Bivši glavni urednik Branko Tuđen bio je na izložbi “Glas Jovanke Broz” koju su organizirali Srpsko kulturno vijeće iz Hrvatske i Fondacija Jovanka Broz iz Beograda. Izložba ima snažno naglašen politički karakter pa čak i autori izložbe neskriveno govore da je Jovanka ikona svih Jugoslavena i jugofuturista. Zanimljivo zapažanje Branka Tuđena prenosimo u cijelosti.
“U Srpskom kulturnom centru u Preradovićevoj ulicu u Zagrebu u tijeku je izložba “Glas Jovanke Broz”, neobičnog naziva i neobične namjene. Organizatori su Srpsko narodno vijeće i Fondacija Jovanka Broz iz Beograda, a zagrebački mediji sa simpatijama su popratili otvaranje izložbe, ali bez ulaženja u bit i s malo poznavanja, makar literature koja je o Jovanki Broz objavljena poslije raspada Jugoslavije gotovo isključivo u Beogradu. Autor koncepta izložbe je sveučilišni profesor na Fakultetu političkih znanosti u Zagreb, te istaknuti aktivist Srpskog narodnog vijeća dr. Dejan Jović, pisac nekoliko knjiga projugoslavenske orijentacije i činilo se dugo skeptičnog u pogledu hrvatskog osamostaljenja. Jović je krajem osamdesetih, još kao srednjoškolac bio najtalentiraniji novinar, sjajan novinarski stilist tadašnjeg omladinskog tjednika Poleta, onda je uoči prijelomnih događaja pa sve do 2003. proveo na studiju u Londonu u jugoslavenskom krugu odakle se vratio s doktoratom i knjigom “Jugoslavija država koja je odumrla”.
MOŽDA ĆE VAS ZANIMATI: Katarina Peović o Jurici Pavičiću: Plaćeničko piskaralo, koji voli peruškom gladiti stražnjice medijskih mogula, ponovno trkelja o ljevici
Bio je i savjetnik tadašnjeg predsjednika Ive Josipovića koji ga je i smijenio jer je 2014. doveo u pitanje referendum o neovisnosti Republike Hrvatske 1991. godine. Danas je intelektualni vođa Srba u Hrvatskoj. Izložba “Glas Jovanke Broz” nije samo ili je manjim dijelom izložba njezinih haljina, osobnih dokumenata fotografija i sl., ona ima prvenstvenu političku poruku, ali ne u smislu kako to čini Mladen Pavković: uobičajeno snažnom desničarskom retorikom, bez stila i s nepoznavanja originalnih činjenica i literature. Pavković optužuje i pita može li se dogoditi da u Beogradu otvore takvu izložbu o Savki? Nemamo ni mi izložbu niti smo ju imali povodom 100. obljetnice rođenja dr. Savke Dabčević Kučar (2023.) a kako će ju imati oni u Beogradu?
STO MINUTNI VIDEOO INTERVJU S JOVANKOM LOŠA JE PREPORUKA I ZA NEŠTO ŠTO BI BIO JUGOGOFUTURIZAM. Naslov izložbe proizlazi iz dosad “neobjavljenog” video intervjua Jovanke beogradskom novinaru Draganu Biseniću između 2010. i 2012. godine. Vida TV, digitalni audiovizualni kanal Srpskog kulturnog vijeća, objavljuje izvadak od oko 100 minuta. Bisenić se bavi takvim temama, a posebno zapažen bio je početkom ovog desetljeća u beogradskom tjedniku Ekspresu o generalu Ivanu Miškoviću, koji je bio specijalni Titov savjetnik za sigurnost i sučeljen s Jovankom šezdesetih i početkom sedamdesetih godina. Smijenjen je i postavljen za predsjednika Crvenog križa. Izložbu o Jovanki putem Vida TV predstavili su dr. Jović, Davorka Perić voditeljica kulture SKC i urednica Antonija Marušić. Pojavljuje se i Ukrajinka, Svetlana Zorin Aleksić u ime “Fondacije Jovanke Broz” kojoj su pripale osobne stvari, a Svetlana Zorin je snaha Jovankine sestre Zore i žena sina Gorana Aleksića, svojedobnog srbijanskog veleposlanika u Kijevu, favorita Ivice Dačića. Zahvaljujući Dačićevu utjecaju Jovanka je ukopana na posebnom (znatno manjem) grobnom mjestu u Kući cvijeća čime je narušena sklad spomenika.
