PAKLENI PLAN ZORANA MILANOVIĆA: Preko Zlate Đurđević razbija Plenkovićevu vladajuću koaliciju

PAKLENI PLAN ZORANA MILANOVIĆA: Preko Zlate Đurđević razbija Plenkovićevu vladajuću koaliciju

Novinar Ivica Đikić je u Novostima analizirao kakve bi političke posljedice mogao izazvati preijedlog predsjednika Zorana Milanovića da na čelo  Vrhovnog suda bude imenovana Zlata Đurđević. Njegovu analizu donosimo u cijelosti.

“Sve bi izgleda bilo u redu samo da je predsjednik Zoran Milanović signalizirao Zlati Đurđević, predstojnici Katedre za kazneno procesno pravo na zagrebačkom Pravnom fakultetu, da se odazove javnom pozivu Državnog sudbenog vijeća i da se tako kandidira za predsjednicu Vrhovnog suda Republike Hrvatske, e da bi onda on, Milanović, predložio Hrvatskom saboru da je izabere na formalno najvišu sudsku funkciju u državi. Pravi smisao odredbe unesene u Zakon o sudovima 2018. godine – odredbe po kojoj je prijava na DSV-ov javni poziv preduvjet za ulazak u krug kandidata – i jest u tome da natjera predsjednika Republike, u slučaju da se dotični želi miješati u svoj posao i aktivno koristiti svoje ustavne ovlasti, na šibicarsko izigravanje javnog poziva, i to na način da se slijepo poštuje zakonska odredba o obaveznom javljanju kandidata na javni poziv. Smisao je, dakle, u tome da se predsjednika malo uvalja u brašno kompromitacije prije nego što mu se omogući da konzumira svoju izravnu ovlast – da predloži Saboru ime i prezime budućeg predsjednika Vrhovnog suda. Milanović, međutim, nikom ništa nije signalizirao, pa se na javni poziv javilo svega troje zainteresiranih – aktualni predsjednik Vrhovnog suda Đuro Sessa, pripadnik prvog HDZ-ovog pravosudnog ešalona, te dvoje ni po čemu izuzetnih privatnih odvjetnika iz Zagreba. Nitko osim njih, pa tako ni profesorica Đurđević, nije se prijavio, jer je svakome jasno da je javljanje bez odgovarajućeg političkog miga unaprijed osuđeno na propast. Zašto bi se itko ozbiljan mazohistički izlagao tome da ne bude izabran, a da bude izabran netko s neusporedivo manje stručnih referenci i nemjerljivo više političke umreženosti?

Milanović je, dakle, odlučio eskivirati zakonski postavljenu stupicu i po cijenu lavine optužbi da ne poštuje zakon, da smišljeno proizvodi razloge za konfrontaciju s premijerom Andrejem Plenkovićem i s HDZ-om i ondje gdje nema potrebe za sukobljavanjem, da se pravi pametnijim od svih pa čak i od popularnih stručnjaka, da je zarobljenik svog destruktivnog i svađalačkog karaktera, da mu se prijeti pokretanjem opoziva. Predsjednik je svjestan da u ovoj partiji igra bijelim figurama i naprosto ne želi uprljati ionako izglednu pobjedu kompromisom sa svojim shvaćanjem morala i javnog posla, makar se do cilja moralo putovati nešto dužim i džombastijim putem. Osim toga, za njegovo predlaganje Zlate Đurđević mimo njezine prijave na javni poziv mogu se ipak naći argumenti i u Ustavu i u zdravom razumu: Ustav daje predsjedniku izravnu i samoizvršivu ovlast da predloži kandidata za čelnu osobu Vrhovnog suda, a spominjana odredba u Zakonu o sudovima ostavlja mu mogućnost da ne predloži nikoga od onih koji su se odazvali na javni poziv, odnosno ne propisuje što u slučaju da predsjednik konzumira svoje pravo na ignoriranje svih kandidatura pristiglih u poštanski sandučić Državnog sudbenog vijeća.

