Najpoznatiji kuhar Jugoslavije bivše države i zaštitno lice jednog od najdugovječnijih televizijskih serijala “Male tajne velikih majstora kuhinje”, slavni Stevo Karapandža imao je zanimljiv put. Geografski, vodio ga je od sela Gornje Trebinje kod Karlovca, preko Zagreba i Londona, do švicarskog grada Ennetbadena, a danas za sebe zadovoljno rekao da je – Lovranac.
Prisjetio se ratnih godina koje su za njega bile specifične i teške. Na konstataciju novinarke da je javna je tajna da je postao nepoželjan zbog nacionalnosti, Karapandža je rekao da je tih godina bila jako bitno što se zvao Stevo, a ne Štef, javlja Večernji list.
– Tih dana mi je bilo jako teško i pojmiti i prihvatiti što se događa. Razmišljao sam tada, da, Srbin sam po nacionalnosti, ali nisam za to kriv. Moja je obitelj stoljećima u Hrvatskoj, moja majka je Hrvatica. Prijatelji su mi našli u karlovačkim povijesnim knjigama pretka Mislava Karapandžu koji je 1715. imenovan knezom. Ali, koliko su te teme u mojoj obitelji stvarno bile važne, bolje rečeno nevažne, ilustrirat ću jednom epizodom koju sam dobro zapamtio. Bili smo u braku već tri godine, supruga trudna, sjedili smo na selu kod moje pokojne bake ispod loze, u hladovini, kad me ona upita: “A koje je vjere tvoja Renata?” Znači, nikog to nije zanimalo ni kad smo se zabavljali, ni kad smo se vjenčali, nego, eto, tek tog poslijepodneva kad je staroj baki iz nekog razloga to palo na pamet. Takve stvari mi nisu bile važne nikad, pa nisu ni danas, ali, da, bilo je teško suočiti se s činjenicom da je to nekim ljudima ključno. Otkaz je došao preko noći, dok sam bio generalni direktor zagrebačkog hotela Holiday. Pogodilo me to sve skupa jako. Zagreb je bio moj grad, Intercontinentalu sam poklonio svoje momačke godine. Bio sam šef kuhinje u tom hotelu kad se otvarao, noći i noći sam prespavao u hotelskoj taverni jer bih radio do jedan, dva, a u šest sam morao biti nazad, pa da uštedim na vremenu. Srastao sam sa svim tim i onda se odjednom sve promijeni, postane problem to što sam Stevo, a nisam Štef. Mnogi su se znanci, pa i prijatelji, tih dana okrenuli od mene, neki su čak prelazili na drugu stranu ulicu da se ne bismo sreli. U takvoj je situaciji puno lakše kad vaša obitelj stoji iza vas. A ja sam imao tu sreću. Bilo je, naravno, i prijatelja koji su ostali uz mene. Pa i nekih koje nisam smatrao prijateljima, a itekako su se iskazali. Recimo, profesor Zvonimir Šeparović. U to je vrijeme bio ministar vanjskih poslova, triput me je zvao i pitao treba li mi pomoć. Sva tri puta sam zahvalio i rekao da ne treba, ali mu to nikad nisam zaboravio. Imao sam, naravno, i podršku kolega iz svijeta. Predsjednik talijanske Federacije kuhara Enzo Deleja zvao me da dođem u Italiju, a posebno je bio uporan još jedan talijanski kolega koji je nas je na četiri mjeseca i ugostio u svom hotelu, a na kraju za sve to nije htio uzeti ni liru. Relativno brzo su mi se otvorile razne mogućnosti i zemlje, a izabrao sam Švicarsku, jer se uvijek činila kao obećana zemlja. Mislio sam da je to na godinu dana, ali onda su došla djeca, krenuo vrtić, škola, otvorio sam i svoj restoran… I naredale su se čak dvadeset četiri godine u Švicarskoj”, izjavio je Karapandža.