Mirjana Hrga imala je velikih problema oko nabavke janjetine za doček Nove godine. Išla je u mesnicu po preporuci, ali se zbog neprofesionalizma mesara sve pretvorilo u “noćnu moru”. Otkrila je da je mesar igrao na lokalpatriotski sentiment kako bi dodatno obmanuo kupca.

“Vide ali ne osjećaju… Čini mi se da je to najveći problem današnjeg vremena. I privatno. I poslovno. Sve je zamijenio “gard”. Imaju ga oni sto ih trebaš. “Uzmi ili ce doći drugi…” Ili jad. “Uzmi to sto ti se nudi ili neces ni to.”

MOŽDA ĆE VAS ZANIMATI: Poznati glumac koji se izvukao iz “dužničkog ropstva” progovorio o svojoj djeci i obitelji: Jedino se moj sin “spasio”

Zbog izostanka empatije, nastaje neraspoloženje strane koja je pristupila u dobroj namjeri.
I krug se zatvara…Postajemo društvo kakvo jesmo. Danas je važnije poznavati metode balansiranog ulizivanja, nego efikasno potrošiti vrijeme:
a) na danu riječ i
b) profesionalnost.
Ne ide uvijek sve po planu, ali ljudski je priznati da je nešto zapelo.
E, tu se očekuje stil. Ne gard, nego stil. Suosjećanje.
Nisam želio da bude tako,
ali:
a) nisam mogao utjecati na okolnosti, ZAO mi je, popravit ćemo…
B) POGRIJESIO sam
Oboje – ljudski.

Glupi primjer. Sugerira mi prijatelj mesnicu. Imaju uistinu divno meso. Neosporno. I, nazalost, svjesni su kvalitete mesa koje prodaju. Imam svoju super mesnicu, ali rekoh “ajde, off je, probaj i nesto drugo…” Covjek kao covjek, i u mesnici trazi znakove razumijevanja.

Na zidu raspelo i Dinamova slika. OK, u Zagrebu smo, ali – godi li mi? Godi. Kupujem prve komade.
Ne volim kada u 21.st nije moguće platiti karticom… Ne dam osjećaju da me zbuni…
“Hrga, ne sumnjaj, ne popuj, ne ravnaj sve po sebi. Možda ti samo nisi dorasla drugačijem načinu koji kod tebe odmah diskvalificira drugu stranu…a zapravo – sve je u redu” (navikla sam u životu čitati te male, proklete znakove-najave).

Naručujem janjetinu. Domaćin sam novogodišnje večere. To je pitanje časti. Vise nego ičeg drugog. Pitam – mogu li po janjetini doci u subotu?
“Dojdite kad god želite, od četvrtka, bit ce janjetine, ne trebate ništa posebno naručivati” – odgovaraju.
Dolazim jučer, petak, u drugi dio grada.
Frajer gleda kroz mene kao kroz stakleni zid.
“Došla sam po janjetinu”

-“Janjetine nema, bit ce sutra”
“Rekli ste jučer. Mogu li biti sigurna da ću sutra dobiti do 2,5 kg onog sto tražim?”

-“Gospodjo, možda ce biti 3, možda 4 kg, ali manje od toga neće. Zavisi od janjeta…”

Mislim si – OK, 2,5 ili 4 kg nije isto, ali vidim da nemaju vremena ni volje baviti se takvim “sitnicama”. Trebala bih zapravo biti zahvalna sto cu biti u prilici kod njih kupiti meso…

-“Kako ste ono rekli da se prezivate?” Tek sad, nakon treće komunikacije, uzima mi narudžbu. Polako se topi moja zanesenost o šarmu male obiteljske mesnice, zazivam red i profesionalnost, ali sad je gotovo. Subota. Jutro. Šaljem muza po meso. Kaze mi da su mi ostavili samo 2 kg i ne mogu dobiti ništa vise.Uzmi ili ostavi. Uzimam. Nije dosta. Muz odlazi tražiti dalje. Dan prije večere.

Nakon sto sam 10 dana dogovarala meso. Problem je moj. Sto ce im Hrga, kad ionako ne mogu dovoljnopripravitii. Do njih voćarnaa.
Sasvim druga pričaa.Podsjećanje na najljepšuu socijalnu, emocionalnu i poslovnu inteligenciju. Sve ono sto ovi nisu. Tko je sretnij”, istieč Mirjana Hrga.

Foto: Hina