Ivić Pašalić u sjećanju nam je kao jedan od najbližih suradnika prvog hrvatskog predsjednika, pokojnoga dr. Franje Tuđmana. U politički se život uključio još 1989. godine, s 29 godina, da bi potom, 1990. sudjelovao u osnivanju HDZ-a u Varaždinu i Ivancu. Pašalić je, naime, tada u tom mjestu živio i radio kao liječnik, a aktivan je bio do 2002. godine kada je na drugima unutarstranačkim izborima u HDZ-u nakon Tuđmanove smrti izgubio u borbi za predsjedničku funkciju, od protukandidata Ive Sanadera, kasnije premijera u dva mandata, piše Andrea Latinović na portalu Direktno.hr.

U četiri mandata bio je izabran za zastupnika u Hrvatskom saboru, bio je predsjednik Izvršnog odbora i član Predsjedništva HDZ-a, a od 1995. do 2000. i potpredsjednik te stranke, da bi te 2002. godine, kada je preuzeo Sanader, bio izbačen. 

Onda je osnovao stranku Hrvatski blok – pokret za modernu Hrvatsku, ali ona nije polučila veći uspjeh na političkoj sceni te se potom uputio u poduzetništvo, kojim se bavi i danas i to u drvnoj industriji.

No, zauvijek će biti upamćen kao Tuđmanov glavni savjetnik za unutarnju politiku, kojega se smatralo ”sivom eminencijom” i čovjekom koji je odrađivao neugodne poslove.

Razgovoru za portal Direktno odazvao se ljubazno, iako uz opasku da se ”već odavno ne bavi aktivnom politikom”, koju, po vlastitim riječima, ”prati samo povremeno, čitajući portale”.

Kako se osjećate kada se sjetite vremena u kojem su Vas smatrali ”najopasnijim” hrvatskim političarom i Tuđmanovom desnom rukom?

Prvi osjećaj je zahvalnost da sam sudjelovao u stvaranju hrvatske države, osobito da sam imao privilegiju osam godina (1992.–1999.) raditi neposredno uz predsjednika Tuđmana.

Zar nije istina da je politika čisti adrenalin i tko u nju uđe, teško se od nje može odvojiti?

Politika je danas pretežito posao, ili zanimanje, gdje adrenalin može izazvati ovisnost, no za mene ’90-e godine nisu bile politika, već zanos stvaranja Hrvatske. To je takovo stanje duha i emocija, kada slijediš svoje ideale, kada ti je taj zanos na prvom mjestu, sve ostalo je drugo.

Mislite da oni epiteti koji su se vezali uz Vaše ime, da ste osvetoljubiv, opak, ne praštate političkim suparnicima, ali ni kolegama iz tadašnje stranke, zapravo bili ”mašta” medija i nekakve ”usmene legende”?

Nisamrazmišljao o karijeri, položaju, jesam li nekome simpatičan, ili ne, bilo mi je bitno samo da dam svoj maksimum u poslu koji mi je povjerio predsjednik Tuđman. Iskreno, jedino mi je njegovo mišljenje i povjerenje bilo bitno. Što misle moje kolege, što pišu, ili misle novinari, bilo mi je potpuno nebitno. U svemu tome apsolutna lojalnost mome šefu smetala je mnogima. Ja nisam dilao informacije, nisam se dodvoravao nikome, nitko me nije mogao ucjenjivati…

Logično je da sam takvim stavom smetao mnogima, od nekih novinara do stranačkih kolega. I tada i sada smatram da sam imao ničim zasluženu privilegiju raditi uz prvog hrvatskog predsjednika. Prozivanja, optužbe, lijepljenje raznih etiketa, bili su cijena koju sam platio. Vrlo jasno želim podvući da sam radeći sigurno pravio pogreške, ali nikada da bi svjesno nekome naštetio osobno, ili na bilo koji način se ogriješio o Hrvatsku i hrvatske interese.

Je li istina da ste Vi bili zaduženi za medije i da ste radili popise ”nepoćudnih” novinara, onih koji su žestoko kritizirali Tuđmana i HDZ? I mene ste jednom, kada sam napisala tekst u tadašnjem Vjesniku, koji Vam nije bio po volji, stavili na ”led”, jeste to zaboravili?

Tu predodžbu stvarali su neki unutarstranački “prijatelji”, koji su gajili vrlo prisne odnose s novinarima, a svoju popularnost plaćali su povjerljivim informacijama i opanjkavanjima, tzv. desničara.

Dok sam ja neke tadašnje novinarske “veličine” znao izbaciti iz ureda kada su me tražili povjerljive informacije, istodobno moje popularne kolege iste su im te dokumente i informacije servirali kao desert iza slasno pojedenog zajedničkog objeda. Da budemo načisto, tu se radilo o svega nekoliko najutjecajnijih urednika političkih tjednika. No, oni su bili glavni opinion makeri.

Sjećam se da niste baš pretjerano voljeli surađivati s novinarima i da ste bili podozrivi prema nama?

Bio sam nepovjerljiv prema onima čiji su članci bili pisani na bazi informatora iz redova vlasti i brifinga pojedinih veleposlanstava. Krajem ’90-ih oni su bili dio sustavno organizirane kampanje za rušenje predsjednika Tuđmana i HDZ-a. Vrlo često to je poprimalo sve elemente specijalnog rata. S mnogim drugim novinarima imao sam vrlo korektne odnose, između ostalih i s Vama, poštovana Andrea. To je i jedini razlog za ovaj intervju.

