Julienne Bušić je urednica zbornika Krik hrvatskih disidenata i disonanca Zapada u kojem se problematizira odnos zapadnih demokratskih država prema hrvatskim disidentima za vrijeme komunizma. U razgovoru za Teleskop detaljno opisuje američku politiku prema nepoćudnim Hrvatima, ali i objašnjava zašto su Amerikanci bili toliko popustljivi prema komunističkim vlastodršcima koji su počinili teška kaznena djela. Julienne Bušić je udovica poznatog hrvatskog disidenta Zvonka Bušića koji je zbog otmice aviona i smrti američkog policajca proveo više od trideset godina u američkim zatvorima. I ona je bila osuđena na doživotni zatovor zbog sudjelovanja u otmici aviona, ali joj je potom kazna bila bitno smanjena.

Zašto su hrvatski nacionalisti i disidenti bili na udaru tajnih službi zapadnih zemalja, uključujući i CIA-u?

Protivim se opisu disidenata kao „nacionalista“. Oni su bili raznolika skupina s raznolikim stajalištima, a opisivanje na ovaj način samo perpetuira lažnu sliku koju su Zapad, kao i Jugoslavija, željeli prikazati. Hrvatski disidenti predstavljali su širok spektar političkih stavova i daleko su bili od jedinstvenosti u svojim vizijama budućnosti Jugoslavije. Neki su zagovarali nastavak postojanja Jugoslavije uz određene demokratskije promjene, dok su drugi vjerovali da Jugoslavija nije sposobna jamčiti prava hrvatskog naroda i stoga su podržavali neovisnost. Od najpoznatijih hrvatskih disidenata, nijedan nije bio nastupao s fašističkih pozicija niti je bio „povezan s nacističkom ideologijom tijekom rata,“ kako su to američki mediji i političari htjeli prikazati. Zapravo, predsjednik Tuđman bio je partizanski general i član Komunističke partije, kao i mnogi drugi! Problem je, i to će svatko tko istražuje arhive SAD-a primijetiti, što su izvori informacija State Departmenta gotovo uvijek dolazili iz srpsko-jugoslavenskih izvora.

Cijela strategija SAD-a prema Jugoslaviji, a posredno i prema hrvatskim disidentima, sadržana je u iscrpnom izvještaju koji je George Kennan, tadašnji američki veleposlanik u Jugoslaviji, 1962. godine poslao State Departmentu, Bijeloj kući, Ministarstvu obrane, USIA-i i AID-u. Kennan, bivši veleposlanik u Sovjetskom Savezu, smatran je jednim od najvažnijih stručnjaka za Sovjetski Savez i Istočni blok, pa su se njegova mišljenja uzimala vrlo ozbiljno. Jasno je svima koji su pratili događaje u bivšoj Jugoslaviji od 1948. godine nadalje da su se njegove preporuke provodile gotovo bez iznimke.

Iako, kako piše, „američki političari su dobro znali da je Tito bio stari marksist-lenjinist, i kao takav nije bio, niti je mogao postati, naš prijatelj,“ Kennan tvrdi da bi bilo „strašno pogrešno srušiti“ Tita ili, što bi bilo još gore, rušiti jugoslavensku državu. Osim toga, Kennan je u navedenom izvještaju predložio i opsežne mjere, koje su svi američki i zapadni akteri trebali prigrliti u okviru postavljanja prema Jugoslaviji:

„Pristup javnosti mora, kako ja to vidim, uključivati u nekom trenutku predsjedničku izjavu koja nije usputne prirode. Trebalo bi uključiti nekoliko javnih izjava ili govora drugih visokih dužnosnika. Treba pronaći kvalificirane mlađe ljude koji mogu obilaziti zemlju, studijske grupe za vanjsku politiku, sveučilišta itd., kako bi objasnili i objektivne činjenice i osnove naše politike. Uz to, morat će se ostvariti pristupi na visokoj razini ključnim osobama u medijima: i ne samo dvjema ili trima od njih, nego svima koji su važni u ovom kontekstu. Posebnu važnost treba pridati izdavačima tjednih vijesti. Vladini stručnjaci najbolje će znati kako se treba koristiti radijom i televizijom. Međutim, naglasio bih da ovdje nije riječ samo o jednokratnoj izjavi već o ustrajnom, dugotrajnom naporu, u kojem se u potpunosti koristi faktor ponavljanja. Raspoloženja i nesporazumi koje pokušavamo razbiti nisu nastali preko noći, i neće se uništiti jednokratnim udarcima. Kolumnisti iz Washingtona bili bi od velike pomoći u tome, ako bi htjeli; i ne vidim razlog zašto se s bilo kim od njih ne bi razgovaralo.“

Sve Kenannove riječi su zapravo određene već utabanom američkom politikom prema Jugoslaviji, koja je određena 1948. godine, kada je Rezolucijom informbiroa došlo do odvajanja Tita od Staljina. Razumje se da je taj događaj američkoj administraciji pružio znatnu mogućnost u borbi i propagandnom radu protiv Sovjetskog Saveza, zbog čega je Zapad na svaki način (financijski, kulturno, obavještajno) potpomagao jugoslavensku jedinstvenost u pogledu granica, ali i političke i gospodarske stabilnosti. U tom smislu je američka administracija prilagodila svoj narativ o Jugoslaviji, pa se jugoslavenski režim nije nazivao „komunistički“, već socijalistički.

S druge strane, svatko tko je zagovarao raspad Jugoslavije, pritom ne mislim samo na Hrvate (premda su oni bili glavni „ciljevi“), bio je eliminiran iz svih sfera američkog političkog i javnog diskursa. Zbog toga Hrvati u Americi, ali u načelu i u drugim državama zapadne Europe, ne samo da nisu dobili potrebnu pomoć, koja se očekivala od demokratskih zemalja, već su postali sredstvo trgovine i manipulacije.

U Vašoj knjizi, „Krik hrvatskih disidenata i disonanca Zapada“ ističete da su Amerikanci ignorirali mračnu prošlost Budimira Lončara i da je Lončar potpisivao smrtne presude. Tko je, po vašim saznanjima, bio Budimir Lončar?

Sumnjam da su Amerikanci znali sve detalje o njegovoj mračnoj prošlosti. U svakom slučaju, čak i da jesu, Lončar je predstavljao vladu koju su odlučili podržavati i održavati, i ne bi bilo prvi put da demokratska vlada podrži antidemokratskog političara, pa čak i čelnika države, iz redova totalitarista, autokrata, komunista, fašista i sličnih. Sve je to pitanje interesa.

Međutim, razočarana sam što su tek nakon njegove smrti hrvatski mediji počeli pisati o njegovim „zaslugama“, iako su informacije cijelo vrijeme bile dostupne u hrvatskim arhivima, u knjizi dr. Zlatka Begonje, Okupacija duha, kao i u optužujućim svjedočanstvima o njegovim nasilnim djelima prema ženama iz članka Michaela Brandla, temeljenom na dijelovima arhiva Koče Popovića. To je neuspjeh našeg istraživačkog novinarstva. Ili nešto gore.

Iznosite malo poznate činjenice da je Kissinger bio protiv hrvatske dijaspore?

Kissinger nije bio „protiv“ hrvatske dijaspore kao takve, već je promovirao vanjsku politiku i geopolitičke interese svoje vlade, kao i svi drugi političari tog vremena. No, u tome je, kako pokazuju arhivi SAD-a, surađivao s jugoslavenskim političarima – u jednom od mnogih slučajeva, s veleposlanikom Crnobrnjom – kako bi suzbio istinu te narušio legitimna ustavna prava američkih građana da prosvjeduju i demonstriraju protiv maršala Tita.

To nije iznenađujuće, s obzirom na to da je Kissingerov temeljni princip u politici bio da je „red najviša moralnost“, bez obzira na moralnu cijenu nametanja tog reda. Također je obećao potaknuti jednog američkog kongresmena da ne naziva narode unutar Jugoslavije „zarobljenima“. To je također bilo protivno narativu SAD-a.