Osnovno je, međutim, to da predsjednik države nije htio svojoj kandidatkinji poslati poticaj ispod stola nego je javno i službeno saopćio da je njegov izbor Zlata Đurđević, spreman na konzekvence takvog manevra. Pritom valja znati i to da Milanović i Đurđević nisu ni na koji način osobno povezani, a ona je više puta javno kritizirala neka njegova tumačenja zakona. “Ako dođe do novog javnog poziva i ako se gospođa Đurđević javi na taj poziv, što je stvar njezine odluke, ja ću je opet predložiti za predsjednicu Vrhovnog suda, izjavio je Milanović krajem prošlog tjedna. S obzirom na to da je profesorica Đurđević potvrdila Novom listu da će poslati prijavu na novi javni poziv, ukoliko se to ispostavi izlazom iz trenutačne situacije, jasno je da će politička rasprava u jednom času svejedno doći do suštine, a suština je u tome je li Zlata Đurđević odabir koji čini pozitivnu razliku, to jest je li taj odabir kvalitativni iskorak u kontekstu devastirane i nevjerodostojne sudske grane vlasti. Andrej Plenković i glavni HDZ-ovci ne žele se izjašnjavati o tom ključnom pitanju pod krinkom trenutne formalne nekvalificiranosti profesorice Đurđević za status kandidatkinje, i učinit će sve da izjašnjavanje odgode za dane nakon svibanjskih lokalnih izbora. Plenković, i kao premijer i kao privatna osoba, vjerojatno nema problema s imenovanjem Milanovićeve kandidatkinje – njegova vlada, uostalom, predlagala ju je za položaje u međunarodnim sudskim tijelima i u različitim domaćim radnim grupama iz oblasti pravosuđa – ali Plenković je i šef HDZ-a, a Vrhovni sud – unatoč znatno suženom djelokrugu – ipak nije ni neki sud daleko od očiju, ni neka stručna skupina za čije postojanje šira javnost i ne zna. Drugim riječima, Plenković kao predsjednik HDZ-a mogao bi imati problem s prihvaćenjem Milanovićevog odabira, premda je profesionalni put Zlate Đurđević debelo iznadprosječan i premda u njezinom životu nema ni jedne mrlje, ni jednog posrnuća u pogledu morala.

Već sad može se predvidjeti da će i desnica unutar HDZ-a i političke opcije desnije od HDZ-a učiniti sve da što više otežaju ili opstruiraju dolazak gospođe Đurđević u Vrhovni sud, a ne treba sumnjati da će pritom imati i tihu podršku najvećeg broja trenutačnih sudaca toga suda, uključujući i one najviše rangirane, i one koji u javnosti ne slove za pristaše ili pouzdanike HDZ-a. Što se tiče HDZ-ovskog otpora, centralni lik je, naravno, Vladimir Šeks. Taj čovjek presudno je utjecao na današnju kadrovsku sliku te mentalni sklop hrvatskog sudstva i on će suprotstaviti svakom rješenju koje dovodi u pitanje njegovu moć u tom području vlasti. Bože Vukušić iz Počasnog bleiburškog voda, Šeksov prijatelj i potrčko te persona s mračnom prošlošću iz kasne faze komunizma, u čemu je Šeks mogao prepoznati i obrise svoje biografije iz tog vremena, objavio je na Facebooku jednu od linija kojima će se kretati difamacija Zlate Đurđević. “Zlata Đurđević je s očeve strane naslijedila jugo-komunističke gene (otac Stevan, major JNA, navodno ‘šumadijski dotepenac’ u Zagreb), a s majčine naginje ‘domaćim’ četnicima (ujak Mišo Čavić navodno je bio član stožera Teritorijalne obrane SAO Krajine)”, piše Vukušić i, mada je sve kod njega “navodno”, otvoreno postavlja koordinate predstojećeg šovinističko-suverenističkog nasrtaja na Đurđević: ona je Srpkinja jugokomunističko-četničke provenijencije, što je treba diskvalificirati za šeficu Vrhovnog suda Republike Hrvatske. I ne samo da je postavio koordinate nego je od ugledne profesorice učinio metu za nabrijani internetski šljam i za tipove poput Ante Đapića, Zvonimira Hodaka, Hrvoja Zekanovića

