U svijetu ima oko 20 tisuća živih vojnika 2. svjetskog rata, antifašista, koji su ratovali protiv Hitlera, od čega ih 40 tisuća živi u Hrvatskoj. Ova sprdnja pade mi napamet dok sam gledao proslavu jednog pseudodogađaja koji je danas u Hrvatskoj državni blagdan, Dan antifašističke borbe.
Hasanbegović je prije par godina točno rekao da se na taj dan obilježava “apokrifni događaj” na kojem slušamo papagajska ponavljanja o tome što se dogodilo 22. lipnja. Povijesna stvarnost je banalna.
Naime, 22. lipnja 1941. nije utemeljen nikakav partizanski odred. To je izmišljen događaj. Ne postoje nikakvi dokumentarni dokazi. Toga datuma Hitlerova je Njemačka napala Sovjetski Savez. Prekinula je dotadašnje savezništvo, političko i vojno. Skupina sisačkih komunista taj dan odlazi u šumu, a to nije bila Brezovica. Oni odlaze na neku vrstu konzultacijskog ladanja – što učiniti u novonastalim okolnostima kada su se dva saveznika, komunist Staljin i nacist Hitler razišli. Kako god vrednovali tu baštinu zvanu Dan antifašističke borbe, taj dan nije se dogodilo apsolutno ništa. Samo zbunjenost nad razlazom dva zločinca od kojih je jedan, Staljin, bio šef naših komunista, piše Ivica Šola u Slobodnoj Dalmaciji.
Saveznici u zlu
Par desetaka hrvatskih komunista na tom pseudosastanku ostali su zatečeni Hitlerovim napadom na SSSR, do tada im naci/fašizam nije smetao. Naprotiv, šutke su prešli preko zločinačkog pakta Ribbentrop – Molotov, u kojem su 1939. Hitler i Staljin jasno definirali da se radi o sporazumu o nenapadanju, prijateljstvu (!) i vojnoj suradnji (!). Podijelili su interesne sfere, zajedno napali Rumunjsku i Poljsku, Staljin, u dogovoru s Hitlerom, stavio svoju čizmu na Baltičke zemlje i Finsku, a hrvatski komunisti i drug Tito ni u peti nisu imali ustanak protiv naci/fašizma jer su bili saveznici. U zlu.
Tek kada Hitler okreće ploču i operacijom Barbarossa napada SSSR, a suradnici Hitlera, komunisti, najednom postaju antifašisti. O takvim “antifašistima” i takvom “antifašizmu” svoj pravorijek još 2009. godine dala je Europska unija proglasivši 23. kolovoza (dan sklapanja pakta Ribbentrop – Molotov) “Europskim danom sjećanja na žrtve svih totalitarnih i autoritarnih režima.” To je jedini dan koji u kontekstu borbe dva zla, sovjetskog i jugoslavenskog komunizma i nacifašizma, historijski i vrijednosno ima smisla obilježavati.
Zvati sebe antifašistom samo zato što si se borio protiv fašista i jedan totalitarizam, jednu krvavu kupelj zamijenio drugom, jest cinizam. Antifašizam, naime, ne definira se činjenicom da si se borio protiv fašista, jer i talijanska mafija se borila protiv fašista i surađivala sa saveznicima, već je antifašizam prije svega sustav vrijednosti koji uključuje ljudska prava, političke i ine slobode, a ovaj antifašizam koji smo u srijedu proslavili, osim što je povijesni falsifikat, zapravo bi točnije bilo nazvati crveni fašizam.
Paradoks takve vrste “antifašizma” gledamo i gledali smo baš na prostoru bivše Jugoslavije i na području bivšeg Sovjetskog Saveza danas. I Putin je uvjereni antifašist koji već godinama rehabilitira Staljina. Pa onda, kao Staljin zajedno s Hitlerom u Poljskoj i Rumunjskoj, svu raskoš svoga antifašizma pokazuje već četvrti mjesec u Ukrajini izgovorom, ciničnom zamjenom teza da se bori protiv fašističke Ukrajine, da je želi “denacificirati”. Krasan antifašist, kao i u vrijeme Staljina, u njegovoj antifašističkoj Rusiji ima toliko slobode govora, toliko poštivanja pluralizma, da, ako bilo što zucneš protiv rata u Ukrajini letiš u zatvor.
Oslobodili nas slobode
Kada su Milošević i JNA napali Hrvatsku, išli su nas defašizirati, kao i Putin Ukrajince danas. U toj perverziji, kao i Putin, i Milošević je bio antifašist, i JNA je bila antifašistička vojska s antifašističkom petokrakom na čelu, vojska koja je sljednica onih ljudi čiji smo dan obilježili u srijedu. Pod tim antifašističkim simbolima su masakrirali Vukovar. Hrvatska je nastala unatoč Titovim antifašistima, a Sava je ipak potekla uzvodno.
I Tomašević, gradonačelnik grada Zagreba, sebe deklarira antifašistom, hoda u gay paradi, dočim su njegovi ideološki antifašistički preci u Jugoslaviji homoseksualce zatvarali, pa i ubijali. U maniri svojih totalitarnih antifašističkih očeva, zabranjuje zastave Hoda za život. I, šlag na tortu, Zagreb je pun smeća, ne zna kako ga maknuti s ulica, ali zato zna kako službene zastave Republike Hrvatske nastale na Domovinskom ratu, a ne u šumi Brezovica, maknuti sa zagrebačkih ulica. Što bi taj momak tek radio da je četrdeset i peta?
Od čega su nas onda antifašisti u komunističkoj inačici oslobodili te 1945. godine? Oslobodili su nas od slobode. Oslobodili su nas od temeljnih ljudskih prava, od slobode govora i političkog udruživanja, oslobodili su nas od Budiše, Gotovca, Stepinca, sa stotinama tisuća pobijenih i zatvorenih nakon rata.
Ti antifašisti u komunističkoj inačici, evo moga prijedloga, neka se u demokratskoj hrvatskoj okupljaju na koje god obljetnice hoće, pa i u šumi Brezovica. Ovo je slobodna zemlja. No kada se već pozivaju na europske vrijednosti, što se (ne samo) mene tiče, jedini blagdan koji bi u antifašističkom, antitotalitarnom smislu trebao biti državni blagdan jest ono što nam Europa sugerira: 23. kolovoza, dan sklapanja pakta Ribbentrop – Molotov, Europski dan sjećanja na žrtve SVIH totalitarnih i autoritarnih režima.
Ne treba svaki (historijski) otpad razvrstavati. Europa ih je svrstala sve u istu kantu, zaključuje Ivica Šola.