Zašto su zapadni mediji šutjeli o brutalnoj Udbinoj likvidaciji Brune Bušića?

Dana 11. rujna 1978., u Londonu je ubijen bugarski disident Georgij Markov, otrovan šiljkom kišobrana. Ovo ubojstvo postalo je glavna vijest širom svijeta, a za zločin je odmah okrivljen KGB. I danas, gotovo 50 godina kasnije, slučaj Markov često se navodi u knjigama, člancima, filmovima i TV-dokumentarcima kao primjer zločina protiv disidenata koje su izvršile sovjetske tajne službe, posebno KGB, i Sovjetski Savez općenito.

Samo mjesec dana kasnije, 18. listopada 1978., u Parizu je hladnokrvno ubijen hrvatski disident Bruno Bušić. Bio je ustrijeljen pištoljem u glavu i leđa. Taj je atentat privukao pažnju samo u Parizu i Londonu, gdje je Bušić tada živio, i to na nekoliko dana, nakon čega je posve zaboravljen. U ostalim dijelovima svijeta njegova smrt nije bila objavljena ili je samo usput spomenuta. Novine su uglavnom prikazivale ubojstvo kao „obračun između hrvatskih nacionalista,“ a ne kao primjer zločina protiv disidenata koje su izvršile jugoslavenske tajne službe, Udba, i Jugoslavija općenito. Gotovo 50 godina kasnije, osim u Hrvatskoj i na hrvatskom jeziku, još uvijek nema knjiga, članaka, filmova ni TV-dokumentaraca o atentatu na Brunu Bušića.

U to su vrijeme postojale brojne disidentske skupine i pokreti. Na primjer, Povelja 77, akcija čeških umjetnika, pisaca i glazbenika iz 1976., zalagala se za ljudska prava i slobode u Čehoslovačkoj, kritizirajući vlast zbog kršenja međunarodnih ugovora o građanskim, političkim, gospodarskim i socijalnim pravima. Slične su kritike tada upućivali i jugoslavenski disidenti prema Titovu režimu, no jedino je Povelja 77 postala velika tema u zapadnim medijima i političkim krugovima – i tako je ostalo do danas.

Početkom 1980-ih pojavljuje se poljski pokret Solidarnost, predvođen Lechom Wałęsom. Taj je pokret postao važna tema u zapadnjačkim medijima i uživao je političku i financijsku potporu. Danas Wałęsa ima sveučilišne zgrade, ulice i škole nazvane po njemu diljem svijeta te je primio brojne nagrade i priznanja.

A što je s Hrvatskim proljećem? Taj kulturni i politički studentski pokret za veću demokratizaciju Jugoslavije nasilno je ugušen od strane Titova režima. Stotine ljudi bile su osuđene za političke zločine, tisuće zatvorene bez optužnice, Matica hrvatska zabranjena, a desetci tisuća izbačeni su iz Saveza komunista Hrvatske. Studenti poput Dražena Budiše, te drugi politički vođe poput Veselice, Gotovca, Dodiga i Paradžika završili su u zatvoru. Zalagali su se za iste vrijednosti kao i istočnoeuropski disidenti, no u američkim medijima Hrvatsko proljeće jedva je spomenuto. Jedini članak koji sam uspjela pronaći, autora Malcolma Brownea iz New York Timesa, pokazuje izrazito protuhrvatski stav, fokusirajući se na navodne „zločine“ u dijaspori (često režirane od strane Udbe) umjesto na prava disidenata i represiju režima. To ne iznenađuje kada znamo da je vlasnik New York Timesa bio osobni prijatelj Josipa Broza Tita.

Što se tiče vašeg pitanja, sve ovo je direktno povezano s američkom vanjskom politikom onog vremena, koja je diktirala da se svi protivnici Titova režima potisnu, ignoriraju, omalovaže i ušutkaju. Naravno, čim se vanjskopolitički interesi promijene, priča postaje drugačija.

