Dana Budisavljević govorila o Titu, Paveliću, Stepincu i pozdravu “Za dom spremni”: Kakva je bila uloga Nijemaca u spašavanju kozaračke djece

Dana Budisavljević govorila o Titu, Paveliću, Stepincu i pozdravu “Za dom spremni”: Kakva je bila uloga Nijemaca u spašavanju kozaračke djece

Redateljica Dana Budisavljević, autorica filma “Dnevnik Diane Budisavljević”,izjavila je u Večernjem listu  da  pozdrav ” Za dom spremni” nikako ne smije biti u javnom prostoru. Govorila je i o vrijednostivma  koje je promovirala socijalistička Jugoslavija  te zašto Tito nikada nije posjetio Jasenovac.

Postoje različite teorije o odnosu jugoslavenskih vlasti, pa i samog Tita prema Jasenovcu, koji nikad nije posjetio. Koji je vaš pogled na to?
Tadašnje društvo bilo je snažno usmjereno prema izgradnji novog – od porušene zemlje do tvornica, zadruga, društvenih stanova, opismenjavanja, modernizacije. Mislim da su mnogi ljudi tada iskreno vjerovali i ponašali se u skladu s prekrasnom idejom da možemo nadići stare podjele i zločine. Jedna od vrijednosti tog društva bilo je “bratstvo i jedinstvo svih naroda i narodnosti” za što Jasenovac baš nije bio najbolji primjer. O Jasenovcu se učilo, on jest bio simbol zla NDH, ali zločini počinjeni između naroda Jugoslavije u velikoj su mjeri prešućivani, gurani pod tepih. Danas imamo obrnutu situaciju, govori se isključivo o zločinima. Kao da je to jedino što ti narodi imaju u svojoj povijesti. Meni je to morbidno, nadam se da će se uspostaviti ravnoteža u kojoj nas govor o žrtvama vodi katarzi, a ne konstantnim optužbama. To bi nas moglo ubiti i tu neće biti pobjednika.

Ne uči li, međutim, ili u najmanju ruku zbunjuje djecu naša država koja ne zna ili ne želi izaći na kraj s ustaškim pozdravom u javnoj upotrebi?

“Za dom spremni” ne treba postojati u javnom prostoru, o tome nema zbora. Jesu li djeca zbunjena, ne znam. I mi smo kao djeca bili zbunjeni razlikama od onoga što smo učili u školi u odnosu na stvarni život. To je dio procesa odrastanja, najvažnije je da ih škola nauči kritički razmišljati. A ako su zbunjena, pitat će roditelje. Što će im roditelji odgovoriti, to je zapravo pravo pitanje.

S “desne” strane mogli su se čuti zaključci kako eto taj ustaški režim i nije bio tako grozan kad je s njim D. Budisavljević u spašavanju djece iz logora uopće mogla na bilo koji način surađivati. A bilo je i prigovora slijeva…

Suočila sam se s bezbroj pohvala, suza, zahvala, i s nekolicinom kritika, uglavnom s ideoloških pozicija. Najviše ih je bilo na ulogu Stepinca u filmu. Za jedne je ta uloga preblaga u odnosu na Stepinčeve krimene pokrštavanja i pozdravljanja Pavelića i NDH, a za druge je on isključivo svetac, a ne čovjek koji se mlad našao na mjestu crkvenog poglavara u iznimno složenim i opasnim političkim okolnostima. Ideju da je Pavelić spašavao djecu uopće neću komentirati jer je sama po sebi zla i naopaka. Pavelić je pod pritiskom Nijemaca i domaće javnosti morao popustiti i omogućiti vađenje djece iz logora i na neki način legalizirati udomljavanje. On je to radio protiv svoje volje i protiv ideje ustaške Hrvatske kao zemlje bez Srba, Židova i Roma. Etnički čista država Hrvatska bila je u ustaškim proglasima daleko prije 1941. Neki ljevičari su mi zamjerili da se u filmu ne pojavljuju partizani. Dianina akcija nije imala ništa s partizanskom ilegalom, dapače, Diana uopće nije bila sklona komunistima po svom političkom uvjerenju. Ne moći prihvatiti da netko tko nije komunist može također biti humanist i antifašist znak je vrlo suženog razmišljanja. Niti su komunisti mogli djelovati na način i s pozicije s koje je djelovala Diana, niti su oni radili baš sve ispravno. Što ne znači da nisu zaslužni za vojnu pobjedu nad fašizmom. Važnost partizanske i antifašističke borbe neupitna je.