Novoizabrani predsjednik Zoran Milanović poprilično je iznenadio hrvatske birače odlukom da inauguraciju održi na Pantovčaku umjesto na Markovu trgu.
Pohvalio se da će na toj intimnoj, gotovo privatnoj fešti, biti prisutan vrlo uski krug odabranika iz visoke politike, dok će ostali smrtnici svečanost, valjda, moći pratiti putem malih ekrana. Neće čak nositi ni lentu, a njegov bliski suradnik Miljenić je neizravno obećao da će se smilovati i izgovoriti rečenicu: Tako mi Bog pomogao!
Milanovićevi ljudi od povjerenja odmah su pozdravili njegovu odluku ističući da predsjednik ima pravo odabrati proslavu kakvu hoće, a, osim toga, uštedjet će više od 650.000 kuna.
Milanovićeva odluka o „skromnoj” svečanosti na luksuznom Pantovčaku problematična je barem iz nekoliko razloga. Prije svega, ne može novoizabrani predsjednik biti veći i od države i od tradicije, koliko god ona skromna i kratkovječna bila pa si uzimati za pravo da kroji protokol prema svom nahođenju i trenutnom raspoloženju.
Kada je ušao u utrku Milanović je znao da državni poglavar ima i neke protokolarne obveze koje njemu osobno možda i ne odgovaraju, ali da ih je dužan poštovati i provoditi.
Milanović na ovaj način želi pokazati da je iznad države, zakona i tradicije i da neka ustaljena pravila može mijenjati preko noći.
Složio bi se bivšim predsjednikom Ivom Josipovićem koji je izjavio da inauguracija nije privatna predsjednikova fešta nego da je to državni ritual. Bježeći s Markova trga Milanović je jednu – u svojoj biti narodnu i demokratsku proslavu, jer ne trebamo zaboraviti da su i takozvani obični građani mogli doći na Markov trg i promatrati predsjednikovo ustoličenje, pretvorio u elitističko okupljanje na Pantovčaku gdje će najbliži pučanin biti udaljen barem nekoliko kilometara.
Ako je Milanović u predizbornoj kampanji najavljivao da želi služiti svojim građanima, onda je i u ovom slučaju trebao napraviti ono što je najprimjerenije u ovom trenutku, a ne ono što njemu najviše odgovara. Trebao je ostati na Markovu trgu s nekom modificiranom i manje pompoznom ikonografijom koja bi vjerojatno i stajala puno manje od predviđenih 650 000 kuna.
A što ako Milanovićev motiv nije ušteda nego jednostavno želja da organizira inauguraciju koja je skrojena po njegovoj mjeri. Možda ne želi biti pred svjetlima reflektora i da ga gnjave obični građani. Možda mu ide na živce što će to sve skupa trajati nekoliko sati i što će se morati rukovati s nekim ljudima koji mu nisu posebno dragi. Kao što se, uostalom, nekada žalio da ga bole prepone od sjedenja u Saboru. Država i građani ne postoje da bi ugađali Milanoviću, nego bi valjda izabrani predsjednik trebao nešto napraviti za njih.
Milanović se na neki način ponaša kao razmažena Meghan Markel i princ Harry, a građani su ga birali jer su željeli na Pantovčaku Kate i princa Williama. Mogu razumjeti Milanovića da mu je protokol dosadan i zamoran, ali onda ni ne ideš u predsjedničku utrku. To je kao da se kirurg žali da ne može gledati krvave pacijente.
Bijegom u bjelokosnu kulu na Pantovčaku Milanović nije pokazao poniznost i skromnost, nego prijezir prema običnom puku, ali i, što je možda još gore, prijezir prema “poslu” na na koji ga je izabralo više od milijun hrvatskih građana.
Foto: Denis Cerić/Hina