Primjer Nelsona Mandele dobro to ilustrira. Njegovu borbu sam podržavala, ali u 1960-ima bio je označen kao terorist od strane mnogih, uključujući Margaret Thatcher i Ronalda Reagana, zbog svoje nasilne prošlosti i odgovornosti za smrt mnogih civila. Proveo je 26 godina u zatvoru. Kasnije, kada su se interesi promijenili, slavljen je, idoliziran i nagrađen Nobelovom nagradom za mir. Na američkoj listi terorista ostao je sve do 2008. godine. Danas je gotovo nemoguće pronaći na internetu popis zločina za koje je bio osuđen – sve je izbrisano.

Jednom je Mandela na CNN-u upitan smatra li se teroristom. Odgovorio je: „Nazivali su me teroristom jučer, ali kada sam izašao iz zatvora, mnogi su me prigrlili, uključujući i moje neprijatelje. To je ono što govorim drugima koji kažu da su oni koji se bore za oslobođenje svoje zemlje teroristi. Kažem im: i mene su jučer zvali teroristom, ali danas me poštuju oni isti ljudi.“

Mandela je, naravno, bio u pravu. Neki naši „povjesničari“, na primjer Hrvoje Klasić, to ne razumiju i tvrde da je sve stvar mišljenja, kao da se mišljenja ne mijenjaju ovisno o interesima. Povjesničari koji daju prednost mišljenjima nad činjenicama nisu povjesničari. U svakom slučaju, zadovoljna sam što se moja prva knjiga, Lovers and Madmen, nalazi u arhivu Zaklade Nelsona Mandele.

U knjizi također ističete da je CIA čuvala Jugoslaviju i da je ni u kojem slučaju nije razbijala.

CIA, kao dio vlade SAD-a, bila je zadužena za očuvanje Jugoslavije svim mogućim sredstvima, kao i sve druge vladine agencije i institucije, čak i ako je to uključivalo kršenje nekih od najcjenjenijih američkih vrijednosti. Taj mentalitet nije nestao, što je jasno iz memoranduma koji je prije nekoliko godina poslao Brian Hook tadašnjem državnom tajniku Rexu Tillersonu. U tom se memorandumu, koji je slučajno procurio u javnost, raspravlja o tome u kojoj mjeri ljudska prava, demokracija i liberalne vrijednosti trebaju biti naglašeni u vanjskoj politici SAD-a. Zaključak je glasio: „Saveznici se trebaju tretirati drugačije – i bolje – od protivnika.“ Što se tiče protivnika, „težimo ih pritisnuti, nadmašiti i nadmudriti.“ Jugoslavija se nalazila u prvoj kategoriji, pa su njezini grijesi bili oprošteni.

Ističete da su CIA i američko ministarstvo vanjskih poslova stvorili Radio Slobodna Europa.

Zabavno je, nakon toliko godina, prisjetiti se kako su ljudi reagirali na one koji su tada izražavali sumnje da Radio Slobodna Europa i slične institucije financira CIA. Ti su ljudi bili ismijavani kao „teoretičari zavjere“ i slično. No, njihova je tvrdnja potvrđena kada su arhivi vlade postali dostupni, a sudionici tih akcija počeli pisati o njima. Cord Meyer, sudionik projekta RFE, u svom je članku „The CIA and Radio Free Europe“, objavljenom 2000. u Georgetown Journal of International Affairs, potvrdio da je RFE bio CIA-in projekt, iako je to već 1971. razotkrio američki senator, nakon čega je financiranje prebačeno na drugu instituciju. Meyer je također potvrdio da je „CIA zadržala kontrolu nad sadržajem formuliranjem općih smjernica politike, koje su dopunjavane dnevnim sastancima za određivanje načina obrade pojedinih vijesti.“

Collaboration with RFE was considered an honor for dissidents in exile from the Soviet Union and the Soviet bloc, as their agendas were the same; this was not the case in regard to Croatian dissidents in exile, since the U.S. policy presented by the RFE was in opposition to the goals of Croatian dissidents. Their collaboration has even been considered by some as betrayal.

