upozorili kako me u svojoj kolumni na portalu N1 napao Boris Dežulović. Iznenadio sam se, Boro Dežulović je valjda zadnja osoba s kojom bih polemizirao; volim čitati njegove kolumne, duhovit je, zna pisati, sviđaju mi se i njegovi politički stavovi.
Doduše polemizirali smo jednom prije kakvih osam godina, nakon što sam se ja, spašavajući enciklopediju na kojoj sam radio, upustio u brutalnu polemiku s Miljenkom Jergovićem i njegovim šogorom Bogišićem. O tome sam, uostalom objavio memoarsko-polemičku knjigu „Rat za enciklopediju“, pa tko želi, vidjet će što je bio povod mojega sukoba sa šurjačkim klanom. U sve se to tada, za mene posve neočekivano, umiješao i Dežulović (i još nekoliko Jergovićevih jataka iz cijele exJugoslavije). Mnogi od njih su mi se kasnije ispričavali govoreći kakvom su pritisku bili izvrgnuti; ono –u stilu – ti si dobričina, pa ćeš razumjeti, a Jerga je zlopamtilo, on ne prašta i osvećuje se.
Dobro, uključilo se dosta branitelja i na mojoj strani, samo za razliku od Jergovića, koji je svoju vojsku organizirao što prijetnjama što obećanjima, ja nisam ni od koga tražio da me brani; štoviše, svima sam govorio kako svoje ratove vodim sam i pomoć mi ne treba. Ali, hvala onima koji su se javljali s najboljim namjerama, mimo mojega znanja.
Točno se vidjelo kako Jergovićevi zagovaratelji obavljaju domaću zadaću bez entuzijazma, preko volje, eto moraju. Čak i on vični polemikama namještali su mi se na volej; naravno, bilo bi glupo to ne poentirati, ali bilo mi ih je žao.
Posebno mi je bilo žao Bore Dežulovića; bilo je to doba kad sam osnovao i vodio Hrvatsko društvo pisaca; jedna je skupina jergovićevaca zaprijetila kako će napustiti društvo kojemu sam bio predsjednik, naposljetku su svi ostali, otišli su samo Dežulović i Lovrenović. Svaka čast na čvrstoći karaktera, značilo je to i odreći se strukovne porezne olakšice!
No, ipak, u proteklih osam godina, kad bismo se vidjeli, pozdravili bismo se, ja srdačno, jer mi je Boro doista drag, on bi kao kroz zube nešto mrzovoljno promrmljao u znak pozdrava. Uostalom, vi koji posjećujete moj profil svjedoci ste da sam često prenosio Borine kolumne.
E, sada, zbog čega me Boro napada, onako, iz čista mira?! Osoban razlog teško da može postojati; ispada kako su Karakaš i Jergović razlog njegova bijesa.
Eto, lički primitivci napadaju Karakaša, a kapelan hrvatske književnosti „s oltara Hrvatskog društva pisaca“ denuncira, koga, pa Miljenka Jergovića. Po Borisu Dežuloviću ispada da je Visković ideološki pobratim suca Milanovića (čuvenog po onoj presudi, znate, ličko rukovanje); Visković je i slavitelj Mile Budaka i Ante Pavelića; naravno, znaju to svi koji čitaju moje tekstove, ili bar zaviruju na moj profil.
Što se tiče samoga Karakaša, koji je poslužio kao smokvin list ovom, žao mi je, besramnom tekstu, ja sam ga kao kritičar uvijek podržavao, što on sam najbolje zna, i onda kad mnogi Bori bliski nisu ni htjeli čuti za njega.
Zapravo je ovdje Karakašev roman poslužio samo da se vratimo na Viskovićev stari delikt, kad se narugao Jergovićevoj izjavi u „Vremenu“ kako je đeneral Mihailović „trodimenzionalna ličnost koja je imala i svoju tragiku i motive i biografiju“.
Priznajem, kriv sam: ne volim ustaše, ali bogami ni četnike! A rugao sam se toj izjavi zato što znam da Jergović nije nikakav autentični četnik (ne mislim o četnicima ništa dobro, ali nek mu bude kad je tako izabrao); treba se prisjetiti da je on prije desetak godina osvajao srpsko tržište, pa mu se činilo kako će se to tržište bolje otvoriti ako se malo podmaže četnikofilnom retorikom.
Jednako tako je Jergović u prvoj polovici devedesetih u Kutlinim izdanjima i (ne zaboravite) onom Tuđmanovu „Danasu“ 1994. i 95., pisao srbofobne, ustašoidne kolumne (dio kojih uostalom i donosim u svojoj knjizi). Nema kod Jerge (ili kako ga je Viktor Ivančić zvao Jergulje) čvrstih političkih opredjeljenja. Nešto književnog talenta, mnogo marljivosti na granici sa skribomanijom, i bezmjerno mnogo žudnje za uspjehom, za moći, za kontrolom medijskog prostora, za utjecajem na druge pisce, na žirije i izdavače. Jedne godine nagrada ide meni, sljedeće se ja odužujem (da ne navodim primjere). A u sve to je kao neka vrsta posilnog uključen njegov šura Vlaho.
E, sad, zašto se Boris Dežulović vraća na jednu čak osam godina staru polemiku? I pritom je neinteligentno maskira uvodom o Karakašu, valjda da je posuvremeni, jer svi će se pitati čemu sad podgrijavanje odstajalog jela.
Koliko mi intuicija govori, najvjerojatnije se radi o jednom mojem postu na FB-u prije dvadesetak dana, u kojem sam komentirao izbor Vlaha Bogišića kao kandidata za člana Etičkog povjerenstva za EU izbore. Duboko sam uvjeren kako je to skandalozan prijedlog, upravo iz etičkih razloga. Prosvjedujući, to sam napisao i postavio na fejs. I time dirnuo u interese obiteljskoga klana Jergović-Bogišić
E, sad, Bogišić je nepismen i konfuzan, boji se ući u polemiku sa mnom; Jergović je, pak, kum književne mafije, pa se ne bi on baš uključivao: ima on ove svoje koji će to odraditi.
I našli su Dežulovića da to odradi za njih. E, Boro dragi, nedostojno je da čovjek tvojega duha i književnog talenta odrađuje išta za bilo koga, a pogotovo za mufljuze tipa Jergovića i Bogišića! Nisi ti ničji pijun, a još manje likvidator! Žao mi je, ali čini mi se da ja imam bolje mišljenje o tebi, nego ti sam”, piše Visković.

Foto: Draško Momirski

Facebook Comments