Dok je Dejan Jović govorio izbalansirano, ali sasvim prepoznatljivo, Davorka Perić je išla otvoreno i poručivala kako je Jovanka, osim što je najpoznatija Srpkinja u Hrvatskoj, danas ikona svih Jugoslavena i jugofuturista! Ovo izgleda kao nov termin i zapravo je poklik za one koji priželjkuju restauraciju Jugoslavije i u tom cilju djeluju. Na političkom polju kao da se nešto događa. Neki Hrvati imaju pravo. Ali sumnjam da će Srbima u Hrvatskoj i jugofuturistima pomoći prisjećanje na Jovanku. I čudi me da sasvim sigurno dobro informiran dr. Jović upada u takve površne igre. Vjerujem da profesor poznaje literaturu o Jovanki i kako ona nedvojbeno pokazuje Jovankinu negativnu ulogu: kako prema Hrvatskom proljeću (što je dr. Joviću nebitno), tako i prema Rankoviću, srbijanskom rukovodstvu, Dolancu. Ljubičiću, a i samom Titu. Kao posebna laž mi se čini Jovankina priča o Đilasu koju dr. Jović uzima kao relevantnu. Jovanka je navodno podržava Đilasa u njegovoj liberalnoj aktivnosti početkom pedesetih. Đilas naime hvali Jovanku za njezino staranje oko Tita kad je ovaj u travnju 1951. operirao žuč. Đilas je jedini od tih viših rukovodilaca koji je o Jovanki napisao ponešto dobro. To je bilo u trenucima kad je Đilasa osvajala Štefica (Zagorka iz Pregrade u partizanima s Tuđmanom i Ankicom) u njegovom rastajanju od Mitre Mitrović, a Jovanka je bila na korak do udaje za Tita, pa su Štefica i Jovanka prijateljevale iz istih razloga.
TITA SU OSIM JOVANKE ŽELJELI NASLIJEDITI SLOBODAN MILOŠEVIOĆ I ANTE MARKOVIĆ. Dr. Jović je pravu kad kaže da kod Tita ništa nije bilo privatno pa ni taj brak. Vjerojatno u duhu njegove političke ravnoteže, bilo je logično da on Hrvat oženi Srpkinju makar iz Hrvatske, ali se ubrzo bivša partizanka koja nije imala ni “partizansku spomenicu 1941” počela pretvarati u veliku moćnicu. Tito je s 80 godina bio star i nesposoban vladati na dotadašnji način pa joj je popuštao. Jovanka je smijenila sedam šefova kabineta, glavnog obavještajnog generala, mnogobrojnu poslugu, kroz odškrinuta vrata prisluškivala je Titove razgovore, čitala je najpovjerljivije državne tajne, djelomice sudjelovala u kadrovskim rješenjima, prisvajala određene političke zasluge, izražavala otvorenu želju za vlašću i (ne)ukusno se oblačila u najpoznatijim svjetskim modnim kućama. U sukobu s Jovankom Tito se ponio poput slabića, a ne državnika. Tome je posvećeno čak sedam zajedničkih sjednica Predsjedništva SFRJ i Predsjedništva CK SKJ, 24 sjednice Predsjedništva SFRJ, devet sjednica Predsjedništva CK SKJ i deset sjednica Saveznog savjeta za zaštitu ustavnog poretka. Što reći drugo nego: u tim trenucima neodgovorna i neozbiljna država i slabić na njezinu čelu. Dr. Jović djelomice brani Jovanku: “Bilo joj je teško, ali je i ona bila teška za druge ljude. Nije shvaćala da je uvedeno kolektivno rukovodstvo i da neće biti novoga Tita. To su kasnije pokušali biti Slobodan Milošević i Ante Marković.”
Jovankin životopis nije dovoljno objašnjen, te je nejasan kao i životopis njezine braće i sestara. “Jovanka nije nikada pričala o ratu” zapisala je njezina sestra Nada. “Jovanka je partizansku spomenicu 1941. dobila na Titovo inzistiranje 1971.” Ni Bisenićevih 100 minuta prikazanih na Vida TV ne otkriva ništa što već nije napisano u knjigama, osim da Jovanka izrijekom tvrdi kako je genera i ministar obrane Nikola Ljubičić bio u sovjetskim rukama sa znanjem Tita koji na to nije mogao utjecati. Time potvrđuje sumnju o Ljubičiću admirala Branka Mamule iznesenu u knjizi “Slučaj Jugoslavija”. “Dolanc i Ljubičić dva velika gada, Dolanc njemački špijun”, piše u svoj knjizi Jovanka. Osim ovoga o Ljubičiću novost bi mogla biti da je Tito sahranjen u Beogradu nasuprot vlastitoj volji. Inače, Jovanka je u 100-minutnoj emisiji nevjerodostojna i nema dokaza kojima bi potkrijepila svoje govorenje.