Suradnja s RFE smatrana je čašću za disidente u egzilu iz Sovjetskog Saveza i Sovjetskog bloka, jer su im planovi bili isti; to nije bio slučaj s hrvatskim disidentima u emigraciji, jer je američka politika koju je zastupao RFE bila u suprotnosti s ciljevima hrvatskih disidenata. Kakva je bila percepcija RFE u hrvatskim krugovima, možda najbolje svjedoči činjenica da je suradnja hrvatskih disidenata s RFE smatrana i čak izdajom.

Zašto nije postojao Radio Slobodna Europa za Jugoslaviju dok je Tito bio živ?

Jedan od ciljeva SAD-a bio je potkopavanje, diskreditiranje i razgradnja komunističkih vlada prema kojima su bili usmjereni Radio Slobodna Europa i slične organizacije. No, budući da to nije bio cilj SAD-a prema Jugoslaviji, RFE tamo nije djelovao. Cilj SAD-a u Jugoslaviji bio je jačanje, podržavanje i promicanje Tita i njegove komunističke (ne socijalističke!) vlade. Zanimljivo je razmotriti zašto je RFE počeo emitirati program u Jugoslaviju tek 1989. godine, kada je postalo jasno da se Jugoslavija raspada. Povežite točke!

Također iznosite tvrdnju da su neki novinari uglednih američkih medija bili pod utjecajem CIA-e. Koliko tajne službe „usmjeravaju“ američke medije?

O ovoj je temi napisano mnogo knjiga i postoji obimna dokumentacija. Primjerice, knjige Frances Stonor Saunders Who Paid the Piper: The CIA and the Cultural Cold War i Hugh Wilforda The Mighty Wurlitzer: How the CIA Played America iznose nevjerojatne detalje o načinima na koje su mediji, kao i istaknuti pojedinci, bili manipulirani, ucjenjivani, regrutirani, plaćeni i nagrađivani za suradnju.

Od 1950. godine, kada je CIA potajno osnovala Kongres za kulturnu slobodu, organizacija je imala urede u 35 zemalja, zapošljavala desetke ljudi, objavljivala više od dvadeset renomiranih časopisa, uključujući Paris Review, Ramparts i Encounter, organizirala izložbe umjetnosti i čak kupovala vlastite novinske i medijske usluge kako bi promovirala američke vrijednosti i diskreditirala komunizam. Veliki pisci poput Hemingwaya, Jamesa Baldwina, Gabriela Garcíje Márqueza, Richarda Wrighta i Petera Mathiessena i bezbroj drugi na razne su načine sudjelovali u ovom projektu.

Ovo se, naravno, odnosi i na hrvatske medije, koji su, osobito tijekom Domovinskog rata, često bili regrutirani i financirani u službi američkih, a ne hrvatskih političkih interesa. Neki su mislili da rade plemenitu stvar, dok su drugi jednostavno prodali svoje principe. Međutim, kada mediji djeluju bez transparentnosti, izdaju principe novinarstva.

Budimo iskreni, ovakve stvari rade sve zemlje, bile one demokratske ili totalitarne. Moćnije zemlje su uspješnije jer imaju više resursa. Ono što je najvažnije jest razumjeti kako sustav funkcionira i razviti sposobnost pronalaženja istine. Da, istina može osloboditi, ali prvo je treba pronaći – a to je vrlo teško.

Koliko su američki mediji uopće slobodni i objektivni?

Primjer Ukrajine može poslužiti za ilustraciju kako su mediji često pod utjecajem ideologije ili političkih interesa. Tijekom 1930-ih, golema glad poznata kao Holodomor harala je Ukrajinom zbog sovjetske kolektivizacije, odnoseći milijune života. U to vrijeme The New York Times je objavljivao izvještaje Waltera Durantyja, šefa moskovskog dopisništva, koji je tvrdio da „ozbiljne nestašice hrane“ postoje, ali da „nema stvarne gladi“. Duranty je čak opisivao izvješća o gladi kao „pretjerivanja“ i „zlobnu propagandu“. Kasnije je, međutim, postalo jasno da je Duranty svjesno prikrivao istinu, što je potvrdio izjavivši u britanskom veleposlanstvu 1933. da je deset milijuna ljudi umrlo. Ipak, Duranty je nagrađen Pulitzerovom nagradom, unatoč tome što su njegovi izvještaji služili sovjetskoj propagandi i zataškali masovni genocid.