Đurđević se Šeksu, Vukušiću i njihovim istomišljenicima posijanim u politici, pravosuđu i medijima zamjerila pravno argumentiranim stavom protiv svojedobnog izručenja Zdravka Mustača i Josipa Perkovića njemačkom sudu. Ta dvojica moćnih ljudi jugoslavenske tajne policije, koja su 1990. počeli raditi za Franju Tuđmana, u međuvremenu su u Njemačkoj osuđena na najteže kazne zbog toga što su 1983. godine sudjelovala u ubojstvu političkog emigranta Stjepana Đurekovića. Đurđević je uvjerljivo pokazala da je isporuka udbaškog dvojca predstavljala eklatantno kršenje tada važećih hrvatskih zakona, ali koga je briga za zakone kad je sudsko-politička klika odlučila realizirati svoje privatne interese i donekle ublažiti svoje privatne frustracije zbog pokleknuća u mrskom komunizmu pod egidom pravde i dobrih odnosa s Njemačkom. Tome valja dodati i njezino, opet vrlo argumentirano, osporavanje odluke Visokog prekršajnog suda koji je proglasio zakonitim Thompsonov ustaški poklič “Za dom spremni” na početku pjesme “Bojna Čavoglave”: njezin – i ne samo njezin – stručni stav jest da se radi o protuustavnoj presudi.

Drugu liniju napada nagovijestio je stanoviti Frane Staničić s Katedre za upravno pravo zagrebačkog Pravnog fakulteta. “Smatramo i da kandidat koji bi pristao biti predložen protivno zakonu nipošto nije dostojan funkcije predsjednika VS-a jer sudbenu vlast ne smije predstavljati osoba koja bi pristala na tu funkciju doći protupravno”, napisao je dotični u listu Informator. Nije isključeno da će se idućih dana i tjedana pojaviti još “stručnjaka” i stručnjaka s novim zamislima o tome zašto valja minirati izbor Zlate Đurđević: ona je prijetnja jer ne pripada vladajućem sudsko-pravničkom miljeu, ne može je se natjerati na trule kompromise te na političko sluganstvo, a određeni manjak konkretne moći može nadoknaditi javnim istupima u kojima neće štedjeti ni političku vlast ni suce koji misle da im politička i socijalna umreženost garantiraju doživotnu zaštitu u prakticiranju samovolje.

I, što će sad Andrej Plenković? Hoće li podleći pritisku svog savjetnika Šeksa i zapjenjene desničarske bulumente, a pritom se opet pozvati na neki formalni kvaziargument? S druge strane, takvo približavanje radikalnoj desnici, s posljedicom u vidu očuvanja statusa quo u sudstvu, definitivno bi ga udaljilo od sadašnjih partnera u vladajućoj koaliciji, ponajprije od Čačićevih reformista i Samostalne demokratske srpske stranke, ali vjerojatno i od još ponekog zastupnika nacionalnih manjina, kao i od HNS-a i HSLS-a. HDZ bi, razumije se, relativno lako mogao pronaći parlamentarne saveznike za odbijanje Zlate Đurđević, ali teško da bi to preživjela aktualna koalicija na vlasti. Utoliko Milanovićev odabir ima i dodatnu vrijednost uz samu činjenicu stručne izvrsnosti profesorice Đurđević: em Plenkovića tjera na čistac kad je riječ o vrlo važnim stvarima, em postiže to da “zvijeri ostave trag””, piše  Ivica Đikić.

Foto: Hina

Facebook Comments