Nakon početka općeg napada bivše JNA i srpskih paravojnih postrojbi na Vukovar sredinom rujna 1991.godine, skupina hrvatskih dragovoljaca odlučila je pomoći obrani tog grada. Među njima je bio i Ivan Poljak iz Sinja. Nije puno pričao o tome, a svojima nije htio ništa reći da se ne bi brinuli za njega. Otišao je autobusom zajedno s oko stotinu drugih dragovoljaca i 27. rujna je stigao u Vukovar. Po dolasku je raspoređen na Sajmište, dio Vukovara gdje su se vodile izuzetno teške i krvave borbe. Tamo si ginuli i vojnici i zapovjednici što od izravnih borbi, a još češće od gelera granata kojima je neprijatelj zasipao braniteljske položaje.

Ivan je rođen u Sinju 1956. godine kao drugo od troje djece Pave rođene Balajić i Mate Poljaka. U tom gradu je završio osnovnu i srednju školu, gimnaziju, te tečaj padobranstva. Imao je 13 skokova padobranom i na to je bio jako ponosan. Potom odlazi u Zagreb na studij gdje završava upravno pravo i zapošljava se u poduzeću Obuća u središtu grada.

Kada su počele krvave borbe na istoku Hrvatske, često je dolazio u klub Vukovaraca u Zagrebu i raspitivao se o stvarnom stanju u tom hrvatskom gradu na Dunavu. Kako je položaj branitelja postajao sve neizvjesniji, Ivan je odlučio krenuti put Vukovara i tamo se boriti.

S bratom Željkom, također dragovoljcem, posljednji se put vidio u Sinju 22. rujna kada je došao u pratnji pošiljke oružja za Sinj nakon zauzimanja vojarne bivše JNA u Varaždinu. Sestru Anđelu je vidio nekoliko dana kasnije u Zagrebu. Kako joj se nakon toga nije javljao, ona je čak otišla na policiju i prijavila njegov nestanak. Nazvao ju je telefonom tek sredinom listopada i otkrio joj da se bori u Vukovaru. Tada je obitelj tek zapravo saznala da je u gradu iz kojeg stižu sve dramatičnija izvješća i oko kojeg je srpski agresor sve više stezao obruč.

A dragovoljci, među kojima je bio i Poljak, došli su, kako govore oni koji su ih u Vukovaru dočekali, u tenisicama kao da idu na izlet. Bili su i nenaoružani, točnije, samo je jedan imao oružje. S obzirom na stanje, nije bilo vremena za obuku, odmah se kretalo na punktove gdje su se s neprijateljem često borili na različitim stranama iste ulice i na svega pedesetak metara udaljenosti.

Sestru je nazvao još jednom, krajem listopada, i dao joj jedan telefonski broj gdje može nazvati ako joj se on dulje vrijeme ne javi. U to vrijeme je već postao zapovjednik obrane Sajmišta.

Naime, dotadašnji zapovjednik Velimir Đerek pogiba 12. listopada. Bio je iz Imotskog i u govorima preko motorole koji su čuli i neprijatelji uz izraze „lipi moj…“ govorio je i o 600 Imoćana koji su došli s njim. Kako srpski agresor ne bi saznao da je poginuo, odlučeno je da da Poljak, koji je iz Sinja i ima sličan govor, preuzme i Đerekovu motorolu kao i njegovo kodno ime Sokol. Tako su isto kodno ime, Sokol, imala dva zapovjednika sa Sajmišta. Rat se vodio ne samo ne bojištu nego i psihološkim sredstvima. U prvih pet-šest dana, govore njegovi nadređeni, on je ponavljao riječi prethodnog Sokola „lipi moj…, i slično, tako da neprijatelj nije ništa primijetio.

Ali Poljaka, koji je i inače bio mirna i staložena osoba, ta je nova obveza promijenila. Kažu da više nije bio samo obazrivi vojnik od prije nego je postao pravi zapovjednik koji je preuzeo konce obrane u svoje ruke. U svakodnevnim krvavim borbama bio je na čelu branitelja koji su usprkos teškoćama čvrsto držali dostignute crte obrane.

Nije bilo povlačenja s bojišta. Na jednom punktu gdje je bio s još nekoliko suboraca, ranjen je u potkoljenicu. Međutim, nije htio ostati u bolnici nego je svaki dan išao na previjanje i vraćao se na borbeni položaj. Stoga je jedno vrijeme nosio štaku i longetu, ali ga to nije priječio da daje svoj puni borbeni doprinos u tim teškim vremenima. Stoga su ga zapovjednici ubrzo promaknuli. S mjesta zapovjednika satnije na Sajmištu nakon svega 12 dana postao je zapovjednik 1. bojne 204. vukovarske brigade koja je branila taj dio grada. U borbama je izrastao u hrabrog i odgovornog zapovjednika, ali znao je svojim šalama i nasmijati svoje suborce.

Tako govore kako je znao pripremati ih za akciju kada su trebali vratiti dio neke ulice. „Lipi moji, to vam se tako radi, trčiš tamo-amo, a onda kako nemaš tromblon, baciš ručnu bombu kroz prozor i utrčiš unutra i kuća je tvoja“, prepričao je jedan suborac, dodavši – i naravno on krene, a mi za njim.