Kakav je šef bio pokojni predsjednik?

Čovjek silnog znanja i iskustva, pravedan i strog, mekog srca.

Malo je poznata strana njegovog karaktera da je bio iznimno emotivna osoba i da je tu svoju stranu skrivao. Pamtite li neki posebno emotivan doživljaj s njime?

Kao predsjednik države u ratnim vremenima, u javnosti se držao strogo, ponekad namrgođeno. No, onaj stvarni Tuđman bio je vrlo emotivan, osjetljiv na svaku žrtvu. Nerijetko sam znao vidjeti suze u njegovim očima, osobito kada bi dobio informacije o stradalim vojnicima i civilima. Posebno su bili dirljivi njegovi susreti s majkama poginulih branitelja.

Jednom ste izjavili kako je Tuđman bio ”autor projekta stvaranja hrvatske države, a svi drugi samo sudionici u tom njegovom projektu”. Nije li to ipak nerealna glorifikacija zasluga samo jednoga čovjeka?

To je povijesna činjenica, koju potkrijepljujem konkretnim podacima. Na njegovu programu samostalne i suverene Hrvatske osnovan je HDZ, a on izabran za predsjednika. Na svim izborima od 1990. do 1999. godine pobjeđivao je i bio biran za predsjednika HDZ-a, predsjednika Republike Hrvatske, a HDZ je imao parlamentarnu većinu. Svi mi drugi bili smo sudionici i suradnici na njegovu projektu.

Kada je imao valjane razloge mogao je smijeniti bilo koga te se nije ustručavao to i učiniti kada je bilo nužno, i s lijeva i s desna. Možda je najupečatljiviji primjer bila smjena Manolića i Mesića.

Uzaludni su pokušaji pojedinaca koji si danas nastoje popraviti prošlost i prikazati se kao ljudi koji su tobože dali nezamjenjive doprinose u stvaranju Hrvatske. Da ne bude zabune, bio je veliki broj časnih i stručnih dužnosnika u redovima vlasti, koji su hrabro i pošteno odradili svoj posao. No, oni se nikada nisu hvalisali, nego su poput ministra Šuška znali reći: “Chief, zadatak je izvršen”. 

Kako se Tuđman odnosio prema silnim dodvoricama, koje su hrlile na ”dvore” na Pantovčaku? Jeste li Vi bili njegov pretorijanac?

Dodvorice je prezirao te u pravilu nisu imali prođu. No, bilo je blefera bez pokrića, neki od njih tako su dospjeli do visokih pozicija.

Bio sam samo lojalni savjetnik koji je davao najviše što je mogao, nikakav pretorijanac.

Nije li Tuđman ipak povukao brojne pogrešne poteze vezane uz BiH?

Pitanje opstojnosti Hrvata u BiH jedno je od neriješenih strateških pitanja koje je ostalo iza predsjednika Tuđmana. Ako je bilo pogrešnih poteza, onda je to povjerenje u iskrenost namjera bošnjačkog vodstva kod izrade i potpisa Daytonskog mirovnog sporazuma.

A kakav Vam je u sjećanju ostao pokojni ministar obrane Gojko Šušak?

Prvi do predsjednika Tuđmana u zaslugama za neovisnu i slobodnu Hrvatsku te pobjedničku Hrvatsku vojsku. Bio je iskreni prijatelj, čovjek od malo riječi, ali čovjek od riječi.

Jesu li Stipe Mesić i Josip Manolić bili ”izdajnici” u HDZ-ovim redovima? Koja je prava istina oko onog pokušaja puča 1994. godine?

To je bio pravi i dobro pripremljeni pokušaj parlamentarnog puča, kojemu je glavni cilj bio promjena Ustava i smjena predsjednika Tuđmana. Važnu ulogu su imali određeni međunarodni krugovi. U jednom trenutku Manolić je uspio osigurati potpise većine zastupnika, no na kraju su izgubili. Da su uspjeli, ne bi bilo “Oluje” i ne bi bilo slobodne i neovisne Hrvatske.

Jednom ste mi rekli, pamtim to jako dobro, da ste ”desničar što se tiče pitanja nacije i države”, ali da ste u mnogim drugim stvarima zapravo liberal. Ivić Pašalić liberal? Ne zvuči li čudno?

U naš politički život i javnost sustavno se nastojalo stvoriti predodžbu da su domoljublje i Bogoljublje nazadne vrijednosti, domoljublje se nastojalo prikazati kao nacizam i ustaštvo. Tako je mislila politička manjina, ali zato vrlo glasna. Nositelji takvih teza u pravilu su bili ljudi koji su jugoslavenstvo i pripadnost najmračnijim strukturama jugokomunizma (UDBA i KOS) maskirali svojim aktivizmom, kao tobožnjih boraca za ljudska prava. Na taj način je došlo do zamjene teza – mi koji smo se borili za slobodu i demokraciju i stvaranje slobodne i demokratske Hrvatske, prikazivani smo kao ekstremisti, desničari.

Istodobno brojni udbaši, jugokomunisti, kosovci, prikazivani su kao demokrati i borci za ljudska prava i medijske slobode. Uz pomoć svojih pajdaša u medijima to se uspjelo nametnuti kao “istina”. To je samo jedan od elemenata koji pokazuju kolika je šteta da krajem devedesetih nije provedena lustracija.

Foto: Hina