KNJIGE KOJE SU RAZORILE JOVANKINU VJERODOSTOJNOST. Postoji nekoliko knjiga koje su u potpunosti razotkrile Jovankinu ulogu. Koča Popović u (ne)objavljenim dnevnicima, djelomice prikazanim u knjizi Dušana Čkrebića, pod nadnevkom 29. studenoga 1968. zapisuje: “Jovanka se divlje i grabežljivo svim snagama probija naprijed. To nije više pitanje uobraženosti ili nešto isforsiranog protokola. Ona se svuda pojavljuje kao najviša “druga ličnost”, pa i tamo gdje joj uopće nije mjesto, na partijskim kongresima, zborovima, međudržavnim razgovorima itd. Ona se probijala prvo u isti red s najvišim rukovodiocima države i partije, poslije korak ispred njih, potom sve češće usporedno sa suprugom. Na kraju se javno izdvajala svuda, u svakoj prilici, zajedno s njim.”
Prema knjizi Nataše Marković i Dragana Vlahovića “Jovanka Broz Život na dvoru” Jovanka i Rankovićeva žena Slavka posvađale su se za posjeta državno-partijske delegacije Čehoslovačke s Novotnyjem na čelu koja je u Jugoslaviji boravila od 21. do 26. rujna 1964. Jovanka je za za Boženu suprugu Antonina Novotnyja priredila modnu reviju u Belom dvoru. Rankovićka je prigovorila tom pretjeranom i preskupom druženju i nije došla.
Jovanka je Titu prijetila da će mu Srbi kad-tad doći glave. Jovanka je panično ponavljala da ona ne želi biti nova Draga Mašin (kraljica Srbije u vojnom puču pogubljena zajedno sa svojim suprugom kraljem Aleksandrom Obrenovićem.”, piše u knjizi “JB Život na dvoru.”
KAKO SU STEVO KRAJAČIĆ I MIROSLAV KRLEŽALA POKUŠALI POMIRITI TITA I JOVANKU’ Jovanka je u autobiografskoj knjizi “Moj život, moja istina” izričita u negiranju svoje ljubomore na sestre maserke. “Proturili su priču o sestrama maserkama i Titovu odnosu prema njima. Mene je to vrijeđalo. Htjeli su od mene napraviti ludu i histeričnu ženu. Pa ja sam znala da Tito njima ništa ne može. Što je mogao: Eventualno ih pljesnuti po zadnjici”, piše Jovanka.
Dara Janeković (1924.-2024.) jedna od najpoznatijih hrvatskih novinarski jugoslavenske orijentacije, prijateljevala je s Ivanom Krajačićem, Miroslavom Krležom i Jovankom Broz . U knjizi “Susret s poviješću” opisuje pokušaje njih troje da u listopadu 1977. pomire Tita i Jovanku. Brak je bio prekinut premda se nikada nisu službeno rastali. Među ostalim jedan od razloga bila je Brozova ljubavna veza s 57 godina mlađom Darijanom Grbić, službeno njegovom maserkom. Dara Janeković opisala je trenutak kada je Krajačić na njezin prijedlog i Krležinin nagovor, posebnim telefonom nazvao Jovanku – jer se Tita o tome nije usudio pitati – i savjetovao joj: “Idi Titu u Karađorđevo kako kod znaš, na koljenima ako treba.”
Jovankina sestra Nada Budisavljević, rođena 1936. u Pećanima koja je s braćnim parom Broz provela većinu skorojevičkog i snobovskog života, napisala je površna i samo djelomična sjećanja u knjizi “Moja sestra Jovanka Broz.” Jovanka je 1994. imala poziv istarskog župana Jakovčića. Milošević ju ne bi pustio izvan svoje kontrole. To je bilo doba kada je Franjo Tuđman razmišljao o Titovu povratku u Kumrovec. Čuo sam to iz neposredne blizine, ali nema nikakvu povijesnu dimenziju, niti imam dokaze. Da se, osim ostalog, dopadne ljevičarima na Zapadu. No tada je to bilo neizvedivo. I nikada više neće. Ipak dr. Jović je upitao: što će biti s Jovankom ako Tita deložiraju iz Beograda i pošalju ga u Kumrovec? Da li će i Jovanka s njim? Ako su Tito i Pavelić prouzročili podjednaki broj ubojstava ljudi i uveli netolerantne ideologije, Tito je pripojio danas najvitalnije dijelove Republike Hrvatske: Istru, Rijeku, Zadar, otoke, Dalmaciju. Povijest je čudna”, ističe Branko Tuđen.
Foto: Hina