Pamti se i jedna njegova izjava nakon što su odbili još jedan napad u koji je agresor išao s puno vojne tehnike. ”Vidi mili Bože, što imaju a ne znaju, dajte to nama pa da vam mi pokažemo”, kazao je. Njegov stožer, odnosno mjesto okupljanja, gdje je sa suradnicima dijelio izvješća o stanju na bojištu i dogovarao što treba poduzeti, bio je u jednom podrumu koji je imao prozore na koji su bile postavljene vreće s pijeskom, ali je bio ostavljen i jedan mali otvor kako bi prostorija mogla imati svježeg zraka. Tamo je obično bilo više ljudi koji su pripremali nove odluke vezane za bojište.

I onda je 6. studenog 1991., tijekom jednog od neprijateljskih granatiranja, geler jedne od granata koje su padale na to područje prošao kroz otvor i usmrtio ga na mjestu. Geler ga je pogodio u desnom dijelu prsnog koša i izašao kroz leđa. Zajedno s Poljakom u prostoriji je bilo još nekoliko ljudi, detonacija granate ih je odbacila, jedna je osoba ranjena, a ostali su prošli bez ozljeda.

Tih dana Vukovar se grčevito borio za opstanak. Kako se Ivan sestri nije javljao, ona je 7. prosinca nazvala na broj koji joj je on dao kad su zadnji put razgovarali. Pitala je za njega, Sokola, a kad joj je glas s druge strane rekao „zapovjednik Sokol je poginuo“ , ona je pokušala objasniti da je on drugi po redu Sokol, nadajući se da to nije on. Tada joj je ozbiljni glas s druge strane rekao da je i on, njen brat, poginuo.

Posmrtni ostaci Ivana Poljaka ekshumirani su nakon mirne reintegracije hrvatskog Podunavlja iz masovne grobnice na Novom groblju u Vukovaru. Identifikacija je obavljena 13. svibnja 1998., iz Vukovara je ispraćen 16. svibnja, a pokopan je uz vojne počasti te brojnu rodbinu, prijatelje i suborce 19. svibnja te godine u obiteljskoj grobnici na groblju u Sinju. Ravnateljica vukovarske bolnice dr. Vesna Bosanac napisala je pismo njegovoj obitelji u kojem je svjedočila o tome koliko je njihov Ivica, kako su ga zvali, bio čovjek velikog srca i još veće hrabrosti i odlučnosti.

„Bio je izrazito hrabar i dobar momak, ponosit i pošten. Govorila sam mu neka stane malo u bolnici, da se odmori, ali nije htio ostaviti svoje na položaju nego samo na tren, koliko mora. Poginuo je nesretno od granate trenutno kad je udarila u Ivicu gdje su trebali imati sastanak za obranu. Primite moju sućut i izraze štovanja. Budite ponositi“, napisala je njegovoj obitelji.

U čast njemu i njegovu suborcu Andriji Alčiću, časničkom namjesniku, koji je također poginuo u Vukovaru, na predjelu Trnovača u Sinju na sportskom središtu koje nosi njihovo ime, povodom 25. godišnjice njihove pogibije, otkriveno je spomen obilježje njima u čast. Svečanost je počela simbolično, skokovima petorice padobranaca Aerokluba Sinj, kojeg je i Poljak bio član, sa zastavama Hrvatske, Splitsko-dalmatinske županije, Sinja i Vukovara.

‘Ponosni smo na našeg Sokola Poljaka i Andriju Alčića. Svi sportaši kada dođu na ovaj sportski centar neka svaki put pogledaju ovo spomen-obilježje i sjete se sinjskih vitezova poginulih u Vukovaru’, kazala je tadašnja gradonačelnica Kristina Križanac, naglašavajući kako će se Sinj uvijek sjećati svojih vitezova koji su svoje živote ugradili u slobodnu i neovisnu Hrvatsku.

Dojmljiv govor održao je i njegov nadređeni u Vukovaru Ivan Anđelić, poznat po nadimku Doktor, inače legenda obrane Vukovara. „Znali smo zašto smo u Vukovaru i gledali smo smrti u oči. Međutim, niti Ivica niti Andrija, kao ni svi mi na to se nismo obazirali, mi smo došli braniti Vukovar i Hrvatsku… Oni su dali svoj život u obrani Vukovara, tom temelju Hrvatske“, kazao je Anđelić.

Ministar branitelja Tomo Medved istakao je da svi, a posebice, mladi mogu imati uzore u njima. „Ne treba nigdje drugdje tražiti bilo kakve uzore jer oni su tu, oni su heroji Domovinskog rata, i uvijek se sjetimo njih i svih ostalih koji su dali svoje živote za našu slobodu, to neka nam budu uzori“, rekao je Medved.

Poljak je posmrtno promaknut u čin brigadira Hrvatske vojske. Svi ga se sjećaju kao hrabrog i optimističkog borca koji nikad nije posumnjao da će Hrvatska biti slobodna i voljeli su ga slušati dok govori. „Kad ove istjeramo, onda idemo u Dubrovnik i Zadar, u toplije krajeve, da ih i odande istjeramo“, govorio je u vrijeme dok su ta dva grada bila pod opsadom srpskog agresora.

Njegova predviđanja kojima je hrabrio svoje suborce u tim teškim vremenima opsade Vukovara, su se na kraju ostvarila. Hrvatska je danas slobodna, u Bljesku i Oluji vraćen je najveći dio okupiranog područja, a cijelo Podunavlje s Vukovarom kroz mirnu reintegraciju.

Zahvaljujući njihovom junaštvu i žrtvi Vukovar je postao simbol hrvatske borbe za slobodu i dijelom nacionalnog identiteta. Posmrtno je 1994. primljen u Viteško alkarsko društvo Sinj zbog osobitih zasluga.

Foto: Hina

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2023. godinu.