Hrvatska nastoji očuvati sjećanje na svoje junake, heroje, koji su svojom iznimnom hrabrošću najprije obranili zemlju od velikosrpske agresije 1991. godine, u vrijeme kada su mnogi i na Zapadu mislili da joj preostaje svega nekoliko tjedana prije nego što padne i nestane s političke karte.

A onda su je potom u veličanstvenim operacijama i oslobodili četiri godine kasnije, 1995., tada su pak ti isti krugovi bili uvjereni kako izmučena Hrvatska nema snage za brze vojne akcije kojima će, kako se pokazalo, slomiti zločinački projekt velike Srbije, sebi donijeti toliko žuđenu slobodu, a Bosni i Hercegovini prekid rata i mir.  

Ove je godine, 24. svibnja, u baranjskom mjestu Čeminac održan Memorijalni sportski turnir „Ivan Ćališ – Đeri“  u čast njihovog sumještanina, hrvatskog branitelja, koji je poginuo 17. veljače 1992. godine na sjevernoj crti obrane Osijeka.

„Nije imao činove ni medalje, ali imao je srce. I hrabrost. Zauvijek junak“, kazala je njegova sestra Anuša prisjećajući se brata, Tog dana tri granate su ispaljene s neprijateljskih položaja na branitelje tog slavonskog grada. Krhotine jedne od njih usmrtile su Ivana, omiljenog mladića iz tog baranjskog mjesta. Sumještani ga i danas pamte po tome što je svima bio na usluzi, uvijek spreman pomoći.

Memorijal je ove godine bio peti po redu i imao je međunarodni karakter. Naime, među 27 braniteljskih udruga s oko 250 sudionika bile su i one iz Bosne i Hercegovine, po čemu je to bilo jedno od većih braniteljskih okupljanja u tom području.

U sklopu Memorijala održana su sportska natjecanja koja je privukla veliki broj branitelja, i to u streljaštvu, kuglanju, boćanju, pikadu, stolnom tenisu, šahu i belotu. Cilj je da se osim paljenja svijeća i polaganja vijenaca, branitelji na jedan kvalitetan i koristan način međusobno i druže.

Kroz ovo događanje, kako objašnjavaju, stvara se prijateljska i dostojanstvena atmosfera, učvršćuje se duh zajedništva i čuva se sjećanje i uspomena na Đerija, kao i na sve poginule suborce te dakako, na jedan primjeren način promiču i vrijednosti Domovinskog rata.

Po završetku natjecanja svi sudionici sudjeluju na zajedničkom domjenku, a potom se održava svečano proglašenje pobjednika te dodjela medalja, pehara i prijelaznog trofeja nazvanog po njemu koji dobiva najuspješnija braniteljska udruga.

Službeni organizator okupljanja je Udruga dragovoljaca Hrvatskih obrambenih snaga Baranja (UDHOS Baranja), jer Ivan je bio njihov pripadnik, HOS-ovac. Jedan je od, kako to govore službeni podaci, 753 poginula HOS-ovca u Domovinskom ratu, a kroz njihove  postrojbe je prošlo oko tri tisuće branitelja.

Od početka je sudjelovao u obrani zemlje. Borio se i u Baranji odakle je izvlačio ranjenog brata, a poslije je borbu nastavio braneći Osijek. Ivan je prvi poginuli HOS-ovac iz Baranje. Njegova sestra Anuša prisjeća se trenutka kad su joj javili da je poginuo.  

„On je bio sposoban, znala sam da se zna čuvati, paziti na sebe i druge. I onda kad mi je njegov kolega rekao da ga je šrapnel pogodio, taj dan na Osijek su pale tri granate, jedna je bila njegova. Znala sam da se od toga nije mogao sačuvati. Meni se svijet srušio. Netko kaže, zaboravit ćeš. Vjerujte mi, nikad se to zaboravit ne može”, rekla je.

Dodala je kako su i njen drugi brat kao i muž invalidi Domovinskog rata. Na otvorenju ovogodišnjeg Memorijala koji se po prvi put održao u Čemincu, mjestu gdje je Ivan odrastao, bio je i brigadir u miru Željko Kalić, izaslanik ministra hrvatskih branitelja Tome Medveda.

Najprije je kazao kako su se okupili zbog čovjeka, domoljuba i heroja koji je domovini dao ono najvrjednije, svoj život. Naglasio je kako Ministarstvo hrvatskih branitelja kroz ovakve projekte iskazuje zahvalnost i brigu za branitelje, ali i za njihove obitelji.

