Redatelj i pisac Predrag Ličina dao je intervju Novostima u kojemu tvrdi da jedan dio Hrvata jednostavno ne želi Srbe u Hrvatskoj.
Posljednji Srbin u Hrvatskoj” i obje zbirke “Bljuzga” vezane su jednim dijelom uz poziciju Srba u Hrvatskoj. Dok u filmu Srbi – koliko god da ih ne vole – svojom krvlju spašavaju ostatak čovječanstva, u novelama su označeni kao dežurni krivci za sve, pa ako se želi nekoga prokazati, dovoljno mu je reći da je Srbin. Čak ni komunisti više nisu u igri…
Totalna istina! Da li u Zagrebu ima više grafita “Mamiću Srbine” ili “Mamiću komunjaro”? Pa, ima više ovih prvih jer su Srbi ipak nešto popularniji od komunista. Znači, u Hrvatskoj postoji jedan dio naroda koji je patološki opsjednut Srbima – u posljednjih 30 godina nije prošao niti jedan jedini dan a da nisu spomenuli Srbe. Razlog je njihove opsjednutosti Srbima poznat i očigledan – oni Srbe u Hrvatskoj jednostavno ne žele. Jedno vrijeme dosta sam razmišljao o tom dijelu naroda i shvatio sam da nitko od njih nema smisla za humor. Onda sam shvatio da nemaju smisla za humor jer su depresivni. Onda sam nastojao dokučiti zašto su depresivni pokušavajući povezati depresiju s njihovom opsesijom Srbima i uskoro sam došao do zaključka. O čemu se, naime, radi? Dakle, njihova depresija proizlazi upravo iz činjenice da je teško ostvarivo da baš svi Srbi, za njihovog života, napuste Hrvatsku. Međutim, ako bi se to doista desilo, njihova bi se depresija onda podsvjesno toliko pojačala da bi kod većine njih prerasla u trajno depresivno stanje, upravo zato što im život bez Srba u Hrvatskoj više ne bi imao smisla. Jedan dio njih živio bi još neko vrijeme mrzeći gejeve, izbjeglice, muslimane ili Rusine, ali uskoro bi shvatili da je ta mržnja dosta jadna, pa bi možda naposljetku iscrpljeni od tolike mržnje – prestali mrziti.
Igor Mandić vaše pisanje nije baš doživio, a sigurni smo da će mu biti drago da ga ovdje spominjemo, pa nas zanima kako gledate na oštre riječi koje vam je uputio. Rekao je, čitalaca radi, da se radi o besmislenoj kvaziprozi, bljutavom ričetu, bljuzgi u koju, srećom, nije ugazio…
Ne sjećam da sam ikad nekoga toliko iznervirao kao čovjeka po čijem je mišljenju električna gitara uništila kulturu 20. i 21. stoljeća. Palo mi je na pamet da mu nekako dostavim svoj film “Posljednji Srbin u Hrvatskoj”, baš da vidim što će reći za njega. Onda sam shvatio da to i nije najpametnija ideja jer bi ga žive slike, pošto su realističnije od pisane riječi, još više iznervirale, što mi nije namjera. A možda bi me i potražio i išamarao, pa sam od ideje odustao.