Glazbenica i voditeljica Ida Prester oglasila se na Facebooku povodom dvostrukih standarda u društvu kada je riječ o seksualnosti muškaraca i žena. Povod za njezinu objavu bio je prilog iz jedne emisije, u kojem je gost izjavio da se u svom “mračnom periodu” družio sa ženama “lakog morala”. Premda nije navela o kojoj se emisiji radi, jasno je da je mislila na gostovanje don Roka Kaštelana u “Nedjeljom u 2”. Njezin status brzo je izazvao reakcije i potaknuo raspravu o nepravdi koja se još uvijek provlači kroz društvene norme, javlja Večernji list.

– Pogledala sam klip iz jedne emisije. Gospodin kaže da se u svom “mračnom periodu” družio sa ženama “lakog morala”.  Pa mi je dalo malo misliti. Tko su to žene lakog morala? Žene koje se seksaju? Mijenjaju partnere? Kojima se ne da ulaziti u vezu? Postoje li muškarci “lakog morala”? Žene imaju iste potrebe kao i muškarci – za užitkom, uzbuđenjem, dodirom, seksualnim istraživanjem. Zašto je promiskuitet kod žena sramota, a kod muškaraca vrlina? Nju je “potrošilo” pola grada, a on je “glavni j*bač” u gradu. Nju se prezire, a on je zavodnik/galeb. Je li to fer? Ništa što dvoje odraslih ljudi dobrovoljno odluče raditi zajedno nije amoralno, ni s jedne strane.

Amoralni su: silovatelji, zlostavljači, agresivci, ljudi koji bez pristanka objavljuju tuđe intimne snimke, oni koji se fino izgustiraju s curom, pa je poslije ponižavaju i nazivaju ženom lakog morala. Drago mi je za gosta što se izvukao iz loše faze i pronašao smisao, ali hajmo, molim vas, promijeniti te licemjerne i nepravedne društvene koncepte. To si, umjesto cvijeća, želimo za 8. mart, na primjer, napisala je Prester.  Idin status odmah je izazvao raspravu njenih pratitelja. 

– Slažem se s vama i ne podržavam to stajalište, ali smatram da njegov korijen leži u vrlo primitivnom, instinktivnom dijelu mozga. Čista biologija. Muškarac može imati odnose bez posljedica, dok žena može ostati trudna. Ženi koja se emancipirala po tom pitanju i ponaša se poput Samanthe iz Seksa i grada ne može se vjerovati kada je riječ o očinstvu. Suvremeni testovi za utvrđivanje očinstva tek su postali dostupni, no stoljećima unazad muškarac nije mogao biti siguran ako je sumnjao da njegova žena ima i druge partnere. A ne postoji muškarac koji će biti oduševljen idejom da emocionalno, financijski i na svaki drugi način ulaže u biće koje nije njegov vlastiti DNK. Postoje i mišljenja da se žena energetski “troši” s više partnera na drukčiji način nego muškarac. S druge strane, 21. stoljeće sve to opovrgava, ali biologija i čisto instinktivni dio bića i dalje ostaju na snazi, poručila joj je pratiteljica. 

To je kao ona izreka da muškarac želi imati ključ koji otvara svaku bravu, dok žena ne smije imati bravu koju može otvoriti svaki ključ. Seksizam nam je i dalje na visokom nivou…, napisala je druga pratiteljica.

Podsjetimo, Don Roko Kaštelan je 35-godišnji svećenik Splitsko-makarske nadbiskupije. Kroz burnu mladost proživio je mnogo toga. Kao dijete je izgubio blisku osobu, obolio je od maligne bolesti, velik dio mladosti je proveo kao navijač Hajduka u stalnom sukobu sa zakonom, sklon tučnjavama, opijanju i drogiranju. Međutim, Roko Kaštelan danas je svećenik u Trogiru i potpuno je promijenio svoj život.

– Biti svećenik je ujedno lijepo i teško. Općenito je teško davati život za druge, a ljudi to od svećenika očekuju. Ljudi smo i nekada dođemo u situaciju kada više ne možemo, ne može dati ono što ljudi očekuju i zatim se javlja težina. Ljudski problemi i ljudska stvarnost nas opterete. U nama žele vidjeti Boga, nekada možemo to učiniti, nekada ne možemo jer smo i mi ljudi. Ali Bog radi kroz nas tako da nas odmori i daje nam snage za dalje, rekao je don Roko.