“Iz godine u godinu, na ovom se memorijalu okupljaju Ivanovi suborci i sportski prijatelji, zajedno s obitelji i mještanima, kako bi njegovali uspomenu na njega i promicali univerzalne vrijednosti – domoljublje i hrabrost. Te su vrijednosti hrvatski branitelji nosili na sebi sve do pobjede u Domovinskom ratu. Pokazali smo da je hrabro srce jače od bilo kojeg oružja, a snaga zajedništva i ljubavi prema Domovini snažnija od mržnje koja razara“, kazao je brigadir Kalić.

Posebno je istaknuo kako zajedno grade sustav koji osigurava da doprinos branitelja nikada ne bude zaboravljen. „Zato ćemo uvijek biti uz vas – uz obitelji, uz hrvatske branitelje i uz mlade koji čuvaju istinu i uspomenu na naše heroje”, zaključio je izaslanik ministra Medveda.

Načelnik općine Čeminac Danijel Rešetar zahvalio je svima koji su doprinijeli tome da se ovaj memorijal organizira i održi u Čemincu, te izrazio nadu da će se i šesti održati na istom mjestu. I Ivanova sestra Anuša je također istaknula kako joj je posebno drago što se memorijal održava u domu u Čemincu, koji je izgrađen nakon rata.

„Nadam se da će služiti svojoj svrsi i da će buduća događanja, uključujući i memorijal, ubuduće biti upravo ovdje, u općini Čeminac i u ovom domu”, kazala je poželjevši svim sudionicima puno sportskog uspjeha, uz napomenu kako nije važno tko će pobijediti – važno je da se družite, da ste zajedno i da se ne zaboravljate.

Obitelj Ćališ se inače u Čeminac doselila iz Bosne i Hercegovine 1968. godine kad su Ivanu bile četiri godine, tamo je odrastao, školovao se. Sestra Anuša je svog brata opisala prije svega kao čovjeka i dobričinu. „Nije bilo osobe kojoj nije priskočio u pomoć. Ako nije mogao sam, uključivao bi mene. To je bila naša svakodnevica – pomaganje, zajedništvo, odgovornost“, kazala je.

To je pokazao i kada mu je stariji brat Ante ranjen u listopadu 1991. tijekom obrane Osijeka u Baranji. „Na leđima ga je nosio, iz neprijateljskog okruženja ga iznio, a onda je stradao. Poginuo je četiri mjeseca poslije“, govori njegova sestra dodajući kako je iza sebe ostavio – samoću, tišinu i prazninu. Ostao je trajni ožiljak.

„Rekla sam sebi – neću plakati. Molit ću. Bit ću jaka…“, kazala je, ali sjećanja ne blijede. Kad vidim nekoga kako hoda kao on, a bio je visok, snažan, srce mi zadrhti, govori Anuša ističući kako joj je bio sve – brat, prijatelj i oslonac. Dodaje kako je njegova djevojka još godinama donosila ruže na njegov grob.

„Kažu da ljudi žive dok ih se sjećamo – pa on živi i danas, kroz mene, kroz moju djecu, kroz svaku molitvu“, kazala je ističući kako  on nije samo poginuo,  on je dao život. „I ne postoji veći ponos od onog kada znaš da si dijelio život s čovjekom koji je živio časno“, zaključuje.

„Nema dana da ga netko ne spomene, kaže njegova sestra dodajući kako sjećanja ne blijede, a nažalost – niti rane.

No, i kroz ovaj Memorijalni turnir, koji će se, za nadati se je, i ubuduće održavati u njegovom Čemincu, održava se sjećanje na jednog hrabrog i dobrog mladića, koji je u vremenu mira svima bio spreman pomoći, a onda kada je došla ugroza za domovinu, branio ju je ne pitajući za cijenu.

Ivan Ćališ – Đeri, branitelj iz Baranje, jedan je od onih kojima dugujemo zahvalnost za slobodu i mir koju uživa današnja Hrvatska, a u koju su oni ugradili najvrjednije što su imali – svoj život. Održavati sjećanje na njih, onakve kakvu su bili, mladi, prkosni i odlučni, spremni izgorjeti za domovinu, je najmanje što im dugujemo zauzvrat.

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2025. godinu.

Foto: Hina