Još 1880. godine, John Swinton, glavni urednik The New York Timesa, izjavio je:

„U ovom trenutku povijesti ne postoji neovisni tisak u Americi. To znate vi i ja. Nijedan od vas ne usuđuje se napisati svoje iskreno mišljenje, jer znate da ono nikada neće biti objavljeno. Plaćeni smo da ne objavljujemo istinu… Naši talenti, mogućnosti i životi su vlasništvo drugih ljudi. Mi smo intelektualne prostitutke.“

Takve povijesne izjave i primjeri pokazuju kako mediji često nisu ni slobodni ni objektivni, nego služe interesima moćnika.

Postoji mnogo slučajeva medijskog zataškavanja povijesnih događaja, no posebno bolni primjeri odnose se na Hrvatsku. U svojoj knjizi Croatian Dissidents and the Dissonance of the West navela sam kako su glasovi hrvatskih disidenata u SAD-u sustavno utišavani zbog američke politike prema Jugoslaviji. Primjerice, otmica zrakoplova u kojoj sam sudjelovala 1976. potpuno je drugačije tretirana u medijima u usporedbi s otmicama koje su izvodili sovjetski disidenti.

Godine 1970., litavski otac i sin oteli su zrakoplov kako bi pobjegli iz Sovjetskog Saveza, tijekom čega su ubili stjuardesu i ranili nekoliko ljudi. Unatoč tom nasilju, dobili su azil u SAD-u i bili tretirani kao heroji, dok je sovjetska vlada optuživala SAD za „dvoličnost“ zbog pružanja utočišta „teroristima“. Suprotno tome, hrvatski disidenti nisu dobivali nikakvu potporu jer su američki mediji i politika bili usmjereni na očuvanje Jugoslavije.

Takvi primjeri jasno pokazuju kako medijska pokrivenost ovisi o političkim interesima, a ne o objektivnim činjenicama. Pravi povjesničari oslanjaju se na činjenice, dok medijski analitičari i povremeni komentatori često interpretiraju povijest kroz prizmu promjenjivih političkih mišljenja.

Jeste li u kontaktu s američkim veleposlanstvom u Hrvatskoj? Zamjeraju li vam što tako otvoreno kritizirate američku politiku?

Milijuni Amerikanaca i ljudi diljem svijeta redovito kritiziraju politiku SAD-a. Zašto bi ikoga smetalo što i ja koristim svoje pravo na slobodu govora? To je temeljno načelo Ustava SAD-a. Dužnost je promišljenih pojedinaca komentirati svijet u kojem žive, istraživati, analizirati, donositi zaključke i predlagati rješenja – ne da bi bili destruktivni, već konstruktivni. Amerikanci koriste slobodu govora kad god to žele, a tako i ja.

Moji su preci stigli u Ameriku na drugom brodu za Novi svijet, Fortune, i prisutni smo u Sjedinjenim Državama od 1621. godine. Sudjelovali su u Revolucionarnom ratu, gdje su se, između ostalog, borili za slobodu govora. Ako bi itko imao problem s time što koristim to pravo, ja bih imala problem s njima – posebno ako predstavljaju Sjedinjene Države.

Što se tiče vašeg pitanja, u kontaktu sam s Veleposlanstvom kad god trebam njihove usluge. U prošlosti sam konstruktivno i uspješno surađivala s veleposlanstvom, primjerice s veleposlanikom Montgomeryjem i njegovom suprugom Lynne na projektima vezanima za Vukovar i druge humanitarne inicijative. Ali i s mnogim drugim američkim dužnosnicima, kao na primjer Veleposlanik Thomas Melady, Tommy Baer, počasni predsjednik B’nai B’rith, itd.