U ranom djetinjstvu suočio se s gubitkom bliske osobe

Kao dijete je živio s roditeljima, bakom, djedom, tetom i dva strica. Jedan stric, koji mu je bio poput oca, se u dobi od 24 godine razbolio i ubrzo preminuo. Trauma koja mu se dogodila u tom trenutku je bila prevelika za njega, nije se znao nositi s njom, kaže, a nije ni tražio pomoć. Ulazio je u život pun straha i neznanja, nije imao odgovor na mnoga pitanja, a već i tada nije bio dobro, što drugi nisu primijetili. U školi se priklanjao društvu koje je bilo “priznatije”, no baš takvi često, kaže, rade probleme.

Na utakmice Hajduka je počeo ići još kao dijete. U to vrijeme s ocem i stricem, a poslije, u prvom razredu srednje škole, i samostalno.

– Tražio sam sigurnost, htio sam pripadati negdje. Još u sedmom razredu mi je dijagnosticiran opsesivno-kompulzivni poremećaj. Sva ta bol i svi problemi koji su me mučili su rezultirali time da psihički potpuno potonem. Osim toga, djelomični sam daltonist tako da nisam mogao odabrati bilo koju srednju školu. Kamo god bih krenuo, život bi me udario i vratio natrag, ispričao je.

U jednom trenutku roditelji više nisu znali što da rade. Situacija je izmaknula kontroli, a Roko je bio, kako bi mnogi rekli, problematičan. Otac ga je tada zaključao u kuću jer je mislio da će tako riješiti probleme, no Roko je razbio vrata i uspio pobjeći. Ta vrata su i danas razbijena, Rokov otac ih je odlučio tako ostaviti kako bi mu ostavio podsjetnik na to kakav je nekada bio.

Počekom srednje škole počeo je konzumirati drogu

Kada je upisao prvi razred srednje škole, probao je marihuanu. Sve je počelo kao eksperimentiranje, no zatim je postalo ozbiljan problem. Najgore je bilo, kaže, kada se počeo drogirati sam. Tada je shvatio da to nije igra, već ovisnost.

U dobi od 18 godina, kada je već završio srednju školu, dobio je temperaturu. Nakon dva dana je završio u bolnici. Uspostavilo se da boluje od maligne bolesti – Hodgkinov limfom. Liječenje je trajalo sedam mjeseci, a nakon toga je počeo živjeti još gorim načinom života.

– Tada sam shvatio koliko smo krhki, da ne možemo računati na budućnost, pa sam počeo živjeti iz dana u dan, a to je vuklo loše stvari, prisjetio se.

Jedan susret na zajednici promijenio mu je život

U tom mračnom razdoblju obilježenom ovisnošću, Roko je bio depresivan i gotovo uvijek pod utjecajem alkohola ili droge. Čak ni njegovi prijatelji nisu znali kako da mu pomognu. Međutim, jedan je prijatelj nagovorio Roka da otiđu u crkvu.

Roko ga je poslušao, odlazio je na zajednice, ali tada nije osjetio promjenu. Ona se dogodila nakon nekoliko tjedana, na jednom od susreta zajednice.

– Očito je Bogu trebalo vremena da me slomi u jednom trenutku, da mi pokaže istinu o meni. To se dogodilo na susretu zajednice. Tada sam odlučio da više neću ništa uzimati i tako je bilo. Kada sam se vratio kući, odlučio sam sve eliminirati. Počeo sam čitati Bibliju, bio sam oduševljen njome. U društvu sam postao nitko i ništa, ali spoznao sam Boga, rekao je.

Danas don Roko radi s raznim ljudima koji su se našli u velikim životnim problemima; ovisnicima, kockarima, pa čak i zatvorenicima.

– Sve problema na koje naiđem sada rješavam s Bogom. Nakon ludila od dana, najdraže mi je otići sam u katedralu, plakati Bogu, donositi mu svoje i tuđe probleme koje on riješi, zaključio je don Roko.

Foto: Hina